– Nigdje nikada philosophia perennis nije dosegnuta, pa ipak takva filosofija uvijek postoji u ideji filosofijskoga mišljenja i u općoj slici istine filosofije shvaćene kao njezina povijest, stare više od tri tisuće godina, koja postaje jedno jedinstveno razdoblje.
– Zapravo postoji samo razjašnjenje sveobuhvatnog; to razjašnjenje nikada nije dovršeno.
– Stoga nijedna smislena filosofija ne može biti u sebi zatvoren sistem ideja.
– Tri tisuće godina povijesti filosofije očituje se kao jedna jedinstvena sadašnjost. Mnogostrukost vidova koje je izgradila filosofijska misao kriju u sebi jednu istinu. Hegel je prvi nastojao da shvati jedinstvo toga mišljenja, ali je to učinio tako da je sve što je bilo ranije za njega postalo tek prethodnim stupnjem i djelomičnom istinom u odnosu prema njegovoj vlastitoj filosofiji. Nama je, međutim, važno da savršenstvo koje filosofija dosegne u svekom pojedinom razdoblju usvojimo tako da ostanemo u stalno obnavljanoj vezi s velikim pojavama prošlosti, ne kao s nadmašenim, nego kao sa suvremenim tvorevinama.
Karl Jaspers (1883.-1969.)
– Samo onda kad je sva filosofija suvremena, ona spoznaje svoju sadašnju bit kao pojavu iskona, spoznajući neminovnost univerzalne predaje… Tada u vremenskom prijelazu spoznaje suvremenost i istovremenost bitne istine philosophiae perennis koja svakom vremenu gasi vremenitost.
– Jedino putem filosofske vjere koja se uvijek vraća prvotnome izvoru, koja sebe prepoznaje u drugome, može se pronaći put kroz zbrku stranputica u povijesti filosofije sve do istine koja je u njoj osvanula.
– Filosofska vjera je dijalog s tom tradicijom.
– Danas je filosofija jedino utočište za one koji, pri punoj svijesti, nisu okućeni religijom… Neskućeni pojedinac našoj epohi daje njenu fizionomiju.
– Lišen svoje vjere gubitkom vlastite religije čovjek revno posvećuje ustrajno mišljenje prirodi svoga vlastitog bića… Razotkriveno božanstvo o kojemu sve ovisi više nije prvo; a nije ni svijet koji postoji oko nas; ono što dolazi prvo jest čovjek. No on sebe ne može prihvatiti kao biće, nego se nastoji transcendirati.
– Dokazani bog nije bog.
– Istina koju mogu dokazati stoji izvan mene; ona je općevaljana, nepovijesna, bezvremena, ali ne i apsolutna. Istina kroz koju ja živim stoji samo ako ja postajem istovjetan s njom. Ona je povijesna u formi; kao kakva objektivna izjava ona nije općevaljana, ali jest apsolutna.
ulomci iz: Čedomil Veljačić, Philosophia perennis II, Zagreb: Demetra 2004., str. 22., 43. – 44., preveo: Goran Kardaš, izvornik: Karl Jaspers, Der philosophische Glaube (1949.)
Knjigu Čedomil Veljačić, Philosophia perennis II možete kupiti kod nakladnika: Demetra
nagovor na filosofiju 
Filosof se okreće prema cjelini. Utoliko filosofija prethodi podjeli na znanost i vjeru, i nadilazi tu podjelu.
Ipak, opravdano je govoriti o filosofijskoj znanosti. Filosofija funkcionira i kao znanost: postoji određeni način na koji se pišu znanstveni članci iz filosofije, kako se ona predaje na fakultetima, može se govoriti o tome da neki tekst predstavlja znanstveni doprinos filosofiji, dok je neki drugi puko ponavljanje, i tako slično. U tom je smislu filosofija znanost, poput drugih (dakle istraživanja, znanstveni članci, sveučilište…).
No, za razliku od drugih znanosti, to nije cijela filosofija. Kad biokemičar ode kući, on više nije biokemičar, ili, možda preciznije, ne zahtjeva se od njega da bude biokemičar. No, od filosofa se zahtjeva da bude filosof uvijek, cijelo vrijeme – ako je ‘pravi’. Da bude filosof i izvan svog ‘znanstvenog djelovanja’. Baš u tom smislu u kojem filosof kad napusti radno mjesto više nije ‘filosofski znanstvenik’, ali je i dalje filosof, može se govoriti i o ‘filosofijskoj vjeri’. Dakako, kao jednom aspektu filosofije (kao što je i ‘filosofijska znanost’ jedan aspekt filozofije), ne kao o cjelini filosofije. Ovdje se ‘vjera’ shvaća kao neki afektivni odnos prema tradiciji, njeno prihvaćanje kao ‘nasljedovanje’. Prihvaćanje da se ide putovima koje su otvorili prethodnici, kako ih Jaspers naziva ‘veliki filosofi’ (a neki drugi s ironijom i ‘sveci zaštitnici filosofije’), i to da se ide svojim cijelim životom, dakle ne samo mislima pratiti njihove misli, nego i svime onim što slijedi iz misli, za mnoge je filosofe važan aspekt filosofije.
