bipolarnost filosofskih raspoloženja – prvi pol: udivljenje (thaumazein)? (uz M. Cipra, Metamorfoze metafizike)

(deseti zapis u nizu: čitanje M. Cipra, Metamorfoze metafizike)

Na samom početku Uvoda u MM Cipra navodi novovjekovne filosofe, od Descartesa, preko Husserla do Heideggera (a mogao je i mnoge druge, vidi: kao u neki ocean bez obala?) da bi pokazao „posvemašnju samoupitnost“ filosofije i filosofa. Međutim, odmah potom, okrećući se antičkoj filosofiji i Aristotelovoj Metafizici, dolazi do „posve sigurnog određenja filozofije“:

[S]amo čovjek može u sebi gajiti žudnju za znanjem tj. čežnju istine za njom samom. Čovjek je na taj način ono biće u cjelini istine same u kojem se može zbivati i odista se zbiva samoodvajanje istine od njene cjeline i  samozacjeljivanje tog samoodvajanja putem ispunjavanja čovjekove žudnje za znanjem, koje ispunjavanje sačinjava život filozofije. Filozofija imade dakle svoje porijeklo i svrhu u istini, a njen život omogućen je i zbiva se posredstvom ispunjavanja čovjekove žudnje za istom istinom. (MM, 16.)

Utoliko se nameće pitanje:

Kako međutim ovo naizgled posve sigurno određenje filozofije stoji u vezi s njenom posvemašnjom samoupitnošću o kojoj je bilo riječi na početku? Da li se ta dva određenja filozofije isključuju ili tek zajedno čine potpunim samoodređenje filozofije? Ako razumijemo kako je posvemašnja samoupitnost filozofije samo izraz krajnje poteškoće filozofiranja, onog »teškog« u dohvaćanju cjeline istine u svim njenim pojedinostima, a posvemašnja sigurnost filozofije izraz njenog samopouzdanja, kako već uvijek, čak i u krajnjoj samoupitnosti, ona u sebi nosi, ma u kako neznatnoj količini to bilo, svjetlost istine same, onda možemo shvatiti kako su potpuna samoupitnost i potpuna samopouzdanost filozofije samo dva lica jednog te istog osovinskog samoodređenja filozofije – kao čežnje jednog ograničenog, odvojenog i u svojoj posebnosti izgubljenog modusa istinske svjetlosti za povratkom u cjelinu svjetlosti istine same. Svaka upitnost i sumnja na tom putu samoizgubljenosti, kao i svaki uzlet pouzdanja i uvjerenosti u samonalaženju, samo su dva polarno suprotstavljena načina pojavljivanja filozofije… (MM, 16.)

Nije slučajno da se od ta „dva lica“ filosofije, shvatimo li ih u toj „polarnoj suprotstavljenosti“, ono puno pouzdanja pojavljuje u obzoru antičke filosofije, a ono zabrinuto u obzoru novovjekovne. Čini mi se, naime, da je poput većine takvih suprotstavljanja kod Cipre i ta polarnost vremenski određena, i to tako da jedan pol predstavlja prošlost (što za filosofiju znači njen „prvi početak“ u Grčkoj), a drugi budućnost. Ta dva vremenska pola objavljuju nam se prije svega u dvama temeljnim raspoloženjima udivljenja i tjeskobe. Započnimo prvim od njih.

U osobitoj je mjeri filozofu svojstvena upravo ta ugođenost (pathos), naime začuđenost. (Platon, Teetet)

Jednako kao i sada, ljudi su i prije započinjali filozofirati iz čuđenja. (Aristotel, Metafizika)

I Platon i Aristotel određuju čuđenje/udivljenje, thaumazein, kao početak, arche, filosofije. Filosofija izniče iz udivljenja. Ali arche nije tek „početak“ u vremenskom smislu, nego i „počelo“/“princip“, dakle ono „vodeće“, koje istrajava u cijelom zbivanju (usporedi: početnost?). Kao što reče Schelling:

Naime princip je filozofije ono što nije princip samo na početku, a zatim to prestaje biti, nego ono što je posvuda i uvijek na jednaki način princip, na početku, na sredini i na kraju.

Raspoloženje udivljenja, koje nije puko čuđenje nego prije devocija, jest počelo – dakle ne samo preduvjet nego i trajna vodilja – filosofskog mišljenja uopće. Ipak s obzirom na usud često i metodskog zanemarivanja vrijednosti osjećaja/emocija tijekom povijesti filosofije, neobično je da oba najveća grčka filosofa stavljaju kao počelo filosofije jedno raspoloženje (pathos). Heidegger je bio onaj koji je, slijedeći u tome Maxa Schelera, u novije doba nastojao izvući osjećanje (pod nazivima „raspoloženja“, „zatečenosti“, „ugođaja“) iz filosofijskog zaborava u koje su potisnuti nametljivijim fenomenima mišljenja, volje i opažanja. Tako navodeći primjere dosade ili radosti zbog prisutnosti nekog čovjeka kaže:

Ono što mi tako nazivamo ”čuvstvima” niti je popratna pojava našeg misaonog i voljnog odnošenja, niti samo poticaj za takvo odnošenje, a niti tek zatečeno stanje s kojim ovako ili onako izlazimo na kraj. … Takvi ugođaji, u kojima nekome ”jest” tako i tako, daju nam da se – njima ugođeni – nađemo usred bića u cjelini. Zatečenost ugođaja ne samo da razotkriva, uvijek na svoj način, biće u cjelini, nego je to razotkrivanje – daleko udaljeno od pukog pričina – ujedno temeljno zbivanje našeg opstanka.  (Martin Heidegger, link)

Ne čudi stoga da je Heidegger posvetio osobitu pozornost i tome raspoloženju „prvoga početka“ filosofije. Mada je, dakle, ugođaj udivljenja zapravo stalan suputnik mišljenja kojemu je stalo do poimanja bića u cjelini ipak se u osobitom smislu može iskusiti upravo tamo gdje mišljenje zakazuje, gdje dolazi do svoje neprekoračive granice.

