reći šutnjom? (ulomak iz Rainer Thurnher, Hermeneutička fenomenologija kao angažman)

Rani Heidegger šuti o Bogu. Ne samo da na pitanje o Bogu  ne daje nikakva odgovora, nego u okviru svojeg mišljenja očevidno izbjegava dostatno razvijanje pitanja o božanskom. Tema kao takva ostaje izostavljena. To je utoliko znakovitije ako imamo na umu Heideggerovo podrijetlo iz katoličke teologije i njegovu usku povezanost s metafizičkom tradicijom. … Kako razumjeti tu šutnju? Što bi ona morala značiti?

Suvremenici su najprije nagađali da to pitanje Heideggera ne zanima. Forsirano naglašavanje konačnosti i bačenosti tu-bivanja, činilo se, nužno dolazi s indiferentnosti u religijskome. Heideggerovo izostavljanje tematike Boga po njima odgovara ravnodušnosti prema Bogu izraženoj i u njegovom shvaćanju tu-bivanja, agnostičkom stavu ili čak jednoj svjesno nihilističkoj, a- ili anti-religioznoj poziciji. Najmarkantniji primjer za takvo shvaćanje svakako pruža Sartre, koji je, što se njegova otvoreno izricanog ateizma tiče, krivo smatrao da se slaže s Heideggerom. U predavanju iz 1945. ”Je li egzistencijalizam humanizam?” Sartre razlikuje teističku i ateističku granu mišljenja egzistencije. U prvu ubraja Karla Jaspersa i Gabriela Marcela. Oni su shvaćali egzistenciju polazeći od temeljnog odnosa prema Bogu. Nasuprot njima, Heidegger i on sam, polazeći od nijekanja Božje egzistencije, koncipirali bi čovjekovo tu-bivanje na radikalan način kao slobodu postavljenu na samu sebe. U tim njegovim iskazima na vidjelo izlazi ishitreno i potpuno upitno tumačenje suzdržanosti koju primjećuje u drugog mislioca. Prema tom tumačenju, ovaj drugi šuti o nekoj temi zbog toga što je smatra ništavnom i irelevantnom, prevladanom i zastarjelom. Budući da je na taj način shvatio Heideggerovu šutnju, Sartre je vjerovao kako se smije pozvati na njega kao saveznika u svojoj ateističkoj militantnosti.

To zbivanje u filosofiji našeg stoljeća ima znakovitu paralelu na koju bih se ukratko osvrnuo. Čini mi se, naime da … s nje pada malo svjetla na Heideggerovu suzdržanost u teologijskome. Mislim na neopozitivističko prisvajanje Wittgensteina. Na kraju Tractatusa, a po smislu i u predgovoru, Wittgenstein piše: o čemu se ne može govoriti, o tom se mora šutjeti. Ono što treba prihvatiti natrag u šutnju, budući da se ne da dovesti do prikaza na istoj razini jednoznačnosti kao danosti znanosti, to su za Wittgensteina, osim logičke forme jezika koji se u njima primjenjuje, osobito ono mistično i područje etike. Predstavnici logičkog empirizma povjerovali su da presudu izrečenu u Tractatusu smiju razumijevati potpuno u svome smislu. U Wittgensteinu su vidjeli pravovjernika scijentizma koji, baš kao i oni, smatra da postoji jedino ono što se može zahvatiti znanstvenom metodikom. Tractatus su smatrali manifestom znanstvenog svjetonazora kojeg su sami propagirali, a prema kojemu religija, metafizika i etika pripadaju prevladanome stadiju duhovnog razvoja. U znanstveno-tehnički perfekcioniranom svijetu njihove će se težnje i pitanja rješavati sami od sebe. Ali u Tractatusu se nije smjeralo na to. Kao što se danas dade vidjeti iz Wittgensteinovih dnevnika i drugih spisa, iza njegova razdvajanja iskazivog i neiskazivog stoji jedan religijski mislilac, naime Kierkegaard sa svojim razlikovanjem subjektivne i objektivne istine. Wittgenstein je s Kierkegaardom smatrao da postoji područje onoga o čemu se dade teorijski odlučivati; područje u kojem se pitanja mogu postavljati tako da se u pozivanju na ono dano i na opće principe daju zadovoljavajući odgovori. To je područje iskazivoga i znanosti. Tu je naravno zacrtan i uvjetovan interes  i sudioništvo pojedinca, ozbiljnost koja se iziskuje. No povrh toga postoji područje etičkog koje se ne može prikazati na teorijski način, nego ga do razvitka i jasnoće može dovesti samo pojedinac na putu prakse, radnjama i odlukama. Ozbiljnost i nužno sudioništvo pojedinca tu je sasvim druge vrsti, i tu se i za Wittgensteina, na granicama iskazivoga, pokazuje ono mistično. O njemu bi trebalo šutjeti ne zato što to područje valja zanemariti nego jer ono što mu pripada pokreće mislioca neprestano i na najdublji način.

