[Za često postavljano pitanje o neuobičajenom pisanju riječi “filosofija” vidi: tmušoljub?]
Ovaj blog je nastao kao svojevrsni odvojak moga forumskoga filosofiranja čiju sam nakanu odavno iznio u prvim postovima forumske teme filosofiranje? dijalog… Na forumu bih često objavio poneki meni zanimljiv i po mojoj prosudbi za pojedinu raspravu relevantan navod iz knjiga koje sam čitao, ali to nije uvijek nailazilo na razumijevanje sugovornika – ili je bivalo shvaćeno kao neki argument iz autoriteta, ili kao samohvala vlastitom načitanošću, ili kao vremenu neprimjereno forsiranje filosofske tradicije. Da bih to izbjegao u jednome sam kratkom razdoblju (od mjesec ili dva) čak prestao uopće navoditi izvor pa bih samo objavio to što sam smatrao relevantnim. Ali to je bilo nepravedno spram autora, i s pravom bi se moglo gledati kao kićenje tuđim perjem, pa sam od toga odustao. Stvar sam konačno riješio tako da ulomke premjestim na blog umjesto da opterećujem raspravu navodima. Prvo izdanje na blog.hr zvalo se uvod u filosofiju (od studenog 2005.). Budući da se blog prvenstveno obraćao zainteresiranim nefilosofima, na početku nisam vodio računa o točnom navođenju literature; kasnije sam shvatio da ga ipak dobrim dijelom čitaju i oni koji se bave filosofijom za neke akademske svrhe pa sam taj propust popravio. Zbog tehničkih prednosti blog sam od proljeća 2010. premjestio na wordpress.com; najveći dio zapisa s prvog i drugog izdanja bloga, kao i dio zapisa s foruma i sl., premješten je ovdje pod izvornim nadnevcima, uz veće ili manje popravke, često razdvojen na više zasebnih ulomaka.
Blog je doživio više metamorfoza: najprije sam pokušavao dijalogičnost filosofiranja fingirati slaganjem jednog pored drugoga srodnih ulomaka raznih filosofa; kasnije sam takve ulomke nastojao povezati svojim kraćim komentarima; da bih na koncu odlučio da je u najvećem broju slučajeva najbolje naprosto objaviti pojedini ulomak onako kako je napisan (s tim da sam ograničio veličinu na oko tisuću ili tisuću i po riječi, kolika je otprilike dužina teksta koju imam volje čitati na drugim blogovima). U svim varijantama, intencija je bila jedna te ista:
Tako (Heidegger) na primjer u jednom pismu Karlu Jaspersu sebe napola u šali uspoređuje sa stražarem u muzeju velike filozofije, čija je jedina briga paziti na to da ”zastori na prozorima budu razvučeni i navučeni na ispravan način, da bi malobrojna velika djela predaje za slučajno pridošloga promatrača posjedovala neko donekle pravo osvjetljenje”. A godinu poslije piše Elizabeti Blochmann: ”Što snažnije dospijevam u vlastiti rad, to sigurnije bivam svaki put prinuđen natrag u veliki početak kod Grka. I često se kolebam nije li bitnije odustati od svih vlastitih pokušaja i djelovati jedino na tome da nam taj svijet stane pred oči, ne tek za puko preuzimanje, nego u svojoj pobuđujućoj veličini i obaveznosti.” (Damir Barbarić, Suvremena filozofija II, Hrestomatija filozofije)
Naravno, kod mene nema potrebe za takvim kolebanjima – jasno je da u mome slučaju odustajanje od vlastitih naklapajućih pokušaja nije nikakva žrtva. Uostalom, nemali broj vlastitih “nesuvremenih razmatranja” sam ugurao na blog između neusporedivo boljih tuđih tekstova.
S obzirom na tu intenciju i na te metamorfoze oblika postova na blogu jasno je da pomalo opsesivno kompulzivni naknadni popravci na blogu imaju svoju funkciju, koja nije recimo retuširanje moga neznatnog javnog lika i djela. (Kome je do povijesne točnosti ima Internet Archive ili ovaj pdf prvog izdanja.) Ako filosofska perspektiva nije sub specie aeternitatis a ono ipak obuhvaća 25 stoljeća i ta se općenita dugoročnost filosofskih pokušaja očituje i ovdje u malome, pa raniji objavljeni zapisi na ovome blogu nisu manje čitani od novoobjavljenih, i zato nije besmislenije popraviti stariji post nego objaviti novi. (Npr. dva su najčitanija zapisa prošle 2017. godine ulomci objavljeni na blogu još 2010., a koji tada nisu bili među čitanijima, što se drastično promijenilo novim naslovom i opremom tih zapisa.) Uostalom, ta mogućnost da se sada popravi nešto što se uradilo prije recimo desetak godina inače je rijetka i stoga dostojna zahvalnosti.
Uraditi što se bolje može. Popraviti. Taj retuš ponovo neprimetno retuširati. „Samog sebe ispravljam“ – govorio je Jejts – „kad doterujem svoje radove.“ (Marguerite Yourcenar, link)
Također sam naknadno na blog dodao neke ulomke koje sam tijekom godina objavljivao drugdje budući da imaju istovjetnu funkciju. A kako su se tijekom godina moji interesi i ukus ipak dijelom promijenili objavio sam ih pod starim nadnevcima da bi odražavali vrijeme u kojemu su mi bili poticajni. Otud nadnevak prvoga ulomka na blogu, kojega sam najprije bio objavio na sad nepostojećoj stranici Differentia specifica, prethodi stvarnom početku bloga (a ovaj naknadni predgovor pisan u veljači 2018. datiran je na nadnevak moga prvog posta na forumu).
Eklektičnost svojih interesa mogu pokušati braniti pozivajući se na dvostruki autoritet ovim navodom:
Tko iz svoje slabosti ne čini vrlinu? Bez dvojbe, moja vrlina i moja slabost bilo je to što moram priznavati drugoga i njegovo pravo. Rado sam se pozivao na Leibnizov izrijek: “Slažem se gotovo sa svime što čitam.” Premda znam da je to rekao jedan genijalan sistematičar, čije je prodorno razumijevanje svemu umjelo dodijeliti njegovo mjesto, a da je kod mene to više bilo slabost nego li takva jakost – u svakom je slučaju to bio antidot za ukorijenjen dogmatizam takozvanih filozofa. (Hans-Georg Gadamer, Nasljeđe Europe)
I ovdje, podrazumijeva se, ta slabost koju sebi pripisuje Gadamer neusporedivo više vrijedi za mene.
Uz temeljnu nakanu “brige za pravo osvjetljenje” misli boljih mislioca, nadao sam se da bi se oko foruma i bloga možda mogao okupiti neki “virtualni krug ljudi sklonih slobodnom filosofiranju, bez usmjerenosti na ostvarenje neke unaprijed postavljene svrhe, bilo akademske, bilo političke ili religijske” (kako sam to ovdje bio formulirao). Ta nada je donekle ispunjena, na prvome izdanju bloga više u komentarima a na ovome u većem broju suradnika na blogu. Nadam se da će to ubuduće biti još više izraženo.
davor, 28.2.2018.
nagovor na filosofiju 