vrtoglavica?

Vid: Meni se čini da je rastakanje mehaničke slike svijeta uslijed otkrića moderne fizike tako radikalno da bi svakoga moglo dovesti do gubitka povjerenja u onu samorazumljivu ”konkretnu” realnost, i time uvesti u filosofiju.
Tvrtko: Ne izgleda tako, barem u popularnoj znanosti.
Vid: Ne čudi me, nije to bezbolno, pa da bi bilo prihvaćeno naprosto kao ishod bezinteresnog znanstvenog razmatranja. Dapače, u svjedočanstvima velikih fizičara prošloga stoljeća redom nalazimo na figuru ”gubitka tla pod nogama”, ”ljuljanja temelja”, i tome slično.

Werner Heisenberg: Sjećam se razgovora s Bohrom koji su trajali satima, sve do kasno u noć, i završavali gotovo potpunim očajem; i kada bih nakon razgovora sam prošetao obližnjim parkom, neprekidno bih samomu sebi postavljao pitanje: je li moguće da je priroda toliko apsurdna koliko nam se čini u tim atomskim eksperimentima?

Najteži problem … u vezi s jezikom javlja se u kvantnoj teoriji. Mi tu nemamo nikakva jednostavnog vodiča za povezivanje matematičkih simbola s pojmovima iz svakidašnjeg jezika; i jedino što znamo od početka jest to da se naši obični pojmovi ne mogu primijeniti na strukturu atoma.

Žestoka reakcija na noviji napredak suvremene fizike može se razumjeti jedino kada shvatimo da su se ovdje počeli drmati temelji fizike; i da je taj potres stvorio osjećaj da će znanost izgubiti tlo pod nogama.

 Niels Bohr: Kaže li netko da može razmišljati o kvantnoj fizici bez da mu se zavrti u glavi, to pokazuje samo da nije ništa od nje razumio.

Albert Einstein: Kao da je nekome nestalo tlo pod nogama, nigdje čvrstog temelja na kome bi se moglo graditi.

Niels Bohr: Veliko proširenje našega iskustva dovelo je na vidjelo nedostatnost naših jednostavnih mehaničkih poimanja, pa su, posljedično, uzdrmani temelji na kojima se zasnivalo uobičajeno tumačenje opažanja.

Tvrtko: Onda bi sva filosofija prije toga bila irelevantna?
Vid: Naravno, ne. Mada je sadržaj moderne fizike nešto posve novo u odnosu na prethodna stoljeća…
Tvrtko: Vidio sam već da razni mumbo-jumbo pseudoznanstveni ”mislioci” parazitiraju na nepredočivosti pojmova iz fizike 20. stoljeća, pa sam se pobojao da ćeš me krenuti uvjeravati, poput onih kvazi-hindusa sa Vedama, da kod štojaznam Heraklita, Platona ili Kanta već nalazimo kvantnu mehaniku ili teoriju relativnosti.
Vid: … 🙂 ipak, fizika od svojih novovjekovnih početaka, još puno prije Einsteina, Bohra ili Heisenberga,  podriva pouzdanje u neposrednu osjetilnost.

Peter Sloterdijk: Kada se pripoveda o novom vremenu, podrazumeva se da će se jedno poglavlje posvetiti astronomu Nikoli Koperniku koji je stvorio novu, kopernikansku sliku sveta… Kopernik je, tako se govori i tako to mi ponavljamo, knjigom o nebeskim revolucijama koja se pojavila u godini njegove smrti, 1543., izazvao najvažniju zemaljsku revoluciju, budući da je u ovom delu koje se zasnivalo na matematičkim proračunima i empirijskim posmatranjima dokazao da se Zemlja ne nalazi u središtu svemira, kao što je to verovala hrišćanska epoha, nego da je ona mala planeta koja po geometrijsko-fizičkim zakonima putuje kroz prazan svemir. Do današnjeg dana traju posledice kopernikanskoga šoka, a kosmološka decentralizacija Zemlje se nastavlja poplavom smelih uvida u strukturu materije i Univerzuma. …

