bipolarnost filosofskih raspoloženja – drugi pol: tjeskoba (Angst)? (uz M. Cipra, Metamorfoze metafizike)

(jedanaesti zapis u nizu: čitanje M. Cipra, Metamorfoze metafizike, prethodni nastavak: bipolarnost filosofskih raspoloženja – prvi pol: udivljenje (thaumazein)? (uz M. Cipra, Metamorfoze metafizike))

Vjerujem da je prva dužnost filosofije učiniti da razumijete koliko ste duboko u govnima. (Slavoj Žižek)

U radikaliziranju Hegelovog nauka iz Predgovora Fenomenologiji duha, da se „filosofija mora čuvati toga da bude utješljiva“, Žižeku prethodi Heidegger koji je u slavnome razgovoru 1929. u Davosu (odnedavno tematiziranom i u popularnom filosofijskom romanu W. Eilenbergera Doba čarobnjaka) pitao Cassirera:

Dokle je zadatak filosofije da oslobađa od strepnje (Angst)? Ili ona ima zadatak da čovjeka upravo radikalno izruči strepnji? (više ovdje)

Heidegger je svakako smatrao ovo drugo. Naime ono misaono kretanje unatrag, kojega smo u prošlom nastavku slijedili sve dok u Grundfrage nije dospjelo do nemogućnosti, ipak je drugotno. Živimo, pa i kao filosofi, prije i češće u nabacivanju na buduće moguće projekte nego li u mišljenju onoga što je kao preduvjet prethodilo sadašnjosti. Naše je osnovno usmjerenje prema naprijed, htijenje budućih mogućnosti, a tek u bolnim neuspjesima takvih nabačaja dolazi do obrtanja te tendencije, do onoga što je primjereno nazvano „refleksijom“: odbijanja htijenja unatrag, pri čemu se ono obrće u mišljenje pred-uvjeta toga iskustva. Takvi bolni neuspjesi naših projekata prije su pravilo nego iznimka, ali mi smo po naravi bića koja hoće, žudna bića, i projektima nema kraja.

Beskrajnost toga kretanja htijenja prema budućim ciljevima, prema predmetima žudnje, ima svoju zrcalnu sliku u onom stalnom misaonom pred-postavljanju sve ranijih uvjeta mogućnosti pojava. Pa ako je to naizgled beskrajno misaono kretanje iznenada moglo naletjeti na ono temeljno pitanje u kojemu je zakazivalo i padalo u ponor ničega, postoji li u kretanju htijenja neka neprekoračiva granica na kojoj zakazuje to naše stalno posezanje prema budućnosti?

Heidegger je duboko iskusio da čovjek nije najprije neki misaoni subjekt koji čisto motri (theorein) objekte i svijet, nego egzistira prije svega nabacujući se na budućnost, brinući se za svoje mogućnosti. Stoga ne čudi da je tako dramatično doživio neprekoračivu granicu takvog projektiranja: mogućnost vlastite smrti. U toj „najvlastitijoj mogućnosti“ smrti okončavaju svi naši projekti, sva briga o našim mogućnostima.

U toj se mogućnosti tubitku [čovjeku] radi o njegovu biti-u-svijetu uopće. Njegova je smrt mogućnost Ne-više-moći-biti-tu. … Ta najvlastitija … mogućnost ujedno je krajnja. … [T]ubitak ne može nadmašiti mogućnost smrti. Smrt jest mogućnost apsolutne nemogućnosti tubitka. (Martin Heidegger, Bitak i vrijeme §50, str. 285.)

Pa kao što je kod mišljenja upravo njegovo zakazivanje u prvi plan dovelo jedno inače popratno raspoloženje (naime udivljenja), tako je i kod htijenja, kod nabacivanja na budućnost: u suočenju s mogućnošću vlastite smrti kao neprekoračive granice svojih mogućnosti da bude čovjeku se raskriva jedno drugo temeljno raspoloženje: strepnja, tjeskoba (Angst).

Za razliku od srodnog osjećanja straha (Furcht), tjeskoba ne strepi pred ovim ili onim određenim mogućim što nam nadolazi iz budućnosti, nego se pojavljuje uopće kao popratno raspoloženje našega htijenja, nabacivanja na mogućnosti da budemo.  

