Kažemo dakle, uzevši to kao početak razmatranja, da se živo [pro-duševljeno] životom razlikuje od neživoga [ne-produševljenoga]. Budući da se »živjeti« govori u više značenja, mi kažemo da živi ono koje ima samo jedno od ovoga: um, opažanje, gibanje i mirovanje i još kretanje u smislu hranjenja te propadanje i rast.
Stoga se drži da i sve biljke žive, jer se čini da u sebi imaju sposobnost i takav princip po kojemu dobivaju rast i propadanje… [U]vijek se hrane i žive neprestano dok mogu uzimati hranu.
Moguće je da je ta sposobnost odvojena od ostalih, ali je nemoguće da u smrtnim bićima ostale budu bez ove. To je očigledno kod biljaka. U njima naime nema nijedne druge sposobnosti duše.
Živjeti dakle zbog toga principa pripada živima, a ono što prije svega čini životinju jest opažanje. I bića naime koja se ne kreću i ne mijenjaju mjesto, a posjeduju opažanje, kažemo da su životinje a ne samo da žive. Od osjetilnog opažanja prije svega svim životinjama pripada opip.
Kao što sposobnost hranjenja može biti odvojena od opipa i svakog osjetila, tako se može opip odvojiti od ostalih osjetila. Pod sposobnošću hranjenja mislimo takav dio duše u kojem imaju udjela i biljke. Sve životinje očigledno posjeduju opipno osjećanje. …
Za sada neka je rečeno samo to da je duša princip spomenutih funkcija i da je definirana tima, tj. sposobnošću hranjenja, osjećanja, promišljanja, kretanja. Da li je svaka od tih sposobnosti duša ili dio duše? Ako je dio, da li je tako da se može odvajati samo određenjem ili i mjestom? Ο nekima od tih problema nije teško prosuditi, a neki predstavljaju poteškoću.
Kao što je očito kod biljaka da neke, kad su podijeljene na dijelove i odvojene jedne od drugih, žive — što znači da je u njima, u svakoj biljci zbiljnošću jedna duša, a više njih potencijalno – vidimo da se tako zbiva i kod drugih obilježja duše, kod kukaca kad su razdijeljeni. Svaki naime pojedini dio ima osjet opažanja i sposobnost gibanja. A ako ima osjet opažanja, ima i predodžbu i želju. Gdje je naime osjet tu je i bol i naslada, a gdje su ove nužno je i požuda.
Ο umu i teoretskoj sposobnosti ništa još nije jasno. Čini se da je to neka druga vrst duše i da se samo ona može odvojiti kao vječno od prolaznoga.
ulomak iz Aristotel, O duši, 413a20-413b25, Zagreb 1996., preveo: Milivoj Sironić (prijevod ponegdje malo izmijenjen)
Aristotel poima dušu kao temeljno i nespecifično počelo po kojemu se za sva živa bića kaže da imaju život… Ali „život“ se kaže na mnogo načina, kaže Aristotel: hranidba, opažanje, razumsko mišljenje i sebe-pokretanje, iako su međusobno vrlo različite sposobnosti, svaka od njih je dovoljna da se nečemu pripiše život. Kad god susretnemo neku od tih djelatnosti kažemo da biće koje ih posjeduje ima život. A budući da je duša nespecifično počelo života u živim bićima, svaki od tih načina na koji se kaže „život“ bit će dio tog počela. Nadalje, budući da je duša osnovna narav živih bića, a naravi su sposobnosti da aktivno djelujemo ili pasivno primimo djelovanja i afekcije, duša će kao cjelina biti skup osnovnih životnih sposobnosti, … a dio duše će onda biti jedna takva osnovna životna sposobnost. Prema Aristotelovom poimanju, dakle, dio duše je jedna sposobnost živih bića koja određuje ono najosnovnije što živa bića aktivno ili pasivno prolaze ukoliko su živa.
Pojam dijelova duše igra temeljnu ulogu u Aristotelovoj znanosti o živim bićima. … Unatoč njegovom povremeno zavodećem jeziku („sposobnost duše“), Aristotel ne smatra da je duša nositelj sposobnosti. … Duša, vidjeli smo, nema sposobnosti; prije, duša kao narav i bit živih bića jest skup sposobnosti koji čini njihovog nositelja, živo tijelo, živim. … Radi toga Aristotel kaže da je najbolji način definiranja duše definirati svaki od dijelova duše. … Aristotel raspravlja o svakom od dijelova duše ovim redom: hranidbeni (vegetativni) dio, osjetilni (senzitivni, perceptivni) dio, razumski (intelektualni) dio, i sposobnost sebe-pokretanja. Svaka od prvih triju rasprava okončava definicijom određenog dijela: vegetativnog, osjetilnog i mislećeg dijela. Rasprava o sebe-pokretanju odskače od rasprave o prva tri dijela – pokazuje se da opis te sposobnosti nije neovisan o ostalim sposobnostima budući da uključuje opažanje i, u slučaju ljudi, misleći dio duše. Sposobnost sebe-pokretanja za Aristotela utoliko nije dio duše budući da nije niti pri objašnjavanju osnovna niti pri definiranju neovisna o ostalim osnovnim životnim sposobnostima.
