vrt? (ulomak iz Dževad Karahasan, Knjiga vrtova)

Trg je par exellence socijalni prostor, i samo je to: … na trgu je javno i opće sve što se događa, vidi i osjeća. Vrt je, nasuprot tome, granični prostor, istovremeno javan i intiman, otvoren i zatvoren… U vrtu se susreću pojedinac i društvo, ličnost i kultura, priroda i duhovna nadgradnja, materijalno i imaginarno, vidljivo i nevidljivo, moguće i neporecivo. To je osnovna razlika između vrta i trga – trg je prostor socijalnog općenja i susretanja bića jedne vrste, dok je vrt prostor svih vrsta općenja i prostor svih mogućih susreta, tako reći zbir mogućnosti susretanja, ”prostor susretanja kao takvog”. Na trgu se čovjek susreće sa čovjekom, trg je prostor u kojemu se uspostavlja i najneposrednije dokazuje društvo kao sistem, dok se u vrtu čovjek susreće s društvom, lična imaginacija s kolektivnom sviješću i kolektivna mašta sa sviješću i sudbinom pojedinca. Zato su u vrtu mogući susreti s ljudima više klase ili čak bićima druge vrste, zato se u vrtu nalaze neočekivana sreća i nezaslužena patnja, zato je u vrtu moguće naprosto sve. (…)

Zahvaljujući svojoj zatvorenosti, lični vrtovi su izrazito ”subjektivni” (izraz onoga koji ih je gradio, njegov lični govor), što znači da je količina estetske informacije koju oni nose maksimalna zato što oni najpreciznije što je moguće formuliraju vlasnikov doživljaj raja. Konstitutivni elementi vrta u ovom slučaju imaju izrazito estetsku funkciju i ponašaju se onako kako se ponašaju elementi jezika u poetskom govoru – ne gubeći svoju denotativnu vrijednost ali se međusobno povezujući lepezama konotacija kojima ih kontekst obogaćuje, oni mijenjaju svoju izvornu prirodu, odnosno postaju mnogo više od onoga što su izvan toga konteksta. Pristup u taj vrt u pravilu imaju oni koje vlasnik pozove, dakle oni koji su mu bliski i koji bi trebali dobro razumjeti njegov govor, iako ulazak nepozvanih nije kažnjiv… Uostalom, sasvim je dovoljno da se čovjek obrati nekome sa željom da mu bude gost i da dobije pristup u njegov vrt, pošto gost i stranac uživaju Božiju zaštitu. (…)

Dževad Karahasan (1953.)

Zemaljski vrt je … stvarno govor, takoreći u najdoslovnijem smislu – kulturni oblik koji, unatoč svojoj društvenosti ili upravo zbog nje, omogućuje potpuno ostvarivanje i objektiviranje pojedinačnosti. Njegov jezik je rajski vrt kao idealno egzistirajući sistem koji postoji jedino kao svojina cijelog društva i koji moj govor, koliko on bio osebujan, ličan i izuzetan, objektivira i čini ”općerazumljivim”; ma kakav vrt ja napravio, ma koliko insistirao na ”originalnosti” i svojeglavo gurao vrbe usred ružičnjaka, moj je vrt potekao iz rajskoga i svoje značenje stiče u odnosu prema njemu, što znači da su i njegova vrijednost (ili manjak vrijednosti) i njegov smisao ”društveno provjerljivi” jer su određeni rajskim vrtom kao zajedničkim dobrom svih ljudi koji vjeruju u jednoga Boga (što će reći: koji govore jednim jezikom). Značenje moga vrta, kao i moga govora, interpersonalno je, ma kakvi oni bili i ma koliko se u njima izrazila moja neponovljiva i isključiva subjektivnost. (…)

Jesu li ovozemaljski vrtovi sjene što ih rajski vrt baca na zemlju? To ne možemo znati, način postojanja raja i svega u njemu izmiče našem znanju, ali možemo znati, jer je to sasvim očigledno, da vrt tijesno korespondira s ”rajskom stranom” ljudskoga bića, dakle s onim u nama što nam omogućuje da zamišljamo raj i sanjamo o njemu, s onim dijelom nas koji nas oslobađa podudarnosti s ovom, zadanom nam, egzistencijom i usmjerava nas prema drugačijem (prema rajskom?) načinu postojanja.

