kakav sam ja to antikomunist?

Komunizam je:

Politička ideologija utemeljena na ukidanju privatnoga vlasništva i na uspostavi zajedničkoga vlasništva nad sredstvima za proizvodnju. Također politički pokret koji obuhvaća ukupnost komunističkih partija, organizacija i skupina u svijetu, odnosno politički sustav totalitarne jednostranačke vlasti. (enciklopedija.hr)

Radi se, dakle, o dva značenja. S obzirom na ovo drugo značenje riječi komunizam – „politički sustav totalitarne jednostranačke vlasti“ – biti anti-komunist (kao i biti npr. anti-fašist ili anti-kolonijalist) jest naprosto jedan civilizacijski minimum. Lenjin je bio izumitelj toga „jednopartijskog” političkog sustava koji je u svojoj srži protuslovan budući da „stranka” znači strana a ništa nema samo jednu stranu; ili ako se hoće latinski, „partija” je pars, dio, a nijedan dio nije cjelina – dakle nužno je da bude više strana i više dijelova, odnosno više stranaka/partija. Ukoliko je značenje riječi određeno njenom upotrebom utoliko ima smisla pogledati učestalost upotrebe npr. riječi communism na engleskom govornom području.

Lako je vidjeti da ta je riječ došla u širu upotrebu 1840-ih, ali i da je veliki skok uslijedio nakon lenjinističke revolucije u Rusiji 1917., u kojoj je na vlast došla jedna partija koja se nazivala komunističkom. Utoliko se može reći da je upotrebno značenje te riječi uvelike određeno nasljeđem te revolucije i lenjinističkih partija u Rusiji i drugdje. Smisao te revolucije i tih partija je, nasuprot velikim teorijama, sasvim prost, a meni je najočitiji sagleda li se činjenica da su 1907. Lenjin i Staljin u Tbilsiju organizirali bandu u svrhu ni manje ni više nego pljačke banke. (Brecht je tu činjenicu kasnije pokušao relativizirati dosjetkom da je veći zločin osnovati nego opljačkati banku.) Nakon što je ta pljačka uspjela (opljačkali su u današnjoj protuvrijednosti oko 3.5 milijuna dolara), uz zanemarive kolateralne žrtve od četrdesetak ljudi, dotična je banda odlučila podići ulog: opljačkat će naprosto sve! Najprije u Rusiji, a onda i u svijetu. Naime, u Rusiji će oružanom silom preuzeti državu, a ta će država jednostavno oduzeti vlasništvo svim svojim građanima. Revolucija iz 1917. koja je to provela u djelo trebala je biti početak globalne revolucije koju bi vodila komunistička Internacionala, na čelu sa upravo tom družinom (Lenjin, Staljin).

Mnogo milijuna žrtava toga lenjinističkog komunizma (u Rusiji i drugdje gdje su osnivane partije po lenjinističkom obrascu) nisu “tragična dimenzija jednog emancipatorskog projekta koji je pošao naopako, jednog pothvata koji je na fatalan način potcjenio posljedice vlastite intervencije” (Žižek), nego izravna posljedica sulude osnovne zamisli: jedna skupina ljudi (“avangarda radničkog pokreta”) će oružjem (“revolucija”) preuzeti vlasništvo nad svime u državi (“nacionalizacija” plus “jednopartijski sustav”), a u nakani i nad svime u svijetu (“svjetska revolucija” pod vodstvom Internacionale). (Kome se ovo svođenje na razbojništvo čini trivijaliziranjem lenjinizma, može se ovdje informirati i o drugim bizarnostima toga načina mišljenja i djelovanja.) A ukoliko se upotreba riječi komunizam uglavnom odnosi upravo na to značenje (što sugerira onaj Ngram Viewer graf), pristojno bi bilo i da zagovornici onog prvog od tih dvaju značenja odustanu od te riječi i nađu neku drugu, neopterećenu takvim naslijeđem.

Ipak, neovisno o nazivu, idemo na samu stvar: ukidanje privatnog u korist zajedničkog vlasništva (barem nad sredstvima za proizvodnju)? Postoji i drevan i široko rasprostranjen mit da je upravo tako bilo u predpovijesno doba čovječanstva. Evo npr. buddhističke varijante (a prenosi Hamvas u Scientia Sacra):