Tjeskoba je temeljito različita od straha. Mi se strašimo uvijek ovog ili onog određenog bića, koje nam u ovom ili u onom pogledu prijeti. Strah od … straši se uvijek nečeg određenog. (…)

Tjeskoba je uvijek tjeskoba pred …, ali ne pred ovim ili onim. Tjeskoba je uvijek tjeskoba za …, ali ne za ovo ili ono. Međutim, neodređenost toga od čega i zašto se tjeskobimo nije puko pomanjkanje određenosti, već bitna nemogućnost odredivosti. (…) U tjeskobi kažemo „nekome je nelagodno“. (…) Mi ne možemo reći od čega je nekome nelagodno. Njemu je u cjelini tako. Sve stvari i mi sami tonemo u jednu ravnodušnost. (…) Ovo uzmicanje bića u cjelini, koje nas spopada u tjeskobi, prepada nas. Ne ostaje ništa određeno. Ostaje i obuzima nas – u uzmicanju bića – ovo „ništa“.

Tjeskoba otkriva Ništa. (…)

Tjeskoba objavljuje Ništa, to čovjek potvrđuje neposredno nakon što se tjeskoba povukla. U jasnosti pogleda koji nosi svježe sjećanje, moramo reći: to od čega i za što smo se tjeskobili bijaše „zapravo“ – ništa. Uistinu: Ništa samo – kao takvo – bijaše tu. (Martin Heidegger, Što je metafizika?, preveo: M. Cipra, u M. Heidegger, Kraj filozofije i zadaća mišljenja, str. 108.)

Poput misaonog kretanja prema onome prethodnome, tako i htijenje kao nabacivanje na budućnost, nalazi svoju granicu u neodređenosti, u „ništa“.

[S]ve egzistencijalne mogućnosti nadmašuje smrt kao konačna, neizbježna, neizvjesna, ali najsigurnija mogućnost opstanka. Bačen u svijet i suočen sa smrću, tu-bitak [čovjek] projektira svoju egzistenciju, ali kako toj egzistenciji ne prethodi nikakva esencija koja bi bila bit tu-bitka, to on neizbježno sustaje i pred smrću gubi sve svoje nedostižne mogućnosti. Najčešće pak tu-bitak i ne postiže autentičnost svojeg opstanka, jer se otuđuje od samoga sebe u bezličnosti onoga „se“, u naklapanju i razbibrizi, u znatiželji i dvosmislenosti. Ako se pak okrene samome sebi, onda je njegovo najautentičnije čuvstvovanje strah i briga, tjeskoba da se neće uspjeti u ostvarenju nabačaja vlastite egzistencije. (Marijan Cipra, Misli o etici, str. 55.)

Tjeskobimo, dakle, pred tim da je ne samo naša budućnost nego i budućnost svih naših životnih projekata u cijelosti naprosto ništa. Možemo staviti i veliko početno slovo, Ništa, ali to slabo pomaže. Kad je naposljetku na implicitno ili eksplicitno pitanje „čemu?“ odgovor „za ništa“, onda smo dospjeli u nihilizam.  

Što znači nihilizam? Da se vrhovne vrijednosti obezvredjuju. Nedostaje cilj. Nedostaje odgovor na ono “Čemu?” (Friedrich Nietzsche, ovdje)

Heidegger je vjerovao da od toga ne možemo pobjeći, da nam i ovdje valja ustrajati u tom temeljnom raspoloženju, pa tek iz takvoga ustrajućeg „pregorijevanja nihilizma“ dospjeti u „drugi početak“ mišljenja.

Metafizika nas je, a to ujedno znači i kršćanstvo, dovela u zabludu i naviknula na to da u “užasnuću”, kojemu tjeskoba pripada kao ono ništa bytku, naslućujemo samo pustoš i jezu umjesto da iskusujemo ugađanje u istinu bytka i iz nje ustojno znamo njegovo bivanje.

U prvom [grčkom] početku … temeljni ugođaj bilo je iz-čuđavanje. Drugi početak, početak mišljenja povijesti bytka, ugođen je i predodređen užasnućem. (Martin Heidegger, Prinosi filozofiji, str. 393.)