O čemu je reč? Kopernikanski šok nam je demonstrirao da svet ne vidimo onakvim kakav je, nego da njegovu ”stvarnost” moramo u mislima suprotstaviti utisku čula, kako bismo ”shvatili” šta je s njim. Upravo u tome se krije dilema: kad Sunce izlazi, Sunce ne izlazi. Ono što oči vide i što astrofizički informisan mozak zamišlja više se ne uklapa. Zemlja se u praznom prostoru okreće oko sebe i napred, pri čemu nastaje lažni utisak da vidimo Sunce kako izlazi.  … Očigledni izlazak Sunca gubi se u ništavnosti čim ptolomejski ”privid” napustimo u korist kopernikanski organizovanih predstava o ”stvarnosti”. Moderna saznanja fizike o svetu tela demantuju taj ”privid čula” radikalnije od bilo koje metafizičke predstave…

Vrtoglavica – u smislu vertigo, a ne illusio – jeste logična posledica kopernikanske revolucije. Ako je istina da istinu o svetu ne nalazimo u onome što u stanju iskonsko pasivnog stanovišta vidimo, čujemo i osećamo, već da ga zamišljamo s onu stranu čulnih svedočenja, i moramo da ga ”čitamo” kao neku vrstu ontološkog šifrovanog pisma, onda je u biti ove istine činjenica da možemo o njoj da mislimo dok nas ne obuzme vrtoglavica. Koga vrtoglavica ne obuzme, taj nije informisan. Ukoliko se više zna o kopernikanskim ”istinama”, utoliko veća vrtoglavica – ovo pravilo bi trebalo da ima malo izuzetaka.

Vid: Ali ne samo novovjeka fizika. Isti taj osjećaj gubitka čvrstog tla pri bližem pogledu na tvarne pojave, pri čemu one gube dotad naizgled neupitnu čvrstoću i postaju nekako tekućima, iskusio je već i mladi Sokrat u Platonovom Fedonu.

Platon: Ja sam naime … kao mladić strahovito zažudio za onom mudrošću što je zovu znanošću o prirodi. Jer učini mi se izvanrednim znati uzroke svakog pojedinog, po čemu nastaje neko pojedino, po čemu propada i po čemu jest. I mnogostruko gore dolje premećući ispitivao sam … Na koncu sam se sebi učinio za takvo ispitivanje tako nedarovitim da od toga baš ništa. … Od takvoga sam ispitivanja naime i u pogledu onoga što sam ranije jasno znao, kako se bar meni i drugima činilo, ostao tako zaslijepljen da sam u neznanje dospio i oko onoga što sam prije držao da znam… Učini mi se dakle potom – reče on – da, budući da sam sustao pri istraživanju bića, moram pripaziti kako mi se ne bi desilo isto što se zbiva onima koji promatraju i istražuju pomrčinu sunca. Neki od njih naime baš upropaštavaju oči, ukoliko ne osmatraju njegovu sliku u vodi, ili u nečemu takvome. Na to sam i ja pomislio, te se pobojah da ne bih posve zaslijepio dušu gledajući spram stvari očima i pokušavajući da ih dotaknem svakim od osjetila.

Tvrtko: I zašto pridaješ takvu važnost tom osjećaju vrtoglavice?
Vid: U takvom iskustvu gubitka čvrstog tla umire ”naivni”/”prirodni” svjetonazor pa umjesto krutih nepromjenjivih stvari osjetilnost postaje fluidna. Također, obrnuto od naivnosti koja govor (logos) vidi kao nešto nepostojano naspram konkretnosti stvari, sad se u pojmovima vidi jedina mogućnost postojanosti.
Tvrtko: Dakle, za tebe je filosofija doslovno ”meta physika”, nešto iza fizike? Bez fizike i njenog ”rastakanja konkretnosti” nema puta u filosofiju?
Vid: Moguće je i neposrednije, bez upuštanja u fiziku ili temelje neke druge znanosti, iskusiti to rastakanje postojanosti svijeta. Huxley je u svrhu pokusa s vlastitom percepcijom uzeo narkotik meskalin, koji (čini se) izrazito pojačava osjetilne dojmove (naravno, vjerojatno ima i manje opasnih metoda sa sličnim učinkom). U tako radikalnom iskustvu osjetilnosti također se rastaču konkretni objekti u tekuće dojmove (”opažaj je progutao pojam”), ali i strah od gubitka čvrstog tla je, ne treba ni reći, podjednako neposredan.