Tada su žitarice još divlje rasle, bijele poput brašna, nije ih trebalo mljeti, bile su slatke, nije ih trebalo peći, što bi navečer ubrali do jutra je izraslo, što su ujutro ubrali do večeri je izraslo. … – Jednog je dana jedno biće reklo: Zašto idem po žito svako jutro i svaku večer? I ujutro je ubralo i ono za večeru, žito tada više nije posve izraslo nego samo upola. I ostali su tako učinili i žito više nigdje nije posve izraslo nego samo upola. Opet, jedno je biće reklo: Zašto idem po žito svaki dan? I jedan je dan ubralo dostatno za dva dana. Ali žito je već sada raslo samo četvrt toliko i kada su bića odjednom ubrala za tjedan već je raslo samo osminu toliko. – Što bi bilo, rekla su bića, ako bismo zemlju podijelili međusobno? Zemlju su podijelili, i tada su neka bića uzela tuđu. Kada su ostala bića to vidjela, rekla su: Izaberimo među sobom nekoga tko će paziti da svi beru samo sa svoje zemlje. I tako je već postojao vladar i nakon toga je došao svećenik i ratnik i građanin i seljak i rukotvorac.

Mnogi su taj mit shvatili i ozbiljno:

Ta ideja ide ovako. Nekoć davno nije se znalo za privatno vlasništvo. Hrana je išla onima kojima je bila potrebna. Svi su bili zbrinuti. Tada se pojavila poljoprivreda, a s njom i vlasništvo nad zemljom, radom i divljim resursima. Organska se zajednica raspala pod teretom konkurencije. Ta priča je prethodila Marxu i Engelsu. Nešto slično predložio je i svetac zaštitnik kapitalizma Adam Smith… (Manvir Singh, Primitive Communism)

U školskom marksizmu ta je (pogrešna) predočba „primitivnog komunizma” dobila oblik jedne „velike pripovijesti” o padu i povratku: nakon što je čovječanstvo ispalo iz raja primitivnog komunizma, ono se kroz niz društveno-ekonomskih formacija u borbama sa vlastitim neizbježnim proturječima – robovlasničko društvo, feudalizam, kapitalizam, socijalizam – na kraju povijesti vraća u komunizam. To je, navodno, ni manje ni više nego „zakon razvoja ljudskog društva”, i to ne mitski nego would-be znanstveni (a zapravo pseudoznanstveni). Danas znamo da je onaj „socijalizam“/„komunizam“ (u smislu jednopartijskog političkog uređenja pod vodstvom komunističkih partija) iz prošlog stoljeća zapravo bio prijelazna faza iz feudalizma u građansko društvo[i] ali notoran je odgovor neumrlih marksista da ništa od toga nije bio pravi komunizam. Ipak već je i početno stanje one pripovijesti  promašeno budući da i pred-agrikulturna društva lovaca i sakupljača znaju za privatno vlasništvo, pa i nad sredstvima za proizvodnju, odnosno, „primitivni komunizam” nije bio nikakvo pravilo u takvim ljudskim zajednicama. 

Obitelji Šošona posjedovale su orlova gnijezda. Atabaskani s Medvjeđeg jezera posjedovali su jazbine dabrova i mjesta za pecanje. Osobito je često vlasništvo stabala. Kad je stanovnik Andamanskih otoka naletio na drvo pogodno za izradu kanua, rekao je o tome svojim kolegama iz skupine. Od tada je ono bilo njegovo i samo njegovo. Slična su pravila postojala kod Deg Hit’ana na Aljasci, sjevernih Paiuteia u Velikom bazenu i Enlhetima u sušnim paragvajskim ravnicama. Zapravo prema procjeni jednog ekonomista, više od 70 posto društava lovaca i sakupljača priznaje privatno vlasništvo nad zemljom ili drvećem. … Je li primitivni komunizam još jedan zavodljiv ali pogrešan antropološki mit? (Singh, isto)

Ali „mitologija se, u svom izvornom značenju, nalazi u srcu stvari“ (link), pa umjesto odbacivanja po kratkom postupku radije valja upitati: u čemu je privlačnost toga mita? I moj omiljeni Platon u Politeji predlaže ukidanje vlasništva, dakle komunizam u onom prvom značenju riječi. Zašto bi buddhisti i Platon, Adam Smith i Marx, projicirali istu mitsku viziju, neki u prošlost, neki u budućnost, a neki u oba smjera?

Osobito nakon iskustva prošlog stoljeća u kome su ekonomski sustavi s privatnim vlasništvom bili toliko uspješniji od ovih drugih (dovoljno je spomenuti Njemačku ili Koreju), čini se da ekonomski razlozi nisu presudni za privlačnost toga mita. Tko, poput mnogih marksista, čovjeka shvaća kao homo oeconomicusa, kao biće kome je ekonomija „baza” a etika ili duhovnost tek ne-nužna „nadgradnja”, taj neće naći dobar razlog za tu viziju.[ii] To pak ne mora vrijediti za one koji hijerarhijski iznad materijalne-ekonomske sfere prepoznaju još i etičku i duhovnu sferu. Prije svega zabrana kategoričkog imperativa da drugog čovjeka promatramo kao puko sredstvo a ne istodobno i kao svrhu dovodi u sumnju etičnost shvaćanja rada kao robe: ako je rad roba, nije li radnik koji radi isključivo radi nadnice nužne za preživljavanje sveden na puko sredstvo za tuđe svrhe?

