nadilaženje granica znanosti? (ulomak iz Alan Sokal, Nadilaženje granica)

Mnogi prirodnjaci, a pogotovo fizičari … se drže dogme koju je nametnula postprosvjetiteljska hegemonija nad zapadnim intelektualnim svjetonazorom, a koja se može sažeti u sljedeće tvrdnje: postoji izvanjski svijet čija svojstva su neovisna o pojedinom ljudskom biću i dakako čovječanstvu kao takvom; ta su svojstva izražena “vječnim” fizikalnim zakonima; ljudska bića mogu steći pouzdano, iako nesavršeno i provizorno znanje o tim zakonima usavršavajući “objektivne” procedure i epistemološke prigovore koje propisuje (takozvana) znanstvena metoda. Međutim, značajni konceptualni pomaci u znanosti dvadesetoga stoljeća potkopali su kartezijansko – newtonovsku metafiziku, revizionističke studije povjesničara i filosofa znanosti produbile su sumnju u njenu vjerodostojnost i, na kraju, feminističke i poststrukturalističke kritike demistificirale su skriveni sadržaj glavnog toka zapadne znanstvene prakse, otkrivajući ideologiju dominacije skrivenu iza fasade “objektivnosti”. Postaje sve očitije da je fizikalna “realnost” konačno društveni i lingvistički konstrukt; da je znanstvena “spoznaja” daleko od objektivnosti i da odražava dominantne ideologije i odnose moći u kulturi koja ju je proizvela; da se od onoga za što znanost tvrdi da je istina ne može odvojiti breme teorije i autoreferencijalnosti; i, posljedično, da diskurs znanstvene zajednice, unatoč nesumnjivoj vrijednosti, ne može tražiti povlašteni epistemološki status prema protuhegemonističkim narativima koji izviru iz odcijepljenih ili marginaliziranih zajednica…

Moj je cilj ovdje produbiti tu analizu za još jedan korak, uzimanjem u obzir suvremenog razvoja u kvantnoj gravitaciji, naprednoj grani fizike koja znači sintezu i nadomjestak Heisenbergove kvantne mehanike i Einsteinove opće relativnosti. Kod kvantne gravitacije, kao što ćemo vidjeti, prostorno-vremenska platforma prestaje postojati kao objektivna fizikalna stvarnost, geometrija postaje relacijska i kontekstualna, a temeljne konceptualne kategorije prijašnje znanosti – uključujući i samo postojanje – postaju podložne promišljanju i relativizaciji. Ova konceptualna revolucija, tvrdim, ima dalekosežne implikacije na sadržaj buduće postmoderne i oslobađajuće znanosti… U Einsteinovoj općoj teoriji relativnosti (1915.) pojavljuje se radikalni konceptualni proboj: prostornovremenska geometrija postaje kontingentna i dinamična, enkodirajući se u gravitacijskom polju. Matematički, Einstein prekida s tradicijom koja seže skroz do Euklida (a koja se i danas predaje srednjoškolcima!) i umjesto nje primjenjuje neeuklidovsku geometriju koju je razvio Riemann. Einsteinove jednadžbe visoko su nelinearne i zato ih tradicionalno obučeni matematičari tako teško rješavaju. Newtonova gravitacijska teorija korespondira s grubim (i konceptualno krivo usmjerenim) sakaćenjem Einsteinovih jednadžbi kod kojeg je nelinearnost jednostavno ignorirana. Einsteinova opća relativnost stoga usvaja sve pretpostavljene uspjehe Newtonove teorije, ali ih i daleko nadmašuje predviđanjem radikalno novih pojava koje izravno proizlaze iz nelinearnosti… Dakle, opća nas relativnost primorava na radikalno novo i protuintuitivno poimanje prostora, vremena i kauzalnosti; stoga ne iznenađuje velik utjecaj koji je imala ne samo na prirodne znanosti, nego također i na filosofiju, književnu kritiku u društvenim znanostima. Naprimjer, na čuvenom simpoziju pred tri desetljeća, Les Langages Critiques et les Sciences de l’Homme, Jean Hyppolite postavio je pronicljivo pitanje o Derridinoj teoriji strukture i znaka u znanstvenom diskursu:

Kada promatramo, na primjer, strukturu određene algebarske konstrukcije (cjeline), gdje je središte? Je li središte spoznaja o općim pravilima koja nam, nakon prilagodbe danom slučaju, omogućuju razumijevanje međuigre elemenata? Ili su to određeni elementi koji uživaju posebne privilegije unutar cjeline?… Kod Einsteina, primjerice, vidimo kraj neke vrste privilegiranosti empirijskog dokaza. I u toj povezanosti vidimo kako se pojavljuje konstanta koja je kombinacija prostor-vremena, koja ne pripada ni jednom od eksperimentatora, ali koja, na neki način, dominira cijelim konstruktom; ta predodžba konstante – nije li to središte?

