nemoguće je da mnoštvo bude filosofom? (ulomak iz Platon, Politeia)

Ili i ti držiš, kao oni mnogi, da ima neke mladeži koja biva od sofista kvarena i da jesu neki sofisti pojedinci ti koji kvare, i da je to govora vrijedno, a ne da su ti koji takvo što govore sami najveći sofisti, te da i mlade i stare, i muževe i žene najdjelotvornije odgajaju i dotjeravaju da budu kakvima ih oni hoće?

A kada to? – reče on.

Onda kad sjede zajedno u hrpu zbijeni mnogi u skupštini, ili u sudnici, ili u gledalištu, ili u taboru, ili drugom nekom zajedničkom skupu mnoštva, te s mnogo vike nešto kude a nešto opet hvale kod onih koji govore ili provode, i to pretjerujući i u jednome i u drugome, uzvikujući glasno i plješćući, a k tome još i stijene i mjesto u kojem jesu odjekujući uzvraćaju dvostruku buku kuđenja i povlađivanja. A u tome takvom, kako držiš da će mladiću, kao što se kaže, biti pri srcu? Ili kakav će pojedinačni odgoj tome odoljeti a da, od takvog kuđenja i povlađivanja preplavljen, ne otplovi nošen bujicom tamo kamo ona nosi i ne potvrdi za isto što i oni da je lijepo i ružno, i ne bavi se bavljenjima kojima i oni, i ne bude isti takav?

Posve nužno, Sokrate, reče. …

Svaki od onih pojedinaca koji se za novac unajmljuju, a koje takvi zovu sofistima i smatraju ih suparnicima u vještini, ništa drugo odgajajući ne podučava do ona naziranja mnogih što ih ti naziru kad god se skupljaju u hrpu, te da to nazivaju mudrošću. Baš kao kad bi tko upoznao nagone i požude velike i snažne živine koju othranjuje, kako joj valja prići i kako je dotaći, i kada i zbog čega postaje najopasnija, ili pak najkrotkija, i pojedine glasove kojima se običava oglašavati, i kojim se opet glasovima drugih pripitomljuje, ili divljom postaje, pa bi, općenjem i satiranjem vremena sve to upoznavši, to mudrošću nazvao i sustavivši kao umijeće dao se na podučavanje, ne znajući po istini ništa od tih nazora i požuda koliko je lijepo ili ružno, ili dobro ili zlo, ili pravedno ili nepravedno, već bi sve to imenovao prema naziranjima velike životinje; ono što bi nju radovalo nazivajući dobrim, a što bi je ozlovoljavalo zlim, a da ne bi nikakvog drugog razloga za to imao, nego bi ona nužna zvao pravednima i lijepima, dok narav nužnog i dobrog, koliko se odista razlikuju, niti je sagledao niti bi mogućan bio drugome ih pokazati. A kad bi takav bio, ne čini li ti se, tako ti Zeusa, da bi to bio neobičan odgajatelj?

Meni da, reče.

Čini li ti se onda da se što od toga razlikuje onaj koji mudrošću smatra to da se upozna nagone i naslade mnogih, i onih koji se svakojako sakupljaju, pa bilo to u slikarstvu, bilo u muzici, ili pak u politici? Jer kad tko s takvima druguje, gizdavo pred njih iznoseći ili umjetničko djelo ili drugi neki proizvod, ili državnu službu, čineći one mnoge nad tim gospodarima više no što je to nužno, onda je takozvanom Diomedovom prinudom njemu činiti ono što ti takovi hvale. … Imajući dakle sve to na umu, prisjeti se onoga: samo ono lijepo, a ne mnoga lijepa, samo nešto pojedino, a ne mnoga pojedina, da li će mnoštvo to ikada dopustiti, ili smatrati da jest?

Ponajmanje, reče.

Nemoguće je dakle da mnoštvo bude filozofom, rekoh ja.

Nemoguće.

I nužno je dakle da oni koji filozofiraju budu od njih kuđeni.

Nužno.

A i od onih pojedinaca koji, s gomilom se združujući, nastoje da joj se dopadnu.

Jasno.

ulomak iz Platonova Politeia, 492 a6 i d., u Damir Barbarić, Ideja dobra, str. 45.-51.

Jedna misao o “nemoguće je da mnoštvo bude filosofom? (ulomak iz Platon, Politeia)

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s