staza sa srcem?

Filosofija je najprije filosofiranje; ne rezultat znanja, nego duhovni pokret… To da put u filosofiju vodi kroz vlastito filosofiranje ne smije se međutim krivo razumjeti … kao da bi se time zahtijevala originalnost pojedinca, neki njemu svojstven, osebujni stil filosofiranja, u kojemu on čuva i zadobiva svoju interesantnu individualnost. Naprotiv. “Bit filosofije je upravo bez tla za osebujnosti…” – kaže Hegel. (Eugen Fink)


Radi se o tome da se na svakom koraku … artikulira vlastito sopstvo, ono što bitno jesmo, a ne tek nešto što nam usputno može, ali i ne mora pripadati, bez čega bismo ipak u osnovi bili to što jesmo. (Davor Ljubomir)


Opća je bit čovjekovog obrazovanja da sebe učini općim duhovnim bićem. Onaj tko se prepušta partikularitetu neobrazovan je: npr. recimo, onaj koji bez mjere i srazmjera pušta na volju svojem slijepom bijesu. Hegel ukazuje na to da takvom čovjeku u osnovi nedostaje moć apstrakcije: on se ne može okrenuti od sebe samog i sagledati ono opće, odakle se njegova posebnost određuje prema mjeri i odnosu.

Obrazovanje kao uzvisivanje do općenitosti je, dakle, zadaća čovjeka. … Isto se nalazi u umjerenosti, koja bezmjernost zadovoljavanja potreba i upotrebe snage ograničava na opće. …

Slijedeći Hegela mi smo kao opću oznaku obrazovanja istakli da treba biti otvoren za drugačije, za drugo, za druga općenitija gledišta. Na sebe samog i svoje privatne ciljeve gledati s udaljenosti znači: na njih gledati onako kako ih drugi vide. Opća gledišta, za koja je obrazovan čovjek otvoren, nisu za njega neko čvrsto mjerilo koje vrijedi, nego su mu prisutna samo kao gledišta mogućih drugih. (Hans-Georg Gadamer)


Promotri svaku stazu pomno i izbliza, iskušaj je kolikogod puta smatraš da je potrebno. Tad postavi sebi i samo sebi presudno pitanje: ima li ta staza srca? Ako ima, ta staza je dobra. Ako nema, nije ni za što. (Carlos Castaneda)


Ono što slikoviti izraz ”srce” označava, to nije – kao što vi filistri s jedne i vi romantici s druge strane mislite – sjedište zbrkanih stanja, nejasnih i neodređenih uzbuđenja koje čovjeka bacaju ovamo ili onamo. Tko vam kaže da tu, gdje vi vidite tek haos izmiješanih stanja, ne leži neki ponajprije skriveni, ali otkrivanju pristupačni poredak činjenica: l’ordre du coeur? Jedan svijet tako prostran, tako bogat, tako harmoničan, tako blještavo jasan kao što je to onaj matematičke astronomije – samo pristupačan nadarenostima mnogo manjeg broja ljudi…

Ja se nalazim u neizmjernome svijetu osjetilnih i duhovnih objekata, koji stavljaju moje srce i moje strasti u neprestano gibanje. Znam da predmeti koji mi dospijevaju do spoznaje zamjedbom ili mišljenjem, baš kao i sve ono što hoću, biram, činim, radim, postižem, ovise o igri ovoga gibanja moga srca. Iz toga slijedi da će svaka vrsta bilo pravosti bilo krivosti i izopačenosti moga življenja i djelovanja biti određena time ima li nekog objektivno pravoga poretka ovih pokreta moje ljubavi i moje mržnje, moga nagnuća i moje odbojnosti, mojega raznovrsnoga interesa za stvari ovoga svijeta, i time je li meni moguće ovaj ordo amoris utisnuti u moju duševnost…

