…luda, pjesnik samo? (ulomci F. Nietzschea, R. Steinera, A. G. Matoša, M. Krleže, T. Ujevića, M. Smoje)

Pripadam onim Schopenhauerovim čitaocima koji pročitavši prvu njegovu stranicu pouzdano znaju da će pročitati i saslušati svaku riječ koju je uopće prozborio. Moje je povjerenje u njega nastalo smjesta… Razumio sam ga kao da je pisao za mene, da se izrazim razumljivo, no neskromno i ludo.

Friedrich Nietzsche, Schopenhauer kao odgojitelj, Zagreb 2003., str. 14., preveo: Mario Kopić, izvornik: Friedrich Nietzsche, Schopenhauer als Erzieher (1878)

---

One riječi koje je on izrekao o svome odnosu spram Schopenhauera htio bih reći o svome odnosu spram Nietzschea.

Rudolf Steiner, Friedrich Nietzsche, ein Kämpfer gegen seine Zeit (1895), preveo: ja

---

– A jesi li ti, mladi kolega, čita Ničea?
– Nisan, barba Luiđi.
– Tovare jedan, Ničea nisi čita. Omar ga uzmi u moju biblioteku.

Miljenko Smoje, Kronika o našem malom mistu

---

Pa onda, dragi moj, današnji je vijek tako mediocris, da ne podnosi te titanske nauke; danas nema više velikog filosofa ni velike filosofije, a posljednji, Friedrich Nietzsche, poludi, plati glavom, te dojde do ubjedjenja, da istine nema, da je život fikcija, iluzija, koja ne da postoji bez umjetnosti, bez laži, bez iluzije (…) I ja bih poludio da ne bijaše te lijepe bure moje mladosti, toga orkana, iza kojega će nastupiti ili zvjezdana noć tihe smrti ili ditirampska radost novog, vedrog života.

Antun Gustav Matoš, u Sabrana djela Antuna Gustava Matoša, Zagreb 1973, sv. XX, str. 125

Antun Gustav Matoš (1973.-1914.)

---

O, kakva je to bila olimpijska strijela? Ima knjiga koje se javljaju zaista kao božanska grmljavina: iz vedra neba. Tako se i meni jednoga dana objavio Nietzsche, oborivši me nerazmjerno jače od Schopenhauera. …

U tekstovima Nietzschea (koga sam veoma skromno, upravo servilno smatrao svojim genijalnim učiteljem. I kome sam vjerovao sve, upravo sve, doslovno a prima vista, sto posto – sve) nijesam mogao da razumijem »Sve« u nijansama, čitajući često te poetske tekstove kao kroz koprenu.  …

Upravo Nietzsche uzdignuo me je do one bistrine uzvišenog dostojanstva, koja čovjeka izolira te mu političke spletke i zamke postaju smiješne kao posve neznatna i sitna pitanja. Postalo mi je jasno, kako čitavom civilizacijom zapadnoevropskog svijeta vlada bolesna i izobličena snaga reakcionarne političke volje, koja djeluje po planu, da od čovjeka građanina stvori nedonošče u pelenama, a od civilizacije kasarnu.

Miroslav Krleža, navodi ovdje i ovdje

Miroslav Krleža (1893.-1981.)

---

Ali da ne ulazimo u klasu filozofije, gdje se javlja N. adaptiran i pretočen za čitanke, jedan srednjomjerni, u prah stucani i marljivo proučeni N. djeluje kao dobra lekcija, kao tonički napitak. Mogu reći da je jedan dio života slijedio, progonio i mučio N. Meni je bila neprogutljiva svaka bjesomučnost. Ali pisca od alabastra, pjesnika ditiramba, vizionera novog evangelizma ja sam volio. Mislio sam: nitko nije tako njemački poslije Goethea. Lirsku toplinu Nietzschea pretpostavljao sam Goetheovu olimpizmu. Dao sam mu mjesto u duhu kao pjesniku-filozofu. …

Nietzsche bičuje i muči socijalne i religiozne duhove Rusije … [za koje] se otvara problem: “Hrist-Antihrist; nije li N. novi Hrist, navjesnik Carstva” (u duhu Ibsena i Joakima de Fiere), nije li neke vrsti Mesija, Epihrist, novi Budha Maitreja, izaslanik parakleta kao Manes i drugi ispovjednici? 1918.već se znalo da je N. (mislim u predgovoru Volje za moć), premda suviše sažeto, predskazao dolazak – boljševizma. … Ali Nietzsche ima za se i druge historijske povelje. Jedan spaljeni savremenik Dantea stavio je na početak 20. vijeka dolazak Antihrista: “samo on neće biti rđav, bit će lijep, borben i plemenita roda”. Isposnici i kaluđeri XVIII v. u Italiji stavljaju dolazak I Antihrista oko g. 1884. (ovo ispunjeno proročanstvo nije nitko još u svijetu opazio); iza njega će slijediti dinastija Antihrista, koje će se pojedini ogranci (II i III) javiti 1924. ili 1940. , svakako u naše vrijeme. Da nije Nietzsche čitao koje od ovih proročanstava, koje mu je i nehote nametnuo neki sektarski, inicijatski pravac? Nietzschea je zanimao mistički život samostana i redova, osim kloštara, poslije Telemske Opatije, došle su i – lože. Učeni profesori dokazali su prije šest godina da Zaratustra ima preteču u nekom “slobodnom zidaru”. Drugi su na to jednostavno velikog pjesnika proglasili – plagijatorom. Svemudrost historije mirno unaprijed računa s transhistorijskim, transcendentnim principima. I Nietzsche, i razni Lenjini i diktatori bili su već sasvim tačno predskazani u drevnim studijama heretika i pravovjernika, naročito čestitih igumana. …

