Sjedinjene Države već dugo sebe smatraju iznimnom nacijom, pa čak i Božjim Novim Izraelom izabranim da otkupi svijet. To gledište ima podršku u objema strankama i duboke korijene u povijesti, kulturi i vjerskim tradicijama zemlje. Nedavne pohvale američkoj iznimnosti uključuju opis Sjedinjenih Država kao „sjajnog Grada na Brdu” (Ronald Reagan) i „nezamjenjive nacije” (Madeleine Albright). … Američka se iznimnost nazivala nacionalnom građanskom religijom, izraženom svjetovnim pojmovima ali s religioznom aurom, kao u Lincolnovom zazivanju Amerike kao „posljednje dobre nade Zemlje”.
Jedan dio američkog ekscepcionalizma je nepopustljiv rat. Bilježeći više od 280 „vojnih intervencija i nuklearnih sukoba na svakom kutu svijeta”, plus dvadeset i devet ratova s autohtonim narodima te zemlje, povjesničar Harry S. Stout izjavljuje: „Rat je norma američkog nacionalnog života.” Dio te ekscepcionalističke tradicije je nalaženje božanske svrhe u ratu – postavljanje „američke vjere u instituciju rata kao božanskog instrumenta i svetog poslanja koje se mora provoditi diljem svijeta.” …
Posljednjih desetljeća takve akcije (u Vijetnamu, Kambodži, Laosu, Gvatemali, Haitiju, Nikaragvi, El Salvadoru, Afganistanu, Iranu, Iraku, Libiji, Jemenu i Siriji, da spomenemo samo neke) dovele su do opetovanih krvoprolića i katastrofa, a ne do američke pobjede i sigurnost.
ulomak iz Jeffrey D. Sachs, A New Foreign Policy, 2018., str. 1.-2., preveo: ja
Ideju, ali i oglašavanje američkog ekscepcionalizma, nalazimo već u znamenitoj propovijedi Johna Winthorpa na brodu „Arabella” prije negoli su kolonizatori stupili na američko kopno i u kojoj im je on kazao da će biti „kao Grad na Brdu u koji će biti uperene oči svih naroda”. Različiti su mislitelji i pisci u kasnijem dijakronijskom nizu nastojali artikulirati tu distinktivnost, taj osjećaj poslanja koji je američki projekt navodno razlikovao od pothvata svih drugih ljudskih društava. … Znakovito je da je pojam „američkog ekscepcionalizma”, dakle društva i zemlje koji su različiti od drugih, prvi put koristio Alexis de Tocqueville u djelu Demokracija u Americi (1840).
ulomak iz Stipe Grgas, Demokracija i američki ekscepcionalizam, u zborniku Pavo Barišić (ur.), Demokracija i etika, Zagreb: HFD 2005.
Položaj Amerikanaca stoga je sasvim izniman [exceptional], i može se vjerovati da nijedan demokratski narod nikada neće biti stavljen u sličan položaj. Njihovo striktno puritansko podrijetlo, njihove isključivo trgovačke navike, čak i zemlja u kojoj žive koja kao da im odvraća misli od bavljenja znanošću, književnošću i umjetnošću, blizina Europe koja im omogućuje da zanemare te težnje bez pada u barbarstvo, tisuću posebnih razloga od kojih sam uspio istaknuti samo najvažnije, jedinstveno su se posložili da usmjere um Amerikanca na čisto praktične ciljeve. Njegove strasti, njegove želje, njegovo obrazovanje i sve u vezi s njim kao da se ujedinjuje u privlačenju domorodaca Sjedinjenih Država prema zemlji; samo mu njegova religija nalaže da s vremena na vrijeme skrene prolazan i rastresen pogled prema nebu. Prestanimo, dakle, promatrati sve demokratske nacije u odnosu na primjer američkog naroda.
ulomak iz Alexis de Tocqueville, Democracy in America, 1840., preveo: ja
[Pjesnik Walt] Whitman i [filosof John] Dewey … ponudili su jedan novi prikaz toga što Amerika jest, u nadi da će mobilizirati Amerikance kao političke djelatnike. Najupečatljivija značajka njihovog novog opisa naše zemlje je sveobuhvatni sekularizam. U prošlosti, većina priča koje su poticale nacije na projekte samousavršavanja bile su priče o njihovim obvezama prema jednom ili više bogova. Većim dijelom europske i američke povijesti nacije su se pitale kako izgledaju u očima kršćanskog Boga. … Dewey i Whitman željeli su da Amerikanci nastave misliti o sebi kao o izuzetnima, ali obojica su željeli odbaciti bilo kakav spomen božanske naklonosti ili gnjeva. … Htjeli su da se Amerikanci ponose time što bi Amerika mogla načiniti od sebe, sama i svojim vlastitim svjetlom, a ne američkom poslušnošću bilo kojem autoritetu – čak i autoritetu Boga. … Amerikanci će, nadao se [Whitman], energiju koju su prošla ljudska društva trošila na otkrivanje Božjih želja trošiti na otkrivanje želja drugih. … Whitman je izumio zamisao „ostvarenja američkog sna kao jedne apokalipse, jednog eshatološkog događaja koji će životu čovjeka dati njegovo krajnje značenje”. …
Walt Whitman (1819.-1892.)