[R]adnici koji žive samo dotle dok nalaze rada i koji samo dotle nalaze rada dok njihov rad uvećava kapital. Ti radnici koji se moraju prodavati po komadu jesu roba kao svaki drugi trgovinski artikl… (Komunistički manifest)

Koliko smo daleko od toga da pravo na život ne uvjetujemo radom (vidi zajamčeni minimalni dohodak)? Drugo, područje duha, dakle svega onoga što se ozbiljuje u kulturi, po svojoj naravi jest nešto što dijelimo s drugima. Čini nam se prirodnim da rezultati znanosti, opće obrazovanje, knjižnice, itsl. trebaju biti dostupni svima, da autorska prava ne trebaju biti onako neotuđiva kako je to vlasništvo nad ne-idealnim fizičkim predmetima nego da velika djela kulture postaju zajedničkim vlasništvom čovječanstva. Zato se primjerice kod Platona „komunizam“ (naime zajedničko vlasništvo) odnosi na duhovni dio stanovništva, ali ne i na one koji su prvenstveno orijentirani spram materijalnih dobara.

Iako se teorijske spoznaje mogu klasificirati prema njihovom podrijetlu, kao u slučaju Pitagorinog teorema, zbog njihovog čisto idealnog karaktera nitko ne može posjedovati proizvode teorije. Stoga je razumljivo da govoreći o uređenju vlasništva u idealnoj državi Politeje Platonov Sokrat navodi staru poslovicu „prijatelji (philoi) posjeduju sve zajedničko“ – ili kako je nastavio u Zakonima, najbolje moguće stanje bi doista bilo ono „prijatelja“ (philoi) koji imaju sve zajedničko, tako da bi „čak i stvari koje su prirodno privatne postale na neki način komunizirane.“ U jednom od svojih eseja, Husserl je zapravo opisao filosofsku zajednicu kao fundamentalno „komunističku“. (Timo Miettinen, Husserl and the Idea of Europe)

Budemo li u nekoj dalekoj budućnosti svi postali i međusobno prijatelji (philoi) i ujedno prijatelji mudrosti (philosophos-i) zacijelo će nam po naravi stvari sav posjed postati zajednički; manje udaljenom, ali ipak još dalekom, čini se mogućnost da (ne samo za manjinu ljudi kao danas) rad prestane biti robom a postane slobodnim stvaralaštvom. Teško je ne poželjeti takve budućnosti, pa makar se zvale „komunističkima“, ali kao posljedicu napredovanja svijesti o slobodi a ne kao posljedicu političkog nasilja „avangardne“ manjine koja tobože ima uvid u „zakon razvoja ljudskog društva“.


[i] „Globalna istorijska uloga koju je odigrao komunizam bilo je društveno i nacionalno oslobađanje kolonizovanih zemalja (naglašavam da u razvijenim zemljama nije bilo potrebe za nacionalnim oslobađanjem). Jedino komunističke ili levičarske partije mogle su uspešno izvesti obe revolucije. Nacionalne revolucije su donele političku nezavisnost. Društvena revolucija je ukinula feudalne institucije koje usporavaju rast (moć zemljoposednika, rad vezan za zemlju, rodna diskriminacija, nedostupnost obrazovanja za siromašne, verska zatucanost itd). Komunizam je tako otvorio put razvoju lokalnih oblika kapitalizma. Funkcionalno posmatrano, komunizam je u kolonizovanim društvima Trećeg sveta odigrao ulogu koju je domaća buržoazija imala na zapadu. Jer indigeni kapitalizam se mogao pojavite tek posle rušenja institucija feudalnog društva. Zato kratka definicija komunizma može glasiti: komunizam je društveni sistem koji je nazadnim i kolonizovanim društvima omogućio da prevaziđu feudalizam, povrate ekonomsku i političku nezavisnost i izgrade domaće oblike kapitalizma.” (Branko Milanović, Četiri važne teme)

[ii] Navodna neizračunljivost cijene rada o kojoj govore marksisti ne pokazuje se uvjerljivom, uzmu li se u obzir samo ekonomski (a ne i etički) argumenti.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s