Pojam teleologija je povezan s riječju telos, koja je Aristotelova riječ za “svrhu”: teleološko je objašnjenje ono koje se poziva na svrhe, odnosno finalne uzroke. … Finalni se uzroci [prema Aristotelovom shvaćanju] u djelima prirode ne pojavljuju ništa manje nego u proizvodima ljudskog umijeća i da bismo objasnili prirodne pojave moramo se pozivati na ono ”radi čega”. …
Zašto vodene ptice imaju plivaću kožicu?
…imaju takve noge radi života, tako da, živeći u vodi gdje su im krila beskorisna, mogu imati noge koje su korisne za plivanje. Jer one su poput vesla za veslača ili peraja za ribe, tako da ako se u riba unište peraje, ili u vodenih ptica plivača kožica, one više ne plivaju. …
Finalni su uzroci prvotni jer su isto što i ”opis stvari”: biti plivač je dio patkine biti, a pravi opis onoga što znači biti patka zahtijevat će spominjanje plivanja. Finalni uzroci nisu prirodi nametnuti iz teoretskih razloga, nego se primjećuju u prirodi: ”mi vidimo više od jedne vrste uzroka.”
No, da li mi u prirodi ”vidimo” finalne uzroke? I što se točno pretpostavlja da vidimo? Izgleda da su fraze ”da bi” i ”radi” prvotno u službi objašnjavanja intencionalnih djelatnosti svjesnih djelatnika. Znači li to onda da Aristotel prirodnim pojavama pripisuje intencionalnost? Sigurno je da on životinjama i biljkama ne pripisuje intencije, a niti kaže da su finalni uzroci njihovih aktivnosti ono čemu one teže, jer očito da patke ne planiraju imati plivaću kožicu niti biljke planiraju imati lišće. Aristotelova se teleologija ne sastoji u djetinjastu pripisivanju intencija biljkama. …
Ako Aristotelovu teleologiju ne možemo protumačiti pomoću pojma intencionalnoga planiranja, kako je onda možemo protumačiti? …
Općenito govoreći, većina strukturalnih obilježja i crta ponašanja životinja i biljaka imaju određenu funkciju. Drugim riječima, one služe obavljanju neke djelatnosti koja je bitna, ili barem korisna za organizam; kad organizam ne bi obavljao tu funkciju, on uopće ne bi preživio, ili bi preživio samo s teškoćama. Želimo li razumjeti život životinja, moramo shvatiti funkcije povezane s dijelovima i ponašanjem životinjskoga stvorenja. Ako znamo da patke imaju plivaću kožicu te ako znamo da plivaju, to još nije potpuno razumijevanje – trebamo povrh toga shvatiti da plivaća kožica pomaže patkama da plivaju te da je plivanje bitan dio patkina života.
Aristotel to izražava tvrdnjom da jedan odgovor na pitanje ”Zašto patke imaju plivaću kožicu?” glasi ”Da bi plivale”. Njegovo “da bi” zvuči nam čudno samo zbog toga što mi ”da bi” povezujemo prvenstveno s intencionalnom djelatnošću. Aristotel to ”da bi” povezuje s funkcijom; u prirodi vidi funkciju. Sigurno je u pravu. Prirodni predmeti uistinu sadrže funkcionalne dijelove te pokazuju funkcionalno ponašanje; znanstvenik koji nije svjestan takvih funkcija ne poznaje velik dio predmeta svojega istraživanja.
”Priroda ništa ne čini uzalud” regulativno je načelo znanstvenoga istraživanja. Aristotel znade da neki aspekti prirode nemaju funkciju. No, uviđa da je shvaćanje funkcije ključno za razumijevanje prirode. Njegovi slogani o mudrosti Prirode nisu djetinjasto praznovjerje, nego podsjetnici na središnju zadaću prirodoznanstvenika.
ulomak iz Jonathan Barnes, Aristotel, Zagreb 1996., str. 122. – 128., preveo: Filip Grgić, izvornik: Jonathan Barnes, Aristotle (1982.)
Tekst je postavljen uz naknadno dopuštenje držatelja prava. Držatelji su prava Kruno Zakarija i KruZak d.o.o.
Knjigu možete nabaviti u knjižarama ili kod nakladnika: KruZak
nagovor na filosofiju 