Odluka da se filozofira baca se u čisto mišljenje (- mišljenje je osamljeno pri sebi samom), – ona se baca kao u neki ocean bez obala; sve one šarene boje, sve točke oslonca iščezle su, sva uobičajena prijateljska svjetla ugasla su. Samo jedna zvijezda, unutarnja zvijezda duha sjaji; ona je polarna zvijezda. Ali prirodno je da duh u njegovoj samotnosti sa sobom spopada, tako reći, neka jeza; još se ne zna gdje se hoće izaći, kamo se stiže. Među onim što je iščezlo nalazi se mnogo toga što si ni pod svu cijenu svijeta ne bi htjelo ukinuti, a u toj samoći pak nije se to još sebi iznova uspostavilo i nema izvjesnosti o tomu hoće li se to opet naći, hoće li se to ponovo dati.
G. W. F. Hegel, navod iz: Damir Barbarić, Filozofija njemačkog idealizma (Filozofska hrestomatija, sv. 6.), Zagreb 1998., str. 11., preveo: Damir Barbarić
Dakle i Boga samog mora ostaviti onaj tko se hoće postaviti u početak istinski slobodne filozofije. Ovdje to znači: tko to hoće zadržati, taj će to izgubiti, a tko to ukine, taj će to naći. Samo onaj tko je dospio do temelja sebe samoga i samo je onaj spoznao svu dubinu života tko je jednom sve napustio i bio od svega napušten, kome je sve potonulo i tko se ugledao s beskonačnim nasamo: veliki korak kojega je Platon usporedio sa smrću. Ono što je Dante dao da bude napisano na ulazu u inferno, to treba u jednom drugom smislu napisati i pred ulaskom u filozofiju: ”Ostavite svaku nadu vi koji ulazite.” Tko hoće istinski filozofirati mora se osloboditi svake nade, sveg zahtijevanja, sve čežnje, ne smije ništa htjeti, ništa znati, mora se osjećati posve golim i siromašnim, mora sve žrtvovati da bi sve stekao. Težak je taj korak, teško je, tako reći, otisnuti se i od zadnje obale.
F. W. J. Schelling, navod iz: Damir Barbarić, Filozofija njemačkog idealizma (Filozofska hrestomatija, sv. 6.), Zagreb 1998., str. 562., preveo: Damir Barbarić, izvornik: F. W. J. Schelling, Initia philosophiae universae. Erlangen Vorlesung WS 1820/21. (1969.)
Ako postavimo pitanje u čemu se stvarno sastojao veliki poduhvat Kristofa Kolumba kada je otkrio Ameriku, odgovor će morati glasiti: to nije bila zamisao da se kuglasti oblik Zemlje iskoristi za putovanje u Indiju zapadnim pravcem; i drugi su ljudi razmatrali tu zamisao. Pa ni brižljivo pripremanje ekspedicije, ni stručna oprema brodova, što bi sve i drugi mogli uraditi. Najteže u tom otkrivačkom putovanju bila je upravo odluka da se napusti sva dotad poznata zemlja i otplovi na zapad tako daleko da sa postojećim zalihama vraćanje natrag više nije bilo moguće.
Na sličan se način i u znanju može osvojiti nova zemlja: samo ako je čovjek spreman da na nekoj presudnoj točki napusti podlogu na kojoj počiva dotadašnje znanje i, takoreći, skoči u prazninu.
Verner Hajzenberg, Fizika i metafizika, Beograd 1972., str. 120., prevela: Vera Stojić, izvornik: Werner Heisenberg, Der Teil und das Ganze (1969.)
Mislim da sam poput nekog čovjeka koji se mnogo puta nasukao na sprud, i jedva izbjegao brodolom, a dalje ima odvažnosti da se zaputi na more u istoj rastočenoj barci, pa još upućuje svoju nakanu tako daleko da misli oploviti Zemlju pod tim nepovoljnim okolnostima.
David Hume, A Treatise of Human Nature (1740), preveo: ja
Kao što na pobješnjelu moru koje, na sve strane bez granica, urlajući diže i spušta vodene bregove, u barci sjedi mornar i uzda se u tu krhku korablju, tako posred svijeta … mirno sjedi pojedinac… (Arthur Schopenhauer)
Na istom nam je mjestu Schopenhauer opisao onu silnu grozu što spopadne čovjeka kad se iznenada ne može snaći u spoznajnim formama pojave… Dodamo li toj grozi milje ushićenja koje … [pritom] niče iz najdublje čovjekove nutrine, iz same prirode, zavirili smo u bit dionizijskoga, koje ćemo još najlakše naslutiti kroz analogiju opoja. Pod utjecajem narkotičkog napitka, o kojemu svi iskonski ljudi i narodi govore u himnama, ili pod silinom nadolazećeg proljeća što sladostrasno prožima cijelu prirodu, bude se ti dionizijski porivi… Pod činima dionizijskoga ne veže se samo čovjek s čovjekom; i otuđena, neprijateljska ili podjarmljena priroda ponovo svetkuje pomirbu sa svojim zabludjelim sinom, čovjekom. … Dok pjeva i pleše, čovjek se očituje članom jednog višeg zajedništva; zaboravio je hodati i govoriti i tek što se nije, plešući, vinuo u zračne visine. Iz njegovih kretnji govori opčinjenost… Čovjek više nije umjetnik, postao je umjetničkim djelom; na najpunije zadovoljenje čuvstva slasti onog Pra-Jednog, tu se uz srsi opojnosti objavljuje umjetnička silina cijele prirode.
Friedrich Nietzsche, Rođenje tragedije, Zagreb 1997., str. 30.-31., prevela: Vera Čičin-Šain, izvornik: Friedrich Nietzsche, Die Geburt der Tragödie (1872)
nagovor na filosofiju 
Da, teško je otisnuti se i od zadnje obale, sve dok ima nade koja nas još uvijek vezuje uz nju… Uporediti taj korak sa smrću – pravo je poređenje koje je upotrijebio Platon, jer ugledati se s beskonačnim nasamo doista može samo onaj tko je ” jednom sve napustio i bio od svega napušten ” ostajući tako i bez nade kojom se hrani ljudsko srce, i što se posljednje napušta… posljednje usudi napustiti jer tad ostajemo doista sami – samo mi… To je možda ona jeza o kojoj govori Barbarić što se otvara između ne više… i ne još… nečega što je iščezlo i nečega što još sebe nije uspostavilo… taj prostor. To je predvorje za beskrajnost.
Neovisno o filosofiji i razgovoru o njoj… mogu samo reći da je nada kojom se poji ljudsko srce, najtvrđi vez koji nas drži uz obalu na kojoj stojimo. I bilo je dana kada sam govorila u sebi samo: ” Bože, 🙂 ne daj samo da se nadam, samo mi ne ostavljaj nadu… ” Jer nada je uistinu nešto čega se najvažnije osloboditi da bi čovjek bio istinski slobodan.
Sviđa mi seLiked by 1 person
Ranije na prvom izdanju bloga: kao u neki ocean bez obala?
Sviđa mi seSviđa mi se
Dodao Humeov navod.
Sviđa mi seSviđa mi se