Aldous Huxley: Sjalo je sunce, i sjene letvica bacale su zebrasti uzorak na tlo i preko sjedala i naslona vrtne stolice koja je stajala na ovom kraju sjenice. Ta stolica – hoću li je ikad zaboraviti? Tamo gdje je sjena padala na platnenu presvlaku, pruge tamnog, ali izrazitog indiga izmjenjivale su se s prugama bjelila tako intenzivno jarkog da je bilo teško povjerovati da su načinjene od ičeg drugog drugog do modre vatre. Naizgled naizmjerno dugo zurio sam, a da nisam znao, čak nisam želio znati, što je to s čim sam suočen. U bilo koje drugo vrijeme vidio bih stolicu ispruganu naizmjeničnim svjetlom i sjenom. Danas je opažaj progutao pojam. Bio sam tako zaokupljen gledanjem, kao munjom ošinut onim što sam zapravo vidio, da nisam ni mogao biti svjestan nečeg drugog. Vrtni namještaj, letvice, sunce, sjena – nisu bili ništa do imena i pojmova, puke verbalizacije, nakon događaja, u utilitarističke ili znanstvene svrhe. Događaj je bio ovo smjenjivanje modrih vatri koje su razdvajali ponori nedokučive boje encijana. To je bilo neizrecivo divno, divno toliko da bude zastrašujuće. I odjednom sam naslutio kako mora da je biti lud.

Suočen sa stolicom koja je izgledala poput posljednjeg suda – ili, da budem točan, s posljednjim sudom u kojem sam, nakon dugog vremena i znatnih poteškoća, prepoznao stolicu – našao sam se odjednom na rubu panike. Ovo, naglo sam osjetio, ide predaleko; predaleko, premda ide u intenzivniju ljepotu, i dublje značenje. Taj je strah, kako sam naknadno analizirao, bio strah od toga da budem shrvan, da se raspadnem pod većim pritiskom realnosti nego um, naučen da većinu vremena živi u udobnom svijetu simbola, može podnijeti.

Vid: Prvi korak u filosofiju je korak u prazno, jer podrazumijeva upravo gubitak čvrstog tla po kome bi se moglo hodati. Postajanje konkretnog svijeta tekućim i strah da se pritom ”ne zaslijepi dušu” obrće naše nastojanje za pouzdanošću ka pojmovima, što je Platon opravdano nazvao bijegom (”bijeg u logose”).

Literatura:

  1. navodi iz: Fritjof Capra, Tao of Physics, New York 1988., str. 37.,33.,41., s engleskog preveo: ja
  2. Peter Sloterdijk, Kopernikanska mobilizacija i ptolomejsko razoružanje, 1988., str. 40.-41., 45.-46., preveo: Zlatko Krasni, izvornik: Peter Sloterdijk, Kopernikanische Mobilmachung und Ptolomäische Abrüstung (1987.)
  3. Platon, iz djela Fedon, u Damir Barbarić, Grčka filozofija (Hrestomatija filozofije sv. 1.), Zagreb 1995., str. 117.-121., preveo: Damir Barbarić, izvornik: Platon, Fedon (4. st. pr. Kr.)
  4. Aldous Huxley, Eseji, Zagreb 1980., str. 36. – 38., prevela: Maja Šoljan, izvornik: Aldous Huxley, The Doors of Perception (1954.)
Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s