Derridin odgovor tiče se same biti klasične opće relativnosti: Einsteinova konstanta nije konstanta, nije središte. Ona je sam koncept varijabilnosti – ona je, napokon, koncept igre. Drugim riječima, ona nije koncept nečega – središta iz kojeg promatrač može ovladati poljem – nego koncept igre sam…

Matematičkim pojmovima, Derridino zapažanje odnosi se na invarijantnost Einsteinove jednadžbe polja pod difeomorfizmima nelinearnog prostor–vremena. Ključna točka je u tome da ova invarijantna grupa “djeluje tranzitivno”: to znači da se bilo koja točka u prostor-vremenu, ukoliko uopće postoji, može transformirati u neku drugu. Na taj način beskonačno dimenzionalna invarijantna grupa podriva razliku između promatrača i promatranog: Euklidov π i Newtonov G, za koje se prethodno držalo da su konstantni i univerzalni, sada se shvaćaju u njihovoj neizbježivoj povijesnosti; a navodni promatrač postaje fatalno decentriran, isključen od svake veze s točkom prostor-vremena koju sama geometrija više ne može definirati…

Ono što je nepoznato većini outsidera jest da je teorijska fizika doživjela značajnu transformaciju – iako još ne i pravi kuhnovski pomak u paradigmi – u sedamdesetima i osamdesetima: tradicionalnim oruđima matematičke fizike (realna i kompleksna analiza), koja se bave prostornovremenskim kontinuumom samo lokalno dodani su topologijski pristupi (preciznije, metode iz diferencijalne topologije) koje vrijede za globalnu (holističku) strukturu univerzuma. Ovaj trend može se vidjeti i kod teorija struna i superstruna. Tih godina napisane su i brojne knjige i pregledni članci o “topologiji za fizičare”. Otprilike u isto vrijeme Jacques Lacan ističe ključnu ulogu diferencijalne topologije u društvenim i psihološkim znanostima:

Ovaj dijagram [Möbiusov pojas] može se smatrati bazom neke vrste esencijalnog upisivanja na izvoru, u čvoru koji konstituira subjekt. To seže mnogo dalje nego što biste mogli pomisliti na prvi pogled, zbog toga što možete tražiti vrstu površine koja može primiti takvo upisivanje. Možda možete vidjeti da je sfera, taj stari simbol potpunosti, neprikladan…

Kao što je Lacan naslućivao, postoji tijesna veza između vanjske strukture fizičkog svijeta i njegovog unutarnjeg psihološkog predstavljanja kroz teoriju čvora… Analogna topološka struktura pojavljuje se kod kvantne gravitacije, ali ukoliko su uključeni kontinuumi višedimenzionalni prije nego dvodimenzionalni, više homologijske grupe također igraju ulogu. Ti višedimenzionalni kontinuumi više nisu prikladni za prikaz u uobičajenom trodimenzionalnom kartezijanskom prostoru: na primjer, projektivni prostor RP3, koji nastaje iz obične 3-sfere identifikacijom antipoda, zahtijevao bi euklidovski gledano barem 5 dimenzija. Unatoč tome, više homologijske grupe možemo objasniti, barem približno, preko prikladne višedimenzionalne (nelinearne) logike…

U zadnja dva desetljeća razvila se među kulturalnim teoretičarima opširna rasprava o naravi modernističke naspram postmodernističke kulture; u zadnjih nekoliko godina ovaj dijalog posebnu pažnju posvećuje posebnim problemima koje nameću prirodne znanosti… Riječima Andrewa Rossa, potrebna nam je znanost “koja će biti javno odgovorna i od neke koristi progresivnim interesima”… Sadržaj i metodologija postmoderne znanosti pružaju, dakle, snažnu intelektualnu podršku progresivnome političkom projektu, shvaćenom u najširem smislu: nadilaženju granica, rušenju barijera, radikalnoj demokratizaciji svih aspekata društvenog, ekonomskog, političkog i kulturnog života. Jedan dio ovog projekta mora uključivati i stvaranje nove i uistinu progresivne znanosti koja bi služila takvom potencijalnom demokratiziranom društvu… Poučavanje znanosti i matematike treba očistiti od autoritarnih i elitističkih karakteristika… Napokon, sadržaj bilo koje znanosti suštinski je sputan jezikom unutar kojeg se formuliraju diskursi; zapadnom prirodnom znanošću još od Galilea dominira jezik matematike. Ali čije matematike? Ovo pitanje je fundamentalno, jer niti logika niti matematika ne mogu izbjeći “kontaminaciju” društvenim. A, kako su feminističke misliteljice često isticale, u sadašnjoj kulturi ta kontaminacija je prvenstveno kapitalistička, patrijarhalna i militaristička:

matematiku se slika kao ženu kojoj je u prirodi želja za bivanjem osvojenim Drugim.

Dakle, oslobađajuća znanost ne može se oformiti bez suštinske revizije matematičkog kanona…

ulomak iz Alan Sokal, Nadilaženje granica: prema transformativnoj hermeneutici kvantne gravitacije, časopis Diskrepancija sv. III, br. 5.-6., prosinac 2002., str. 65., preveo: Sven Marcelić, link, izvornik: Alan Sokal, Transgressing the Boundaries: Torward a Transformative Hermeneutics of Quantum Gravity (1996.) link

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s