Žižekova fizika?

U zadnjim zapisima slijedimo Lacanov mig da se ono Realno za kojim tragamo očituje u vidu ”petlji”, ”pukotina”, ”aporija” u najegzaktnijim vidovima simboličke djelatnosti, znanostima (poput Heisenbergovih relacija u fizici ili Russellovog paradoksa u matematici). Ali da bismo našli takva mjesta potrebno je stanovito razumijevanje tih znanosti – inače ćemo ”rascjepe” i ”proturječja” vidjeti i tamo gdje ih nema (a takvi umišljaji zacijelo nisu susreti s Realnim). Na primjer Slavoj Žižek ovako objašnjava to da Realno nije nešto ”po sebi” (supstancijalno) postojeće što proviruje kroz te pukotine, nego su same pukotine to Realno:

U vezi pojma Realnog kao supstancijalne Stvari, Lacan postiže obrat koji se može rasvijetliti prijelazom sa specijalne na opću teoriju relativnosti. Dok specijalna teorija relativnosti već uvodi pojam zakrivljenog prostora, ona poima tu zakrivljenost kao učinak tvari: prisutnost tvari zakrivljuje prostor, odnosno, samo prazan prostor ne bi bio zakrivljen. Prijelazom na opću teoriju, uzročnost je obrnuta: daleko od toga da uzrokuje zakrivljenost prostora, tvar je njen učinak, i prisutnost tvari znači da je prostor tu zakrivljen. Što to ima s psihoanalizom? Mnogo više nego bi se moglo činiti: poput jeke Einsteina, za Lacana ono Realno – Stvar – nije toliko troma prisutnost koja zakrivljuje prostor simboličkoga (uvodeći procjepe i nedosljednosti u njega), nego, prije, učinak tih procjepa i nedosljednosti. (Slavoj Žižek)

Nevolja je što ovo nije nimalo bolje od Sokalovih parodija. Najprije, u specijalnoj relativnosti nema zakrivljenosti prostora budući da se ona bavi situacijama u kojima je gravitacija zanemariva. Nadalje, u općoj relativnosti se doista pojavljuje zakrivljenost prostora uslijed tvari. Ali navodno presudni ”prijelaz” o kojem govori Žižek otprilike je analogan prijelazu s odgovora ”kokoš” na odgovor ”jaje” u slavnome pitanju o njihovom kauzalnom prioritetu. Zakrivljuje li masa prostor ili sama zakrivljenost prostora znači masu – to razlikovanje je fizikalno irelevantno. Sličnu neodgovornost Žižek pokazuje i ovdje:

… jouissance ”kao takva” je višak, a njezin je paradoks jednak onome elektrona u elementarnoj fizici čestica (masa svakog elementa u našoj realnosti sastavljena je od njegove mase u mirovanju plus višak koji stvara ubrzanje njegova kretanja; međutim masa elektrona u mirovanju jednaka je nuli te se njegova masa sastoji samo od viška koji stvara ubrzanje njegova kretanja, kao da imamo posla s nekim ništa koje stječe neko varljivo bivstvo time što se magično zavrti u vlastiti višak). (Slavoj Žižek)

Barem svatko tko polaže maturu iz fizike trebao bi znati da elektron ima masu mirovanja (9.109×10⁻³¹ kg) i rješavati zadatke s tom masom. Kad Žižek tu vidi nepostojeći ”paradoks”, onda i ”Realno” koje se pri tom navodno očituje nije nego umišljaj.

Nije li nužno da oni filosofi koji se ne specijaliziraju za znanost nego su zainteresirani za cjelinu svega zapravo ne mogu suvislo koristiti primjere iz znanosti, budući da ih zbog specijalizacije znanosti ne mogu razumjeti? Čini se da nije – evo primjera kako je jedan drugi filosof, kojega se također iz krugova bliskih znanosti sumnjiči i za anti-znanstvenost i za kvazi-mudru zloporabu pojmova, ipak mogao suvislo i točno sažeti bitno iz njemu suvremenoga znanstvenog prevrata:

Zanimanje za to, što jest vrijeme, ponovno je u sadašnjici potaknuto razvitkom fizikalnih istraživanja u njihovu promišljanju osnovnih načela u njima izvršnog shvaćanja i određenja: mjerenju prirode u prostorno-vremenskom sustavu odnosa. Sadašnje stanje tog istraživanja fiksirano je u Einsteinovoj teoriji relativnosti. Nekoliko stavova iz nje: Prostor po sebi nije ništa; nema apsolutnog prostora. On egzistira samo na način u njemu sadržanih tijela i energija. (Jedan stari Aristotelov stavak): Ni vrijeme nije ništa. Ono postoji samo zbog događaja koji se u njemu stječu. Nema apsolutnog vremena ni apsolutne istovremenosti. – Od onog destruktivnog u toj teoriji lako se previđa ono pozitivno, da upravo ona dokazuje invarijantnost jednadžbi koje opisuju prirodne događaje prema proizvoljnim transformacijama. (Martin Heidegger)

Literatura

1. Slavoj Žižek, How to Read Lacan, London 2006., str. 72.-73., preveo: ja
2. Slavoj Žižek, O vjerovanju, Zagreb 2007., str. 62., prevela: Marina Miladinov, izvornik: Slavoj Žižek, On belief (2001.)
3. Martin Heidegger, Pojam vremena, u Kraj filozofije i zadaća mišljenja, Zagreb 1996., str. 44.-45., preveo: Josip Brkić, izvornik: predavanje iz 1924.