Ja nisam čovjek jednog uticaja, jer sam pustio da kroza mene prođu svi uticaji, pa sam utamanio bacile i nametnike. Za me je odista nekada, vrlo davno, historija kulture bila škola, i kod svakoga sam nešto naučio. Zato i nemam učitelja, jer me je učio i obrazovao sav svijet. Razumije se, nisam stvari primio pasivno; u mojem duhu su radili “probavni organi”, a centralna reakcija bića bila je potpuna i organska. No ja nešto dugujem Nietzscheu (barem Nietzscheu unutrašnje slike, mojeg subjektivnog pojma): on me je učinio piscem, umjetnikom, kritičarem, burgijašem, megalomanom ili onim što jesam. Nije dakle Nietzsche napravio samo Ad. Hitlera. Napravio je i mene.

Doduše, pisati sam počeo prije nego sam znao za N., sasvim nesvjesno i vodili su me u prvi mah drugi motivi nego nietzscheanski, motivi unutrašnje analize, morbidnosti i unutarnjeg ogledala. I bio sam bačen na taj put, jer sam se podao nekoj slijepoj težnji svojega duha, koju se ne može ni batinama popravljati. Ali vjerujem da je u meni bilo suviše slaboće, mekoće, krhkosti, nježnosti, artizma, artističke agonije i tuberkuloze. Trebalo je vidjeti hoće li u meni pobijediti motiv simbola ili motiv života; ako je u meni pobijedio uopće  život (a ne motiv, ni tema), lako da je kriv Nietzsche. U periodi pesimizma, mizoginstva, nekrofilstva, Baudlairea i kranjčevićevstva oko 1910. probudio me je jedan moderni, koji je volio život kako ga se može voljeti samo u eposu ili epopeji. Zaratustrini ditirambi oslobodili su me velikim dijelom kao liričara, premda je moja umjetnost bila druga: sitnija, finija. Otkrio sam napokon evanđelje života i životne radosti.

Što se te radosti tiče, malo je bila prebučna i programatična; ali sviđalo mi se kao afirmacija. Ja mislim da nisam pročitao Nietzschea da sam 1913. ili 1914. mogao da umrem od tuberkuloze. Nije baš tako, ali to bi bila najzgodnija pragmatička fikcija. Nije me spasao Nietzsche, nego solidan i skroman život i po litra mlijeka na dan mjesto svakog jela; ali zaboravljivi duh bi mogao izvršiti takvu nehotičnu ili namjernu supstituciju, kao da sam uvijek čitao Nietzschea, a ni najmanje moderne pedante, zabadače i javne apostole ili mistifikatore, a osobito erudite cjepidlake. …

Nietzsche je jak stimulant za duhovni rad, on je također veliki buditelj ne za uživanje, nego za izdjelavanje i pozitivnu procjenu života. Što on prvo baca na savjest, to je kaos; posljednji (ili jedan od posljednjih) evanđelista; jedan najnoviji glas: Vicisti, Galilaee! Da bi čovjek lako i sistematski mogao odgovoriti: što mislite o moralnim idejama? što mislite o svojem vremenu i modernosti? što mislite o moralnoj odgovornosti i budućnosti kulture? treba mu postaviti jedno pitanje: što mislite o Nietzscheu, pa će on tim putem moći vrlo brzo i praktično odgovoriti na sve drugo. Jer težnja je filozofa i polufilozofa, kao što smo mi, uvijek: napadati bazu.

ulomak iz Tin Ujević, Reinkarnacije Dionizija i metamorfoze apostolata, u Sabrana djela V., Zagreb-Beograd 1979., str. 89., 93.-95.

---

Sam sad idem, učenici moji! Otidjite i vi, sami! Tako ja to hoću.
Idite dalje od mene i branite se od Zarathustre! Još bolje: stidite ga se! Možda vas je prevario.
Čovjek spoznaje mora moći ne samo ljubiti svoje neprijatelje, on mora i svoje prijatelje mrziti moći.
Učitelju se loše uzvraća ako se uvijek ostaje samo učenik. I zašto nećete čerupati moj vijenac?
Vi me štujete: a što ako se vaše štovanje jednog dana sruši? Čuvajte se da vas jedan kip ne poubija!
Kažete da vjerujete u Zarathustru? Ali što stoji do Zarathustre! Vi ste moji vjernici, ali što stoji do svih vjernika!
Vi još nijeste sebe tražili: a već nadjoste mene.
Tako čine svi vjernici; zato je mala korist od sveg vjerovanja.
Sad vas pozivam da me izgubite i sebe nadjete; i tek kad me svi zaniječete, vratit ću vam se…

ulomak iz Friedrich Nietzsche, Ecce homo, u Uvod u Nietzschea, Zagreb 1980., str. 88., preveo: Šime Vranić, izvornik: Friedrich Nietzsche, Ecce homo (1888.)