Metafizika, naime, istražuje tako da čini „korak natrag“, da misli „uvjete mogućnosti“ pojave, dakle pred-uvjete koji omogućuju ono što je opazivo. Pitamo, dakle, „otkud ovo tu?“ Svako objašnjenje (a ne samo metafizičko) iza nečega (npr. nečega što opažamo), ili bolje rečeno vremenski pred nečim (npr. pred onim što sada opažamo), misaono pred-postavlja nešto što je pred-uvjet toga (npr. opaženoga). Recimo opažamo boje, a iza te pojave mišljenjem pred-postavljamo valne duljine elektromagnetskih valova kao ono što određuje te boje. Taj postupak, da za svako nešto postoji njemu prethodno nešto drugo što ga objašnjava, što mu leži u osnovi, ponavljamo sve dok ne dospijemo do temeljnog metafizičkog pitanja: „zašto uopće nešto, a ne radije ništa?“ Tu više ne možemo pretpostaviti opet još neko drugo nešto kao objašnjenje.

Tu gdje više nije nikakvo nešto, ima li ičega? Grundfrage djeluje poput nekog europskoga kōana: izručuje nas ničemu. Ništa misaono iskušavamo kao neodređenost, nedostatak bilo kojega što. Misaono određivanje koje uvijek traži prethodne uvjete nekog iskustva tu zakazuje. To zakazivanje najprije izaziva prepast, osjećaj gubitka tla pod nogama.

I ne samo kod metafizičara, nego i kod fizičara – tako je npr. zakazivanje dotadašnjeg načina fizikalnog mišljenja u kvantnoj mehanici kod sudionika tog zakazivanja izazvalo ovakve vrtoglavice:

Sjećam se razgovora s Bohrom koji su trajali satima, sve do kasno u noć, i završavali gotovo potpunim očajem; i kada bih nakon razgovora sam prošetao obližnjim parkom, neprekidno bih samomu sebi postavljao pitanje: je li moguće da je priroda toliko apsurdna koliko nam se čini u tim atomskim eksperimentima? … Žestoka reakcija na noviji napredak suvremene fizike može se razumjeti jedino kada shvatimo da su se ovdje počeli drmati temelji fizike; i da je taj potres stvorio osjećaj da će znanost izgubiti tlo pod nogama. (Werner Heisenberg, vidi: vrtoglavica?)

Mišljenje od takve ne-utemeljenosti u pravilu bježi. Izdrži li svijest, ipak, pogled u taj bezdan ne-hinjenog zakazivanja mišljenja, u prvi plan dospijeva jedno raspoloženje koje je do tad bilo u pozadini: naime, čuđenje nad tim da je mišljenje do tad uspijevalo, nad tim da uopće ima ičega određenoga. To da ima „nečega“ znači da postoji od-ređenost u svijetu, postoji neki red svijeta, kosmos. I taj određeni, pa utoliko i spoznatljivi svijet nije nešto čemu smo našli utemeljenje, nego izvire iz nama nespoznatljive neodređenosti koju su Grci nazvali apeiron. Ta ni na čemu utemeljena spoznatljivost svijeta izaziva udivljenje.

I opet, barem podjednako kod fizičara koliko i kod metafizičara – Heisenberg se ovako obraća Einsteinu:

Svakako ste i vi iskusili kako se čovek gotovo uplaši od jednostavnosti i zaokruženosti spojeva što ih priroda odjednom razastre pred njim i na koje nikako nije bio pripremljen. Osećanje koji čoveka obuzme pri takvom prizoru potpuno se razlikuje, recimo, od radosti koju oseća kad veruje da je naročito dobro obavio neki (fizikalni ili nefizikalni) zanatski posao. (Werner Heisenberg, vidi: lijepo? stvarno? (ulomci R. Penrosea, W. Heisenberga, C. F. von Weizsäckera); usporedi i nerazumna učinkovitost matematike u prirodnim znanostima? (ulomak iz Eugene Wigner, The Unreasonable Effectiveness of Mathematics in Natural Sciences).)

To udivljenje pred „bezrazložnim“ darom spoznatljivosti svijeta bilo je i jest početak i počelo filosofiranja.

Prvi „pol“ osovinskog određenja filosofije, u povijesti metafizike paradigmatski oprimjeren „prvim početkom“ filosofije kod Grka, vezan je dakle za misaono kretanje ka prošlosti/bilosti, kroz pitanje „otkud ovo tu?“, pred-postavljanje objašnjenja, sve do onog temeljnog metafizičkog pitanja pri kojemu takvo mišljenje zakazuje, pa se, izdrži li čovjek prepast, raskriva jedno temeljno raspoloženje čuđenja/udivljenja nad time da uopće ima mislivog reda svijeta.

Gdje nalazimo drugi „pol“ filosofije i njemu pripadni tjeskobni ugođaj? U sljedećemu nastavku ovoga niza zapisa. 🙂

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s