Kant i Frege: normativnost značenja? (ulomak iz Robert Brandom, Making It Explicit)

[Mi smo] oni koji su sposobni za sudove i djelovanje. Ne samo da na razne načine odgovaramo na okolišne podražaje, mi na njih odgovaramo oblikovanjem opažajnih sudova. Ne samo da se ponašamo, mi djelujemo. Predloženi su različiti načini govora o toj temeljnoj razlici. Nju se može formulirati s obzirom na istinu. Ono što mi činimo u opažanju jest da s obzirom na podražaj uzimamo za istinit neki iskazni sadržaj koji nam je pojmljiv. Ono što mi činimo u djelovanju jest da odgovorno činimo istinitim neki iskazni sadržaj koji nam je pojmljiv.

Tu razliku se može formulirati i s obzirom na razloge. Sudovi koji su naši opažajni odgovori na ono što se zbiva oko nas razlikuju se od odgovora koji nisu iskazno sadržajni (pa utoliko nisu pojmljivi) u tome što sudovi mogu služiti kao razlozi, kao pretpostavke iz kojih se mogu izvesti daljnji zaključci. Djelovanja, koja mijenjaju ono što se zbiva oko nas odgovarajući iskazno sadržajnim intencijama, razlikuju se od izvršenja koja su puko ponašanje (pa utoliko nisu pojmljiva pomoću iskazno sadržajnih intencija koja ih potiču) u tome što za njih mogu biti dani razlozi; oni se pojavljuju kao posljedci praktičnih zaključivanja.     

Tu se razliku može formulirati s obzirom na upotrebu pojmova. Biti opažač, a ne tek nadražljivi organizam, znači biti raspoloživ za odgovaranje pouzdano i razlučeno na opazivi okoliš primjenom primjerenih pojmova. Biti djelatnik, a ne tek ponašatelj, znači biti raspoloživ za odgovaranje pouzdano i razlučeno na primjene primjerenih pojmova mijenjajući dostupni okoliš. Pojmljivost u smislu iskazne sadržajnosti, bilo da se nju razumije kao uvjet istinitosti ili kao sposobnost da posluži kao razlog, jest stvar pojmovne uobličenosti – u slučaju opažanja i djelovanja, toga da pouzdano potaknut odgovor i pouzdano potičući podražaj u svojoj biti uključuju upotrebu pojmova. …

Što je odredbena značajka pojmovne djelatnosti? Suvremena misao o upotrebi pojmova mnogo duguje Kantu. Jedna je od njegovih glavnih novosti uvođenje zamisli da pojmovno strukturiranu djelatnost krasi njen normativni značaj. Njegov je temeljni uvid da sudove i djelovanja od početka valja razumjeti pomoću osobitog načina na koji smo za njih odgovorni.     

Kant pojmove razumije tako da imaju oblik pravila, što će reći da određuju kako nešto treba (prema tom pravilu) učiniti. Razumijevanje, pojmovna sposobnost, jest sposobnost shvaćanja pravila – prihvaćanja razlike između ispravne i neispravne primjene koju ta pravila određuju. Ono što krasi sudove i djelovanja – te činove koji imaju sadržaj kojega se može uzeti za istinu [u sudovima] ili činiti istinom [u djelovanju], i za koje ima smisla tražiti razloge – jest način na koji njima upravljaju pravila. Oni su pojmovno sadržajni i stoga su predmet procjene prema pravilima koja izražavaju te sadržaje. Biti u intencionalnom stanju ili izvršavati intencionalni čin stoga ima normativno značenje. To se računa kao poduzimanje (prihvaćanje) neke obaveze; sadržaj te obaveze određen je pravilima koja su pojmovi pomoću kojih su taj čin ili to stanje uobličeni. Utoliko nas Kant … shvaća kao normativna stvorenja, odnosno upravljana pravilima.  …

Za Kanta je najžurnije pitanje kako razumjeti vladajuću moć pojmova, kako razumjeti njihov autoritet, obaveznost ili valjanost. Taj normativni značaj je ono što naziva Notwendigkeit (nužnost). … Pod „nužnim“ Kant podrazumijeva „u skladu s pravilom“. U tome smislu on ima pravo govoriti o prirodnoj nužnosti čije prepoznavanje je implicitno u spoznajnoj ili teorijskoj djelatnosti, i o moralnoj nužnosti čije je prepoznavanje implicitno u praktičnoj djelatnosti, kao o vrstama istoga roda. …Kantova posvećenost prvenstvu onoga praktičnoga sastoji se u tome da i teorijsku i praktičnu svijest, i spoznajnu i voljnu djelatnost, naposljetku vidi s obzirom na normativnost.