Kao što nama ideja pravoga i istinskoga poretka ljubavi (ordo amoris) jest ideja jednoga strogo objektivnoga i o čovjeku neovisnoga carstva sređenih ljubljenjadostojnosti svih stvari – nešto što mi možemo samo spoznati, ne ”postaviti”, stvoriti, načiniti – tako je i individualno određenje jednog subjekta nešto što doduše cilja samo na njega, ali ipak nešto ne manje objektivno: nešto što nije za postaviti, nego je isključivo za spoznati. Ovo ”određenje” izražava mjesto koje u planu spasa svijeta pripada baš ovome subjektu, izražava time i njegovu naročitu zadaću, njegov ”poziv” u starome smislu riječi. Subjekt se može u pogledu njega varati, može ga uz to (slobodno) promašiti – i on ga može spoznati i ozbiljiti. Kušamo li neki subjekt ikako moralno potpuno spoznati i prosuditi i odmjeriti, onda moramo, pored općevaljanih mjerila, stalno imati pred duhom i onu njemu – ne nama ili nekom drugom subjektu – pripadajuću ideju njegovoga individualnoga određenja. (Max Scheler)


Postoji filosofija koja se ne da ni misliti ako se u skladu s njom ne živi. (Čedomil Veljačić)


Svi mi imamo unutarnji osjećaj za određeno vlastito opredjeljenje ili poziv ili zadatak. Taj osjećaj dolazi iz dubine našeg bića koja je iznad  savjesti. Biti s tim u skladu, znači imati svoj mir. Tko se ogriješi o ovaj unutarnji nagon, npr. ako odbije neki zadatak za koji je netko predodređen, jer mu se čini previše teškim, onda se u duši nešto slama. Ako ga preuzme, osjeća se usklađeno, bez obzira na teškoće.
 To onda nema nikakve veze s ljudima koji nas okružuju.
 Ne. Onaj tko postupa u skladu sa svojim unutarnjim nagonom, osjeća se dobro, makar i radio suprotno od onoga što drugi od njega očekuju. To je neovisno tome jesu li drugi suglasni s tim ili ne.
 Mnogi … čeznu upravo za tim: biti u skladu sa samim sobom, pronaći sebe…
 To … proizlazi iz našeg životnog puta. Ne može se trenirati niti mu se može težiti. Niti se do toga može doći meditacijom. To je iznad svega toga. Ali to se osjeća i svatko od nas ima priliku biti u kontaktu s tim osjećajem.
 Nesvjesno ili svjesno?
 Uzmite primjer majke i djeteta. Kada se majka posveti djetetu, to je razina na kojoj joj je potpuno jasno da je u skladu s nečim višim. Više ne vidi samo dijete. Tu dolazi do miješanja razina: u prvom planu su srčanost i ljubav, a u pozadini nešto poput potpune spremnosti. To je nešto što se ne odnosi samo na dijete već i na vlastitu osobnost. (Bert Hellinger)


Literatura:

  1. Eugen Fink, Uvod u filozofiju, Zagreb 1998., str. 9. – 11., prevela: Božica Zenko, izvornik: Eugen Fink, Einleitung in die Philosophie (1985.), predavanja u Freiburgu (1946.)
  2. Davor Ljubomir, Obrazovanje i sloboda, u ”Čemu obrazovanje?”, Zagreb 2011., str. 11.
  3. Hans-Georg Gadamer, Istina i metoda, Sarajevo 1978., str. 36. – 43., preveo: Slobodan Novakov, izvornik: Hans-Georg Gadamer, Wahrheit und Methode (1960.)
  4. navod iz: Fritjof Capra, The Tao of Physics, New York 1983., str. 2., preveo: ja, izvornik: Carlos Castaneda, The Teachings of Don Juan: A Yaqui Way of Knowledge (1968.)
  5. Max Scheler, Ideja čovjeka i antropologija, Zagreb 1996., str. 5., 9 – 10., preveo: Branko Despot, izvornik: Max Scheler, Ordo amoris (1923.)
  6. Čedomil Veljačić, Philosophia perennis, Zagreb 2003., str. 83.
  7. Bert Hellinger, Priznati ono što jest, Zagreb 2006., str. 59.-60., preveo: Vlado Ilić, izvornik: Bert Hellinger, Anerkennen Was Ist (2000.)

(najprije dijelom objavljeno na prvom izdanju bloga u ordo amoris i obrazovanje?; potom višekratno nadopunjeno; završna inačica u Nagovor na filosofiju (prvi dio))

Oglasi

Jedna misao o “staza sa srcem?

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s