Tako Wittgenstein 1919. piše [u jednom pismu] …:

Možda će Vam pomoći ako napišem par riječi o svojoj knjizi [naime Tractatusu]. Smisao te knjige je etički. Jednom sam u predgovor htio staviti rečenicu koju Vam sada pišem jer će Vam možda biti ključ: htio sam naime napisati da se moje djelo sastoji od dvaju dijelova: od onog koji je ovdje pred nama, i od svega onog što nisam napisao. I upravo taj drugi dio je važan. Moja knjiga naime takoreći iznutra omeđuje ono etičko; i uvjeren sam da se ono, strogo, može omeđiti jedino tako. Ukratko, vjerujem: sve ono o čemu danas mnogi blebeću, ja sam to u svojoj knjizi utvrdio tako što sam o tome šutio. I zato će ta knjiga, ako nisam u velikoj zabludi, kazivati mnogo toga što Vi sami želite reći, ali možda nećete vidjeti da je to u njoj kazano.

Drugim riječima: šutnja se mora razumjeti kao vlastita prodorna forma svjedočenja; i ima smisla ne sudjelovati u ”blebetanju”, dakle u naklapanju, u uvriježenom i uhodanom govorenju o stvari.

To nas vodi natrag Heideggeru, koji se u toj točki, kako mi čini, slaže s Wittgensteinom. Kao što Heidegger iznosi u Bitku i vremenu, šutnja je modus govora koji ne treba zanemarivati. Šutnja nije puko ništa. Ne prepoznajemo je u njenoj biti ako je razumijevamo  polazeći od pukog zamuknuća, od izostanka daljnjeg izjavljivanja. … Šutnja je kao takva pozitivan fenomen, mnogostran u svojim mogućnostima i pojavnim formama te prodoran u svojoj djelotvornosti. Kao takva nam daje nešto na znanje i u određenim se situacijama može uvesti u igru kao vlastita, pregnantna i smišljena forma priopćavanja. Šutnjom se tada može postići više, i prije svega nešto drukčije nego eksplicitnim govorenjem.

Tko se priopćuje šutnjom, taj svjesno prihvaća stanovit rizik. Šutnja je više od izrečene riječi u opasnosti da bude krivo protumačena. Treba vremena dok poruka obuhvaćena šutnjom ne stigne na pravi način. Onaj tko šutnjom nešto daje na znanje, taj dakle misli na duge staze i nema u vidu samo trenutno djelovanje svoga govora.

ulomak iz Rainer Thurnher, Hermeneutička fenomenologija kao angažman, Zagreb 2004., str. 85.-90., prevela: Darija Domić, izvornik: Rainer Thurnher, članak iz 1998.

(najprije objavljeno na prvom izdanju bloga: neshvaćeno?)

Oglasi

3 misli o “reći šutnjom? (ulomak iz Rainer Thurnher, Hermeneutička fenomenologija kao angažman)

  1. Evo prilike za jedan od mojih omiljenih citata, ne mogu da odolim.
    “Kad Wittgenstein izjavljuje da mi treba da kazujemo samo ono što se može jasno kazati, to onda, doduše zvuči vrlo herojski i ima, možda, još jedan mističko-egzistencijalan prizvuk, koji veoma uspješno djeluje na ljude u savremenom raspoloženju. No ja mislim da je ova poznata Wittgensteinova rečenica duhovno neopisivo vulgarna, jer u njoj se previđa ono o čemu se u filozofiji jedino radi: upravo je paradoks ovog poduzeća da se sredstvima pojma iskaže ono što se sredstvima pojma, zapravo, ne da iskazati, da se, ipak, iskaže neiskazivo.”

