Korijeni riječi nam često pomažu naznačiti neki dublji smisao. U grčkoj riječi dialogos, logos znači “riječ”, ili radije “smisao riječi”, a dia- znači “kroz” (a ne znači “dva”). Dijalog može biti između bilo koliko ljudi, čak i jedna osoba može ući u dijalog sama sa sobom ako je prisutan dijaloški duh. Predočba koja nam se nameće je strujanje smisla koji protječe među nama i kroz nas. … A taj zajednički smisao jest “ljepilo” ili “cement” što drži ljude i zajednice na okupu.
Usporedimo ovo s riječju rasprava (discussion) koja u engleskom jeziku ima isti korijen kao udaraljke (percussion) i udarac, potres (concussion). To stvarno znači razbijati stvari. Naglašava zamisao analize, gdje može biti mnogo gledišta, i gdje svatko predstavlja neko drugo – analizirajući i razbijajući. To očito ima svoju vrijednost, ali je ograničeno, i ne će nas odvesti daleko od naših raznih gledišta. Rasprava je skoro poput neke igre stolnog tenisa gdje ljudi međusobno napucavaju zamisli, i cilj igre je pobijediti ili zaraditi bodove za sebe. Možda ćete preuzeti zamisli nekog drugog da podrže vaše vlastite – možete se složiti s nekima a ne složiti s drugima – ali glavna stvar je pobijediti u igri. To je vrlo često slučaj u raspravi.
No u dijalogu nitko ne pokušava pobijediti. Ako bilo tko pobijedi, svi pobjeđuju. On ima drugačiji duh. U dijalogu se ne pokušava zaraditi bodove, ili postići da tvoje posebno gledište nadvlada. Naprotiv, ako se razotkrije bilo koja pogreška s bilo čije strane, svi su na dobitku. Ta se situacija naziva svi-pobjeđuju, dok je ona druga igra tipa pobjednik-gubitnik. Dijalog je nešto poput zajedničkog sudioništva, u kojem ne igramo jedan protiv drugoga nego jedan s drugim. U dijalogu svi pobjeđuju. …
Imamo svakovrsna preduvjerenja, ne samo o politici ili ekonomiji ili religiji, nego također o tome što smatramo da bi pojedinac trebao činiti, ili o čemu se uopće radi u životu, itd. Mogli bismo ta preduvjerenja zvati ”mnijenjima”. Mnijenje je neko preduvjerenje. … Uglavnom se brane jakom reakcijom. Drugim riječima, neka se osoba poistovjećuje s njima. Povezana su s ulogom vlastite zainteresiranosti. Ključno je da dijalog mora zaći u sve pritiske koji su iza naših preduvjerenja, u misaoni proces iza preduvjerenja, a ne tek u sama preduvjerenja. …
Dijalog je zapravo namijenjen ulasku u cijelo zbivanje misli, i promjeni načina na koji se misli zbivaju kolektivno. … Pojedinačno mogu misliti razne stvari, ali velik dio misli je zajednički. Zapravo, većina ih dolazi iz zajedničke podloge. Jezik je zajednički. Većina naših temeljnih preduvjerenja dolazi iz našeg društva, uključujući sva naša preduvjerenja o tome kako funkcionira društvo, kakva bismo osoba trebali biti, o odnosima, institucijama, i tako dalje. Stoga trebamo obratiti pažnju na misli i pojedinačno i zajednički.
U dijalogu će ljudi koji dolaze iz različitih backgrounda obično imati različita temeljna preduvjerenja i mnijenja. … Mada mogu to ne razumjeti, imaju stanovito nastojanje braniti svoja preduvjerenja i mnijenja pred dokazima da su u krivu, ili jednostavno protiv nekoga s drugačijim mnijenjem. Ako na taj način branimo svoja mnijenja, nećemo moći imati dijalog. A često ih branimo nesvjesno. Obično to ne činimo namjerno. Ponekad možemo biti svjesni da ih branimo, ali uglavnom nismo. Tek osjećamo da je nešto tako istinito da ne možemo izbjeći pokušati uvjeriti tu glupu osobu koliko je u krivu kad se ne slaže s nama. To se čini najprirodnijom stvari na svijetu – čini se neizbježno. Ipak, razmislite li o tome, na toj osnovi ne možete organizirati dobro društvo. Demokracija bi trebala funkcionirati, ali ne funkcionira, radi toga. Ako svi imaju neko različito mnijenje, to će biti puka borba mnijenja. I onaj tko je najjači pobjeđuje. To ne mora biti onaj tko je u pravu; možda nitko od njih nije u pravu. …
Sad, ne pokušavamo suditi tim ljudima. Tu se nešto događa, naime, da su ta preduvjerenja ili mnijenja poput računalnih programa u ljudskim umovima. Ti programi prevladaju protiv naših najboljih namjera – proizvedu svoje vlastite namjere. … Stoga se traži da suspregnete ta preduvjerenja, tako da ih niti ne iznesete niti ne potisnete. Ne vjerujete im, niti vjerujete da su pogrešna; ne sudite im kao dobrim ili lošim. Normalno je, kad ste ljuti, da započnete reagirati prema vani, i možda kažete nešto grubo. Sad pretpostavimo da pokušam suspregnuti tu reakciju. Ne samo da neću uvrijediti tu osobu prema vani, nego ću suspregnuti uvredu koju činim u sebi. Zaustavit ću je, odraziti natrag. Možete o njoj misliti kao o suspregnutoj pred vama tako da je možete pogledati – poput odraza kad ste pred zrcalom. Na taj način mogu vidjeti stvari koje ne bih vidio da sam jednostavno iznio svoj bijes, ili da sam ga potisnuo govoreći ”nisam bijesan” ili ”ne bih trebao biti bijesan”.
Tako cijela grupa sad postaje zrcalo za svaku osobu. Učinak koji imate na drugu osobu je zrcalo, a također i učinak koji ona ima na vas. … Stoga, jednostavno vidite što preduvjerenja i reakcije znače – ne samo vaše, nego i drugih ljudi. Ne pokušavamo promijeniti ničije mišljenje. To je dio onoga što smatram dijalogom – da ljudi shvate što im je u umu bez da dođu do bilo kakvih zaključaka ili sudova. Preduvjerenja će se pojaviti. I kad čujete nekog drugoga tko ima neko preduvjerenje koje vam izgleda sablažnjivo, prirodni je odgovor ljutnja, ili uzbuđenje, ili neka druga reakcija. Ali, pretpostavimo da suspregnete tu reakciju. Možda niste ni znali da imate preduvjerenje. Našli ste da ga imate samo zato što je on izložio suprotno. …
Ako temperatura poraste, tad bi oni koji nisu potpuno uhvaćeni u svoja posebna mnijenja trebali malo smiriti situaciju tako da je ljudi mogu sagledati. Ne smije doći dotle da je više ne možete sagledati. Stvar je u tome da je držite na razini na kojoj mnijenja isplivavaju, ali ih možete sagledati. Tad možete vidjeti kako neprijateljstva drugih izazivaju vaše vlastito neprijateljstvo. To je sve dio promatranja, susprezanja. Postajete prisniji s time kako vaše mišljenje radi.
ulomak iz David Bohm, On Dialogue, London 1996., str. 6.-13, 20.-21, preveo: ja
nagovor na filosofiju 