Zašto je nihilistička tjeskoba pred „Ništa“ značajka upravo našega doba, a ne filosofije oduvijek i naprosto? Glavna je značajka Novoga vijeka jedan napredujući prekid s tradicijom i postavljanje čovjeka na sebe samoga. Tek iz takvog postavljanja sebe na mjesto temelja svijeta vlastita smrt postaje „apsolutna nemogućnost“ u kojoj nestaju sve ostale čovjekove mogućnosti. Otud tjeskoba, nazvana i „kartezijanskom tjeskobom“, postaje jedno temeljno raspoloženje filosofije. A barem od samoubojstva Europe u “tridesetgodišnjem ratu 1914.-1945.” ne tek filosofije:

Umjetnost … prikazuje svoje antijunake kako besmisleno tumaraju u bačenoj egzistenciji sve do svojega neobjašnjivog svršetka. Kafkin K. i Camusov stranac, kao i junaci Joyceova Uliksa i Beckettovih apsurdnih igrokaza svjedoče samo o pomanjkanju i odsutnosti smisla, o nepostojanju odgovora na pitanja: čemu? i zašto? (Marijan Cipra, Misli o etici, str. 114.)

Ni u znanosti, barem onoj koja se bavi i ljudima, raspoloženje nije ništa vedrije  – evo jednoga biologa nobelovca:

Potrebno je da se čovjek konačno trgne iz tisućljetnog sna i uvidi svoju posvemašnju osamljenost i stranost. Tada će shvatiti da se poput Cigana nalazi na margini svijeta u kojem je prisiljen živjeti, svijeta gluhog za njegovu glazbu, ravnodušnog prema njegovim nadanjima jednako kao i prema njegovim patnjama ili zločinima. (…) Čovjek konačno zna da je sam u neizmjernoj ravnodušnosti Univerzuma iz kojeg je igrom slučaja ponikao. (Jacques Monod)

Ali kome je to „potrebno“, i čemu, i otkud uopće bilo kakvi imperativi u tom svijetu osamljenosti, stranosti, ciganske marginalnosti, prisiljenosti na život, gluhoće i ravnodušnosti?

Možda ipak, ne bojimo li se „metafizike“, da ustrajnu odlučnost pri stršanju u Ništa iščekujući „drugi početak“ mišljenja opustimo povremenom okrepom na iskonu filosofije? Ernst Cassirer je na ono početno Heideggerovo pitanje, „treba li filosofija izručiti čovjeka Angst-u“, ovako odgovorio:

To je jedno radikalno pitanje na koje se može odgovoriti jedino nekom vrstom ispovesti. Filosofija ima čoveka da oslobodi samo toliko koliko on sam može biti slobodan. Ukoliko to čini, ona, u izvesnom smislu, oslobađa od strepnje kao raspoloženja. Verujem, pogotovo posle Heideggerovih jutrošnjih izlaganja, da sloboda može biti pronađena samo na putu postepenog oslobađanja, koji je, i za njega, jedan beskrajni proces. … Želeo bih da je smisao i cilj oslobođenja uistinu u ovome: ”Odbacite strah (Angst) zemaljski od vas.” To je pozicija idealizma na kojoj sam ja uvek bio.

Možda u titranju raspoloženja između tih dvaju polova udivljenja i tjeskobe pronađemo i samu „osovinu“, kako kaže Cipra, na koju se može osloniti pouzdanje, možda čak i „vjera“, kako kaže Jaspers, da u filosofiranju sudjelujemo u nečemu što nadilazi pojedinačnost naših egoiteta, pa da smrt nije „apsolutna nemogućnost“ svih mogućnosti, jer se, odlučimo li tako, u svakom djelovanju, pa i filosofirajući, nastavljamo na one koji nam predali neke mogućnosti pa će i neke mogućnosti kod kojih smo sami boravili ostati predane drugima nakon nas, da ih prihvate kao svoje ili odbace kao tuđe. Moje djelovanje nikad nije samo moje, uvijek se tiče i drugih koji su nam prethodili i drugih koji će doći za nama. Ako je tako, tad u pogledu filosofije i njene suvremene samoupitnosti, valja zapitati: „nije li pitanje i to što filosofija započinje s nama?

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s