cinizam pravovjerja? (ulomak iz Peter Sloterdijk, Kritika ciničkoga uma)

Kardinal, Veliki Inkvizitor u Sevilli, asketski starac u devedesetim godinama, u kojemu izgleda da je utrnuo sav život, osim što u njegovim očima još sjaji neki tamni žar, postade jednog dana – tako kaže Ivan Karamazov u svojoj ”fantastičnoj poemi” – svjedok Kristova povratka. Isus je pred katedralom ponovio svoje nekadašnje čudo, te tihom riječju opet vratio u život neko mrtvo dijete. Po svemu se čini da je starac smjesta pojmio smisao događaja, no njegova reakcija je paradoksna. Umjesto da se pokloni povratku Gospodinovu, on ispruži prema njemu svoj koščati prst te nalaže straži da uzapti čovjeka i zatvore ga pod svodovima Svetog tribunala. Starac se po noći spusti u podrum Isusu i kaže:

Jesi li to ti? Ti? – Ali kad ne dobi odgovora, nadoda brzo: Ne odgovaraj, šuti. A i što bi ti mogao reći? Ja i suviše dobro znam što ćeš reći. Ali ti nemaš prava nadodati bilo što onome što si prije rekao. Zašto si došao da nam smetaš? Jer ti si došao da nam smetaš, i sam to znaš. Ali, znaš li što će sutra biti? Ja ne znam tko si ti i neću da znam: jesi li to ti ili tek prilika njegova ali sutra ću te osuditi i sažeći na lomači kao najgoreg heretika i onaj isti narod koji je danas ljubio tvoje noge pojurit će sutra i na jedan moj mig dovlačiti ugljevlje pod tvoju lomaču, znaš li ti to? Jest, možda ti to znaš…

Koga čudi ponašanje Velikog Inkvizitora, taj će o smislu događaja zapravo zapitati tek kad sebi razjasni ono odlučujuće: u mišljenju i djelovanju starca nema traga zabuni ili pomutnji, nema zablude ni nesporazuma. Ono što je Isus uzeo kao razlog za opraštanje svojim razapinjačima – ”jer oni ne znaju što čine” – za crkvenjaka ne dolazi u obzir! On zna što čini i on to zna u naprosto šokirajućoj razgovijetnosti, pri kojoj ostaje otvoreno samo to treba li je nazvati tragičnom ili ciničnom. Ako Veliki Inkvizitor, dakle, zna što čini, tada on mora djelovati iz razloga goleme težine, razloga koji su dostatno snažni da dignu iz stožera religiozno vjerovanje koje on zastupa prema vani. Zaista, starac iznosi svoje razloge; svedeno na najkraći zajednički nazivnik radi se u njegovu govoru o replici političara utemeljivaču religije; viđeno nešto dublje, to je obračun antropologije s teologijom, upravnog aparata s emancipacijom, institucije s individuumom.

Već smo čuli temeljni prijekor onome koji se vratio: on je došao da ”smeta”. Pri čemu? Inkvizitor uzima za zlo svom Spasitelju što se je vratio baš u trenutku u kojemu je Katolička crkva, uz pomoć terora inkvizicije, bila na najboljem putu da ugasi posljednju iskru kršćanske slobode te se je već gotovo mogla uljuljkati u vjerovanje da je dovršila svoje djelo, uspostavu vlasti preko ”istinite religije”. No, usprkos tome što su postali neslobodni (u religijskopolitičkom smislu), ljudi toga vremena uvjereni su, više no ikada, u svoju slobodu. Ne posjeduju li oni istinu? Zar nije Krist najavio da će nas istina učiniti slobodnima? No, Veliki Inkvizitor umije prozrijeti ovu obmanu. On hvali svoj realizam; … jer Isus, tako on misli, nije umio politički misliti i nije pojmio što je priroda ljudi u političkom pogledu: naime da im je potrebna vlast! U govoru Dostojevskijevog kardinala njegovu onijemljelu sužnju otkrivamo jedan od izvora modernog institucionalizma, koji na ovome, i možda samo na ovome, mjestu na jedinstven način otvoreno priznaje svoju ciničku temeljnu strukturu u svjesnoj prevari, koja se poziva na nužnost. Moćnici, prema Dostojevskijevoj profundnoj i vrtoglavoj refleksiji, razvijaju sljedeći proračun:  … Ljudi su generalno u potrazi za odterećenjima, olakšanjima, udobnostima, rutinama, sigurnostima. U svim vremenima moćnici mogu spokojno polaziti od toga da ponajveći broj ljudi zazire od slobode te da ne poznaje dubljega poriva od toga da otkloni svoju slobodu, podiže tamnice oko sebe te da se klanja starim i novim idolima. Što gospodstvenim kršćanima – zastupnicima religije slobode – preostaje da učine? Veliki Inkvizitor razumije svoje prihvaćanje vlasti kao neku vrst samožrtvovanja:

Ali mi ćemo reći da slušamo tebe i da vladamo u tvoje ime. Mi ćemo ih opet obmanuti, jer te nećemo više pustiti među nas. U toj obmani će se i sastojati naša patnja, jer ćemo morati lagati.

Postajemo svjedoci jedinstvena, osebujno zaoštrena misaonog eksperimenta, u kojemu se razmnažaju paradoksi modernog konzervativizma. Čovjek crkve podiže antropologijski protest protiv izazova slobode što ga je iza sebe ostavio utemeljitelj religije. Jer ljudski život, loman kakav već jest, treba napokon neko sređujuće kućište iz navike, izvjesnosti, zakona i tradicije, jednom riječju, društvene institucije. Veliki Inkvizitor predbacuje Isusu, sa zapanjujućim cinizmom, da nije odstranio nego zaoštrio neudobnost slobode. Da nije prihvatio čovjeka kakav jest, nego mu je svojom ljubavlju postavio prevelike zahtjeve. Utoliko, da su kasniji gospodari crkve u svojoj vrsti ljubavi prema čovjeku – koja je u potpunosti prožeta prezirom i realizmom – premašili Krista; jer oni su uzeli čovjeka kakav jest: djetinji i djetinjast, lagodan i slab. No sistem vladarske crkve da se izgraditi samo na plećima onih koji preuzimaju teret moralne obmane: dakle, svećenika, koji svjesno propovjedaju opreku pravog Kristovog naučavanja – koje su najtočnije pojmili. Oni, doduše, govore kršćanskim jezikom slobode, ali služe sistemu potreba – kruhu, poretku, moći, zakonu – koji čovjeka čini podatnim. Pojam slobode, kao što Veliki Inkvizitor zna, tvori stožernu točku u sistemu tlačenja: što je on represivniji (inkvizicija itd.), to se žešće mora utuvljivati u glavu retorika slobode. Baš to je ideologijska signatura svih modernih konzervativizama na Istoku i na Zapadu; svima u osnovi leže pesimističke antropologije po kojima težnja za slobodom nije više od opasne iluzije, puki poriv što zamagljuje institucionalni (”vezani”) karakter ljudskog života. Tamo gdje se danas, bilo gdje u svijetu, oglase teorije slobode i emancipacije, pojavi se i suprotstavljanje, koje riječima Velikog Inkvizitora, zvuči kako slijedi:

… sudio si o ljudima odviše visoko, jer su oni, razumije se, sužnji, mada su stvoreni za buntovnike. Obazri se i prosudi, ta prošlo je već petnaest vjekova, idi i pogledaj ih: koga si ti uzdigao do sebe? Kunem ti se, čovjek je stvoren nižim i slabijim nego što ti misliš… Poštujući ga toliko, ti si uradio kao da si prestao da ga sažaljevaš…

ulomak iz Peter Sloterdijk, Kritika ciničkoga uma, Zagreb 1992., str. 188.-190., 196., preveo: Boris Hudoletnjak, izvornik: Peter Sloterdijk, Kritik der zynischen Vernunft (1981.)

(najprije objavljeno na prošlom izdanju bloga: hereza?)

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s