No, tu dolazimo do teškog pitanja: kako je to moguće da je filozofija potpuna i kod Platona, i kod Aristotela, i kod Leibniza, i kod Kanta, i kod Heideggera, i kod svih velikih filozofa…a mi je ipak ne možemo samo preuzeti? Kako to da se svaki put otvaraju pitanja, uvijek ista, za svaku generaciju da ih ponovno postavlja i ponovno na njih odgovara?
Jaspersov odgovor je: filosofija jest u cjelini, u onome sveobuhvatnome. Znanost nije: ona, da bi bila znanstvena, mora najprije definirati/omeđiti svoje pojmove. Time što je nešto omeđila odustaje (nužno) od sveobuhvatnosti. Ostavlja nešto izvan. Sami osnovni pojmovi neke znanosti već ne mogu biti predmetom te znanosti – jer ti osnovni pojmovi pojedine znanosti su njen alat; same te osnovne pojmove nema čime ‘obrađivati’. Za njih je potrebna neka meta-znanost. Filosofija često vrši tu ulogu meta-znanosti. Ali i to ‘meta-znanost za sve pojedinačne znanosti’ je tek jedan aspekt filosofije. Cjelina se ne može na neki konačan način pojmovno zahvatiti. Može se pojmovima na nju ukazivati, može se osvjetljavati sa različitih strana ne bi li se jasnije vidjelo – to i jest posao filosofije. Dovoditi do pojma cjelinu, onoliko koliko se može. Ali konačno pojmovno zahvaćanje cijele istine (dakle neka ‘vječna filozofija’, philosophia perennis) ostaje tek kao vodilja, kao usmjerenje, ne kao neki dohvatljivi cilj.
Sviđa mi seSviđa mi se
Mislim da nije problem samo u tome da li nam je sveobuhvatna filozofija u ovih 3000 godina mišljenja otkrivena (jednom ili u više navrata, u svakom ozbiljnom promišljanju, ili samo nekim – ostavimo to otvorenim). Problem je također udešenosti i oštrine našeg sluha da je čujemo, pogleda da je sagledamo. Naš pogled i naš sluh (ne mislim na puko osjetilno gledanje i slušanje), su često krivo podešeni i tupi. Zadatak je filozofije ne samo da nam otkrije filozofiju perenis, već da nam kroz vježbu mišljenja pomogne da to mišljenje prema njoj podesimo. A prije svega, da ga izoštrimo, da ne bismo čuli i vidjeli što smo mi sami (ili neko drugi za nas) htjeli. Onaj tko hoće do filozofije perenis (ne do dokazivanja već do iskustva istine) mora biti spreman na mnoga razočaranja. O ovome si Davore, jednom na ovom blogu u jednom komentaru prekrasno pisao:
“Stanje tabula rasa je neka fikcija – koliko god idemo unatrag u vlastitu prošlost ili ljudsku prošlost, uvijek postoje stanovite koncepcije. I svaka nova koncepcija nastaje u iskustvu opovrgavanja prethodne (koja tek tim opovrgavanjem postaje miskoncepcija). Stoga tek u krizi (krisis je i osnova riječi kritika), kad očekivanja budu iznevjerena, izniče novo poimanje. I ovdje je ”borba otac svih stvari”.
Grčka riječ za istinu je aletheia. Lethe je skrivenost, zaborav, a doslovan prijevod riječi a-letheia je ne-skrivenost, od-krivenost, ne-zaborav. No, ako je istina neskrivenost, što je to što skriva? Očekivanja očaravaju. A onaj tko je očaran, ne vidi istinu, nego samo to što ga očarava. Pa bi se ono a-letheia moglo čitati i kao raz-očaranje, prestanak očaranosti, začaranosti. Utoliko bismo možda mogli (a možda ipak i ne 🙂 ) u svakoj raz-očaranosti vidjeti i nešto pozitivno, odbacivanje onog što nas je zavodilo u pogrešno očekivanje.”
Sviđa mi seLiked by 1 person
Ulomke sam najprije (dijelom) prenio na forum.hr (od tud je i moj prvi komentar), a potom u listopadu 2008. i na prvo izdanje bloga (philosophia perennis?). Od tud je i gornji komentar.
Sviđa mi seSviđa mi se