ethos anthropoi daimon? (ulomci Heraklita i D. Barbarića)

ethos anthropoi daimon (Heraklit, fr. 119.)

Karakter je čovjeku sudbina. (prijevod Milivoja Sironića)

bivalište čovjeku boštvo (prijevod Branka Despota)

boravište čovjeku demon (prijevod Igora Mikecina)


Jedan od najpoznatijih fragmenata Heraklitovih glasi: ethos anthropoi daimon. Čovjek je ovdje, na Heraklitu svojstven kriptički i ambivalentan način, stavljen u prostor međuigre ethosa demona. Tradicionalno se smisao fragmenta tumači u smislu početne racionalističke etike, naime kao tvrdnju da čovjek nije u svojem djelovanju ovisan o izvanjskim, osobito višim, božanskim moćima, nego vlastitu sudbinu drži u svojoj moći. Odatle se i gotovo svi važeći prijevodi kreću otprilike u smjeru ovakva razumijevanja: „Čovjeku je sudbina njegova vlastita ćud, karakter.” Diels je čak u svojem zasebnom izdanju Heraklita u izrazu ethos bio našao neku „na sebi počivajuću vrstu karaktera i mišljenja: ‘individualnost’ (auf sich selbst beruhende Art des Charakters und Denkens: die ‘Individualität’)”.

Takvo tumačenje moglo bi se možda zaista i prihvatiti u slučaju kasnije, sofističkim prosvjetiteljstvom bitno obilježene i prožete “etike” jednoga Demokrita, koji recimo u svojem 171. fragmentu ustvrđuje: psyche oiketerion daimonos, što bi značilo otprilike: „Duša je ta u kojoj je pravo mjesto prebivanja nečijeg dobra ili zla usuda.” No Heraklit je daleko od svake takve na sebi zasnovane ‘racionalističke etike’. Čovjek je za njega biće koje samo i jedino iz odmjeravajućeg odnosa spram boga zadobiva neko svoje određenje (78, 79, 83, 102), no i pri tom određenju ne biva nikad jednoznačno i konačno utvrđen kao neko učvršćeno i gotovo, jasno omeđeno biće, već mu se način bitka dinamički rastvara u niz bitnih i međusobno u potpunosti suprotstavljenih mogućnosti življenja, naime bitka-života na način roba ili pak slobodnog (53), neiskusna momka ili pak zrela muža (70, 79, 117), mnoštva ili pak onih rijetkih najboljih (29, 49, 121), čime je svim ujedno naznačena temeljna i svepronoseća razlika između onih koji žive kao u snu zaborava i onih budnih (1, 34, 72, 73, 75, 89).

U fragmentu 5 Heraklit onima koji među ljudima prakticiraju obrede pročišćenja prigovara da „ne raspoznaju bogove ni heroje, kakvi su doista”. I čini se da je pod „herojima” sam razumijevao polubogove, naime one najbolje od ljudi, one koji su „izabrali jedno nasuprot svemu, vječni glas slave namjesto svega smrtnog” (29), one koji su, „kao u boju pali, čašćeni i od bogova i od ljudi” (24) – dakako u onome iskonskom svjetotvornom boju koji je „svemu otac-začetnik, a ujedno i svemu vrhovnik” (53). Takve naziva u fragmentu 69 „potpuno pročišćenim ljudima” dodajući uz to, ako je vjerovati Jamblihu koji prenosi navod, da se takvo pravo i istinsko pročišćenje ponekad možda ipak zbiva kod pojedinaca, no zacijelo teško i iznimno.

Čini se, dalje, da se upravo na takve heroje-polubogove odnose riječi što nam ih je prenio Hipolit, premda u nedvojbeno iskrivljenom kristijaniziranom pretumačenju, u fragmentu 63: „budnim stražarima postaju nad živućima i lešinama”. (Prvi dio fragmenta: „Pred njim tamo ustaju-uskrsavaju”, ne može se smatrati autentičnim.) S pravom se sadržaj tog fragmenta vezuje uz Hesiodov mit u Djelima i danima o soju zlatnih ljudi što su živjeli poput bogova te umrijevši postali demonima i savjetnicima moćnoga Zeusa, stražarima nad smrtnim ljudima (121s.). Upravo u tom smislu valja, čini nam se, razumijevati riječ daimon u fragmentu kojim se sad bavimo, a ne u uobičajenom smislu nečije individualne sudbine i usuda, smislu koji se oslanja na inače vjerojatno ispravnu etimologiju riječi u izvornome značenju „udjeljivanja” i „pridavanja”. U ovome Heraklitovu daimon možemo već, izgleda, pronaći svojevrsnu filozofijsku prednajavu čuvene formulacije iz Platonova Simpozija: demonsko je ono što se nalazi između bogova i ljudi te ih spaja i među njima posreduje.

No shvati li se posljednja riječ fragmenta na taj način, tad je nemoguće zadržati razumijevanje prve riječi ethos u smislu individualnog ‘karaktera’, ‘ćudi’, ‘habitusa’. U fragmentu 78 na primjer govori Heraklit ne samo o ethos-u čovjekovu nego i onome boga. Teško je dakle pretpostaviti da bi on i bogu bio spreman pridati nekakvu „na sebi počivajuću vrstu karaktera i mišljenja”, naime „individualnost”, kako od Dielsa do danas biva ta riječ ovoga fragmenta gotovo jednoglasno tumačena. Čini se prije da riječ ethos ovdje znači stanište, navikom i običajem zadobiveno i uhodano mjesto i okružje bitnoga djelovanja, prostor životnoga kretanja, kako je to prije svih u posljednje vrijeme pri svojim interpretacijama Heraklita stalno naglašavao Heidegger. Fragment ethos anthropo daimon značio bi tada otprilike ovo: bitno stanište i navikom uobičajeni prostor životnoga kretanja za čovjeka jest otvorenost i stalno odnošenje spram boga i onoga božanskog. Poznata legenda o Heraklitu koji je posjetioce što su, tražeći slavnog mudraca, zapanjeni zastali pred nadasve trivijalnim prizorom čovjeka koji se grije uz ognjište, ohrabrio da uđu, jer „da su i tu unutra bogovi”, izgleda da upravo na to upućuje.

ulomak iz Damir Barbarić, Čovjek u noći, u S puta mišljenja, Zagreb: Demetra 1997.


Knjigu se može kupiti kod nakladnika: Demetra

Jedna misao o “ethos anthropoi daimon? (ulomci Heraklita i D. Barbarića)

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s