Dakle, za Kanta, teoretičar pojmove treba razumjeti kao pravila koja ih čine eksplicitnima, pravila koja određuju kako se ti pojmovi prikladno ili ispravno primjenjuju i uopće koriste. Kantovo uvažavanje tog normativnog značenja pojma jest jedna od leća kroz koju sagledava svoj odnos spram svojih racionalističkih i empirističkih predhodnika. S prednošću naknadne pameti Kant može vidjeti jednu normativnu nit bavljenja odgovornošću kao temeljnu za prosvjetiteljstvo. … Kant preuzima iz svoga čitanja Leibniza općenitu zamisao pravila kao onoga što prožima spoznajne procjene pri zaključivanju i suđenju. Ipak, on ta apriorna načela ne shvaća kao vrlo općenite iskaze činjenica (pa čak ni metafizičkih činjenica), nego kao pravila razuma. Ona nisu zamišljena kao opisujuća nego kao propisujuća – kao, po Sellarsovom izrijeku, „krcata trebanjem“ („fraught with ought“).  

Ta se lekcija uredno slaže s poukom koju izvlači iz Humeove misli. Po Kantovom čitanju Humeova doprinos je to što je vidio da uobičajeni empirijski način govora uključuje obaveze koje nadilaze nizove predočbi, koliko god pravilnih, iz kojih se pretpostavlja da izviru pojmovi upotrijebljeni u tome govoru. Kantov Hume prepoznaje da spoznajno iskustvo presudno uključuje primjenu te procjenu ispravnosti primjene pravila. Za Kanta, Humeovo istraživanje naravi autoriteta za to proširenje zaključaka poprima oblik traganja za naravi nužnosti, koju razumije kao normativnu obvezanost, kako je pokazuju pravila implicitna u empirijskim pojmovima. Pod tim poimanjem Kant može usvojiti Humeovu poantu o razlici između izricanja onoga što se događa (opisivanja neke pravilnosti) i izricanja onoga što je uzročno nužno (propisivanja nekog pravila) za svoju poantu o razlici između izricanja što jest i što treba biti. …

Gottlob Frege (1848.-1925.)

Kantovu lekciju kao središnju temu preuzima Frege, čija se kampanja protiv psihologizma oslanja na poštovanju i provođenju razlike između normativnog značenja primjene pojmova i uzročnih posljedica toga. Za Fregea je moguće istraživati na prirodnjački način činove suđenja ili mišljenja (pa čak i mišljenja shvaćenog na dualistički način), ali neko takvo istraživanje neizbježno previđa normativnu dimenziju koja je bitna za razumijevanje iskaznih sadržaja koji su prosuđeni ili mišljeni. Ponekad tu poanta izražava s obzirom na razloge … kao kad se žali da psihologizam „gubi razliku između razloga koji opravdavaju neko vjerovanje i uzroka koji ih zapravo proizvode“, ili opet kad tvrdi da

zakoni u skladu s kojima zapravo zaključujemo ne mogu se poistovjetiti sa zakonima ispravnog [richtigen] zaključivanja; inače nikad ne bismo mogli doći do pogrešnog zaključka.

Ponekad tu poantu izražava s obzirom na istinu, kao kad kaže:

Ne zanima nas držanje nečega za istinito, nego zakoni istine. O njima možemo također misliti kao o propisima za prosuđivanje; moramo im se podvrgnuti da naši sudovi ne promaše istinu.

U svakom slučaju, poanta je da briga o iskaznim sadržajima koje se misli ili o kojima se sudi nije odvojiva od mogućnosti procjene ispravnosti. Pored empirijskih pravilnosti postoje također prikladnosti koje upravljaju zaključivanjem i držanjem za istinito. Pored pitanja koje prosuđene sadržaje držimo istinitima, … tu je i pitanje koje bismo sadržaje i kada trebali držati istinitima. …

Proturječje, ispravan zaključak, ispravan sud – to su sve normativni pojmovi, a ne prirodni. Prirodni zakoni nam ne zabranjuju proturječne sudove. Takvi su sudovi zabranjeni u normativnom smislu. Pogrešno je prihvatiti neuskladive sadržaje: racionalno pogrešno, pogrešno prema pravilima razuma, propisima koji upravljaju time što je prikladno pri zaključivanju i prosuđivanju. Ono „mora“ pri opravdanju ili dobrom zaključku nije „mora“ uzročne prisile. Ali mogućnost izražavanja jednog i drugog pomoću pravila ili zakona, koje je tako središnje za Kantov pothvat, vodi u zabludu ako se te dvije vrste zakona ne drže odvojenima, što psihologizam ne radi…

Ono što nas čini toliko sklonim prihvatiti takva pogrešna gledišta jest to što zadaću logike definiramo kao istraživanje zakona misli, pri čemu pod tim izrazom podrazumijevamo nešto poput zakona prirode… Pa ako ih nazivamo zakonima misli, ili bolje zakonima suđenja, ne smijemo zaboraviti da se ovdje bavimo zakonima koji, poput načela morala ili državnih zakona, propisuju kako nam je djelovati, a ne definiraju, poput prirodnih zakona, zbiljski tijek događaja.

Frege svoja gledišta o normativnom značaju sadržaja koje je moguće prosuditi … izražava govoreći o naravi logike, koju razumije kao proučavanje zakona istine.

Logika se, poput etike, može nazvati normativnom znanošću.

Za ovu drugu svojstvo „dobar“ ima značenje analogno svojstvu „istinit“ za onu prvu.

ulomak iz Robert Brandom, Making It Explicit, 1994., str. 7.-12., preveo: ja

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s