Nasuprot tome, rasprava o ostale tri kanonske sposobnosti duše – vegetativnog, osjetilnog i mislećeg dijela duše – pokazuje da one jesu i osnovne pri objašnjavanju i neovisne (ili odvojene) jedna od druge u definiciji. Čini se da to i jest razlog zašto ih Aristotel naziva dijelovima duše…
| čovjek | životinja | biljka | neživa stvar | |
| razumski dio duše | + | |||
| osjetilni dio duše | + | + | ||
| vegetativni dio duše | + | + | + | |
| tijelo | + | + | + | + |
Tu se, ipak, postavlja pitanje: ako su dijelovi duše pojmovno odvojeni, kako mogu oblikovati jedinstvenu dušu? Aristotel ne može zaozbiljno držati da živa bića s više dijelova duše, poput životinja i ljudi, imaju mnoštvo duša, budući da su dijelovi duše dijelovi definicije naravi i biti onih bića čiji su oni dijelovi duše. A kao naravi i biti, to su upravo počela jedinstva tih živih bića. To snažno sugerira da bi [ti dijelovi] trebali zadovoljiti zahtjevnije kriterije jedinstva od puke skupine.
Aristotel tome problemu pristupa vrlo apstraktno. Kaže da dijelovi duše pojedinačnog živog bića formiraju jedinstvenu dušu analogno načinu na koji složeni geometrijski likovi „sadrže“ jednostavnije likove. Kvadrat, primjerice, jest složen utoliko što se može dijeliti na trokute. On „sadrži“ trokute, ali ne kao aktualne (zbiljske) dijelove – kvadrat je kvadrat a ne skupina trokuta – ali ih sadrži potencijalno, naime ukoliko se može podijeliti na trokute. Aristotel o jedinstvu složenih duša misli u nizu i odozgo prema dolje: biće svake složene duše određeno je njenim najsvojstvenijim i najistančanijim, i u tome smislu „najvišim“ dijelom. Svaki od njih će „sadržavati“ niže dijelove u smislu da će oni biti implicitno u njemu, mada ne kao zbiljski (aktualni) i funkcionalno neovisni dijelovi. Vegetativni dio, recimo, duše psa bit će uključen u dušu toga psa, ali bit će uključen kao pseće vegetativne funkcije, dok će vegetativni i osjetilni dijelovi čovjeka biti uključeni u specifično ljudsku dušu kao ljudske vegetativne i osjetilne funkcije. To znači da će se vegetativni dijelovi biljke, divlje životinje i čovjeka međusobno razlikovati, budući da u svakom od tih slučajeva to što znači biti hrandiba ili biti opažanje prima svoj odredbeni značaj od najvišeg i najistančanijeg dijela. To određivanje nižih sposobnosti višima mijenja samo njihovo biće. Vegetativni dio psa bit će bitno drugačiji od ljudskog vegetativnog dijela zato što su psi različiti od ljudi. Niži i viši dijelovi duše ne odnose se dakle kao fizički dijelovi (od kojih svaki zadržava svoj identitet dok je dio neke složene cjeline) nego kao ono određeno i ono određujuće, gdje biće i bit prvoga prima svoj specifični značaj od drugoga. Osjetilni dio čovjeka je bitno osjetilni dio jednog razumskog bića, i stoga će biti bitno različit od osjetilnog dijela psa… To poimanje da se dijelovi duše odnose kao ono određeno i ono određujuće … vrijedi za niz dijelova duše: vegetativni, osjetilni i misleći dio. Zadnji i najspecifičniji, i u tom smislu „najviši“ dio svakog živog bića određuje samo biće prethodne i manje specifične u tome nizu.
Time Aristotel može ponuditi dobar odgovor na gornje pitanje: duša svake vrste živog bića, bez obzira je li to složena duša ili nije, ipak jest samo jedna duša budući da bit nižih dijelova u nizu prima svoje određenje od najspecifičnijih i u tom smislu „najviših“ dijelova. … Ali na temelju čega? Što je to što čini dijelove duše naravnim jedinstvom? Aristotelov odgovor na to pitanje uvelike je odgovor biologa. Njegova je teza da je podređivanje nižih dijelova složenih duša višima teleološko. Dok su niži dijelovi duše nužni uvjeti postojanja viših dijelova u nizu, viši dijelovi su naravni cilj nižih. Vegetativna sposobnost konja, primjerice, postoji radi njegovog osjetilnog dijela, dok i vegetativni i osjetilni dio čovjeka postoje radi njegovog ili njenog razumskog dijela. Na taj način složena duša u svakom živom biću oblikuje naravno jedinstvo: upravljeni su prema zajedničkom cilju, naime postojanju i izvršavanju najviše sposobnosti u nizu. Dijelovi duše složenih duša, mada odvojeni u definiciji, djelatno su spojeni, tj. svaki je posvećen postojanju i dobrom funkcioniranju svoga najvišega dijela.
ulomak iz Klaus Corcilius, Soul, Parts of the Soul, and the Definition of the Vegetative Capacity in Aristotle’s De anima, u F. Baldassarri, A. Frank (ur.), Vegetative Powers: The Roots of Life in Ancient, Medieval and Early Modern Natural Philosophy, 2021., str. 19.-23., preveo: ja
nagovor na filosofiju 