    Mnogo sam puta blebetao i naklapao, ali mislim da je to nužno, bar dok smo neumereni početnici. Iz iskustva mogu da kažem da je bolje da se studenti filozofije odreknu otmenosti (koja je, naravno, u ćutanju) i toga da u sebi gaje nešto neizrecivo, da se odreknu te privlačne maske da budu neshvaćeni. Ako se već moraju preležati “dečije bolesti”, bolje je blebetati i biti “dvorska luda”. To je moj savet studentima, ali mislim da se ne odnosi samo na njih; prihvatam shvatanje da se blebetanje mora negovati i nadalje. Ovaj Thurnerov tekst je odličan da pokaže koliko je filozofija prokleto teška, ali ako se prihvati ovaj starački recept mladog Vitgenštajna, to je onda kraj filozofije, koja je ipak stvar mladosti…

    E da, ovo je Adornov citat iz Filozofske terminologije. Nadam se da mi Davor neće zameriti… 🙂

    Liked by 1 person

    • Smorče, hvala ti na odličnoj nadopuni. Doista, da su H. i W. ostali u toj šutnji, danas bi neshvaćenost njihove šutnje postala opće uvjerenje o tome da se doista radi o jednom ateistu i jednom scientistu. Dapače, kasnom je Wittgensteinu potpuno jasno da se BAŠ SVE može pogrešno razumijeti, i da se valjda svaki govor (a ne samo o gore navedenim temama) sastoji od onoga što je rečeno i onoga što nije – o čemu je nešto uspio jasno reći 🙂 Gadamer: ”Stalno se nalazimo u napetosti između onoga što nastojimo reći i onoga što ne uspijevamo primjereno reći. To je konstitutivna govorna teškoća koja pripada čovjeku, a u kojoj prednjači svaki pravi mislilac koji ne odustaje od napora pojma.”

      Ipak, da se vratim da ono što je meni zanimljivo u gornjem tekstu, vjerujem da nas to što su oni pomno odabrali vrijeme i način (ne)govorenja o tim temama ipak nečemu može poučiti. Što se tiče naklapanja, zacijelo bez pogrešnih koraka nema pravoga puta i tko iz odluke da neće učiniti pogrešan korak ne čini nikakav korak taj niti ne kreće na put mišljenja (”…Uzmi i kupi grešku i upit na putu tvom kad se kažu…” pjeva Heidegger). Ali i šutnja može glasno govoriti – kad se pozivaš na dobra dialoška iskustva sa studija (ili iz neke druge prigode) možda imaš i ono iskustvo kad netko koga cijeniš sluša tvoje naklapanje uz jednu ”glasnu šutnju” koja ne osuđuje, dapače koja ima istinsko razumijevanje i simpatiju za te krive korake, ali koja upućuje natrag na dublje promišljanje. I to baš kao šutnja upućuje puno snažnije nego li bilo kakvo diskursivno pobijanje. (Naravno, arhetipski je opis takve situacije kad se u Platonovom Parmenidu mladi Sokrat u svome nauku o idejama zapliće uz sućutni osmijeh zreloga Zenona i staroga Parmenida – to da u Platonovom tekstu ti šuteći osmijesi dok ga slušaju imaju ravnopravan učinak kao i naknadna Parmenidova pitanja izmiče nam ukoliko dialozima pristupimo čisto logičkom analizom argumentacije, bez uvažavanja važnosti umjetničkog prikaza cijele situacije

      Sviđa mi se

      • Naravno, slažem se. Doduše, meni se čini bi zen metode ‘prutom po glavi’ najbolje pomogle. 🙂 Šutnja bi mogla da ima efekta jedino u razgovoru koji se uzdigao do nivoa picigina. 🙂 A to je možda jedino i moguće u pedagoškom odnosu učitelj-učenik…
        Nego, hteo bih da kažem nešto i o drugoj opasnosti koju vidim u tome da se kruto držimo “čistih pojmova”. To je kao kad se neko trudi da neprekidno analizira roman koji trenutno čita, u najgorem slučaju da se za svaki deo pita “šta je pisac time hteo da kaže” i da ga svrstava u neke estetičke kategorije, misleći da je to neko naprednije čitanje. Ko se prvo ne izgubi, nema pravo da sudi – kaže Adorno. To je zapravo ona ideja o zrenju koja je meni jako interesantna, a glavno je da se nekad ne može ‘skraćivati put’, jer se sam rezultat ne može odvojiti od dolaženja do njega. Zanimljivo je da postoji i stari glagol zreti koji znači gledati (odatle npr. prozor, uzor, zora). Mada sam negde pročitao da to značenje etimološki nema veze sa ovim prvim (zrenje=razvoj), oba su tesno povezana kada se primene na pojam…

        Sviđa mi se

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s