U vrtu se manifestira naša sloboda, jer vrt oblikujemo izborom iz onoga što nam Božiji svijet nudi, a izbor je, kao što znamo, osnovni nezaobilazni oblik slobode. Od svih korisnih i ukrasnih biljaka što rastu u jednoj klimatskoj zoni, od svih minerala, vrsta kamena i građevinskih materijala do kojih možemo doći, od svega što nam nama poznati svijet stavlja na raspolaganje, mi biramo ono od čega ćemo sklopiti svoj vrt. Ali se u vrtu manifestira i najviši oblik slobode za koji smo u ovom životu sposobni – kod oblikovanja vrta mi prevladavamo naše prirodne porive da radimo ono što služi našem opstanku i našoj koristi, kod oblikovanja vrta mi iskazujemo i potrebu našeg duha za ljepotom, a time iskazujemo slobodu koja nam nije data od prirode nego je dugujemo duhu. Sjećate li se? Duns Scotus nam je lijepo objasnio da smo uistinu slobodni tek onda kad ne služimo svom opstanku (tad smo puko postojanje) i ne služimo samo svojoj koristi (tada smo robovi), nego radimo nešto čime sebe otvaramo prema drugim ljudima, prema drugim oblicima postojanja, prema svijetu. Vi ste uistinu slobodni, uči nas Duns Scotus, samo onda kad prevladate svoju prirodnu sebičnost radeći recimo iz ljubavi za nekoga drugoga, iz potrebe da slijedite svoj ideal radite u općem interesu, ili iz potrebe za ljepotom radite nešto što ljudskom razumu izgleda beskorisno. Vi ste uistinu slobodni naprimjer onda kad ne pravite njivu nego vrt, onda kad ste, usprkos oskudici, dio svog posjeda zasadili biljkama koje vas ne mogu nahraniti ali svojom ljepotom mogu radovati vaš duh. Hoću reći da se u vrtu iskazuju najniži i najviši stupanj naše slobode – mogućnost da biramo i mogućnost da prevladamo prirodu i izaberemo ono što nije korisno našem opstanku nego nas oslobađa od jednakosti s pukim postojanjem. Utoliko je vrt nesumnjivo dokaz da mi u sebi imamo, da možemo imati, nešto od raja.

Ono što ste izabrali kao elemente svog vrta, sve one cvjetove i korisne biljke, stijene i drveće, vi slažete u neku cjelinu koja ne mora odgovarati i vjerovatno ne odgovara vašoj predodžbi u tome kako bi svijet mogao izgledati kad bi bio lijep, ali govori o toj predodžbi i još mnogo više o vama. Vi ste, gradeći vrt, istupili iz carstva prirode (nužnost, dato, sebi jednako) i stupili u carstvo kulture (sloboda, upućivanje izvan sebe). Time niste samo sebe podsjetili na to da je u pravljenju vrtova vjerovatno sami začetak kulture (cultus je izvorno značilo obrađivati zemlju), nego ste pokrenuli i lijepu dijalektiku govora koja osobu objektivira istovremeno naglašavajući njezinu neponovljivu pojedinačnost. Gradeći svoj vrt, vi ste progovorili i doveli svijet do govora jer su biljke i minerali, vodoskoci i stijene kojima ste oblikovali svoj vrt počeli, kao element vrta, stvarati značenje i obećali smisao. Priroda oblikovana u vrt progovorila je onako kako arheologu ili osjetljivom čovjeku obdarenom sjećanjem govore ruševine ili ostatak slike. Stvari su rječite i svijet nam govori, ako su uzdignuti do vrta, onako, kako smo možda i mi ljudi progovorili gradeći vrt.

To nas opet suočava s jednim pitanjem na koje ne možemo imati odgovor: je li naša potreba za rječitim svijetom, naša ljubav prema vrtovima i sklonost da svijet oblikujemo kao vrt, je li to, kažem, sjećanje naše duše na raj u kojem je boravila prije nego je rođena u ovo postojanje kako tvrdi Platon, ili je to naš pokušaj da spasimo svijet od šutnje kojom nam prijete, u koju svijet guraju scientisti, tehnolozi i ostali proroci anorganske materije? Pravimo li vrtove da bismo sačuvali govor u svijetu koji tone u nijemost? Branimo li vrtovima značenje i smisao u svijetu u kojem sve više stvari upada u tupu podudarnost sa sobom? Ili je i jezik darovan, pa sada obnavlja sjećanje otkrivajući nam ljepotu svijeta oblikovanog u vrt? Srećom, ne možemo to znati, možemo jedino napomenuti da vrt oslovljava ”rajsku stranu” našeg bića i time što nas podsjeća na jezik i tako nas spašava od zaborava.

Pritom je, kao u govoru koji ne samo čuva nego i izražava vašu neponovljivu jedinstvenost objektivirajući vaše biće, svijet koji je progovorio u vrtu isto onoliko svijet koliko bi to bio da je ostao nijem. Drvo, potok ili cvijet nisu izgubili ništa od svoje prirode kad su postali dio vrta i time počeli stvarati značenje. (…) Vrt je pravi ako su drvo, paradajz i pijesak zaista ono što jesu, ono što su i izvan vrta, a istovremeno nešto više od toga jer nešto znače, sobom upućuju izvan sebe. Bez toga vrt ne bi mogao biti ovozemaljska slika rajskog vrta, ambijent sreće koji ne dozvoljava da se zaboravi neraskidiva povezanost tijela i duha, nužnosti i slobode, materijala i značenja.

ulomak iz Dževad Karahasan, Knjiga vrtova, 2004., str. 25., 37.-38., 52.-53., 49.-50.