Smatram da je John Dewey bio najuspješniji i najkorisniji nasljedovatelj … Whitmanova pokušaja da poveže povijest naše nacionalne države sa smislom ljudskog života. … I Dewey i Whitman gledali su na Sjedinjene Države kao na priliku da krajnji smisao vide u jednom konačnom, ljudskom, povijesnom projektu, a ne u nečemu vječnom i ne-ljudskom. Obojica su … sanjali da će Amerikanci prekinuti tradicionalnu vezu između religioznog poriva, naime onog poriva za strahopoštovanjem prema nečemu što je veće od sebe, i infantilne potrebe za sigurnošću, one djetinjaste nade za bijegom od vremena i slučajnosti. Prvo su željeli sačuvati, a drugo odbaciti. Na mjesto koje je tradicionalno zauzimalo znanje volje Božje željeli su postaviti nadu u Ameriku bez kasti i klasa. Htjeli su da ta utopijska Amerika zamijeni Boga kao bezuvjetni objekt želje. …
Demokracija nije ni oblik vladavine ni društvena svrsishodnost, nego jedna metafizika odnosa čovjeka i njegovog iskustva u prirodi. (Dewey)
John Dewey (1859.-1952.)
I za Whitmana i za Deweya, pojmovi „Amerika” i „demokracija” jesu skraćenice za novo poimanje toga što znači biti čovjek – poimanje u kojemu nema mjesta za poslušnost ne-ljudskom autoritetu i u kojoj ništa osim slobodno postignutog konsensusa među ljudskima nema nikakav autoritet. … „[Deweyjev] cilj je bio potpuna integracija vjerskog života s američkim demokratskim životom.” Ali vrsta integracije kojoj se Dewey nadao nije stapanje obožavanja vječnog Bića s nadom u vremenito ozbiljenje volje toga Bića u Americi. Radi se o zaboravu vječnosti. Općenitije, radi se o zamjeni zajedničkog znanja o tome što već jest stvarno s društvenom nadom za ono što bi moglo postati stvarno. …
U svojim bilješkama Whitman je zapisao:
Samo je Hegel primjeren Americi – dovoljno velik i dovoljno slobodan. …
Hegelova filosofija povijesti legitimizirala je i potkrijepila Whitmanovu nadu da će njegova vlastita nacionalna država zamijeniti Kraljevstvo Božje. … U poznatom odlomku Hegel je pokazao preko Atlantika ka mjestu gdje se još neslućena čuda mogu učiniti:
Amerika je zemlja budućnosti … zemlja želje za sve one koji su umorni od povijesnih arsenala stare Europe.
Richard Rorty (1931.-2007.)
„Hegelova djela”, rekao je Whitman, „mogla bi … danas, nimalo neprikladno, biti sabrana i uvezana pod upadljivim naslovom: Spekulacije za uporabu Sjeverne Amerike i tamošnje demokracije.” … Hegel je bio na rubu toga da kaže nešto što je Whitman zapravo rekao:
Nije u skladu sa stvarnošću duše priznati da u svemiru postoji nešto božanskije od muškaraca i žena.
Whitman je, poput većine američkih mislilaca devetnaestog stoljeća, vjerovao da je Golgota duha prošlost, a da je američka Deklaracija neovisnosti bila zora Uskrsa. … Amerikanci bi bili avangarda ljudske povijesti, jer, kako kaže Whitman, „same Sjedinjene Države u biti su najveća pjesma.” Oni su također ispunjenje ljudske prošlosti.
Cvjetovi koje nosimo u svojim šeširima rast su dvije tisuće godina. (Whitman)
Whitman je smatrao da smo mi Amerikanci … prvi temeljiti eksperiment u nacionalnom samostvorenju: prva nacionalna država koja nema nikoga osim same sebe da mu ugodi – čak niti Boga. Mi smo najveća pjesma jer sebe stavljamo na mjesto Boga: naša bit je naše postojanje, a naše postojanje je u budućnosti. Drugi su narodi sebe smatrali himnama u slavu Božju. Mi redefiniramo Boga kao buduće sebe same.
ulomak iz Richard Rorty, Achieving our Country, 1998., str. 15.-22., preveo: ja
nagovor na filosofiju 