zarobljeni u priči?

Živimo u pričama. Već prije nego se rodimo u svojim nas pričama o budućnosti očekuju roditelji, još i pred smrt zamišljamo kako se naša priča nastavlja nakon nas (”tko će doći na sprovod”, ”što će biti sa…”). Razumjeti – znamo iz škole – to znači moći ”ispričati svojim riječima”. Da bismo razumjeli smještamo u priče sebe, druge ljude, svijet. (*) Kao da se bojimo da će, prestanemo li ”pričati to svojim riječima”, sve potonuti u besmisao – mnogo spominjani ”smisao” nije drugo do suvislost priče. Nastojeći za smislom sve što nam se dogodilo neprestano prepričavamo ne samo drugima, nego još više u beskrajnim unutarnjim raspravama sa samim sobom. Koliko god to teklo u beskraj, nijedna priča ne može obuhvatiti cijelo iskustvo. Priče su nužno nepotpune. Ako i uspiju reći nothing but the truth, zacijelo ne mogu ispuniti onaj drugi zahtjev postavljen svjedočanstvu, da ispričaju the whole truth. Iz cjeline iskustva pripovjedač izdvaja samo neke vidove, njih priča predaje i tako čuva. Ostalo se gubi u zaboravu. Stoga svatko osjeća da puna istina njegovog života izmiče svakoj priči – biografija je nemoguća, bios uvijek nadilazi graphein.

Kad je učenik pitao učitelja o nastanku zen buddhizma (”Zašto je Bodhidharma pošao u Kinu?”) ovaj mu je odgovorio ”Čempres u vrtu.” Umjesto očekivane priče koja bi iskazala smisao Bodhidharminog djelovanja učitelj pokazuje neposrednost života koji izniče i raste bez da mu za to treba unaprijed zadani smisao. (Lako je ovo tumačenje odbaciti kao tek još jednu priču, dok zen upravo nastoji okončati to razumijevajuće stavljanje sebe u okvire priče, e da bi život potekao neograničeno… Ali, vrijedi vidjeti počiva li takvo odbacivanje opet na nekoj priči o tome što je smisao zena? To ne možemo izbjeći: dok god razgovaramo, pričamo priče jedni drugima.)

Većina pripovijesti potone u zaborav čim budu ispričane. No, pored takvih kratkotrajnih ”starih novina”, ima i tvrdoglavijih priča, koje ustraju kroz čitav ljudski vijek, ili se pak predaju tijekom čitavog vijeka neke kulture. Čini se da je među njima potrebno razlučiti barem dvije vrste priča. Prva je osobna pripovijest, kojom sebi kao u zrcalu predočavamo ”tko sam to ja”. Tu pripovijest, pomno pripremljenu za izlaganje, nosimo uvijek uza se i voljni smo je bilo kada žustro braniti od bilo koga tko bi priču o našem omiljenom glavnom junaku ispričao malo drugačije. Slika koju svatko ima o sebi, popraćena spremnošću da se obrani njena ”istina”, bila bi otprilike ono što se naziva ”pripovjedno jastvo”, ili, češće, ego. Ona je posve eksplicitna, dapače, ona jest sama eksplicitnost, ono što o sebi izlažemo (stavljamo u izlog), ona je službeni tekst autobiografije (koja lako otkliže u autohagiografiju).

Nasuprot eksplicitnom tekstu o sebi, pripovijesti o svijetu uvelike ostaju implicitne, povučene u kontekst. Također, za razliku od osobnih priča u kojima je svatko vlastiti junak, mnijenja o svijetu su redovito zajednička, ”društvena”. Neprestano razgovaranje i nije drugo do tkanje mnijenja/priča kao tkiva zajedničkih životnih formi. Komun-ikacija oblikuje komunu, trač je srž komšiluka. Ključno je da taj razgovor/komunikacija/trač uspostavlja implicitnu potku baš svake naše priče, i to onu koju najčešće i ne prepoznajemo kao još jednu priču, nego je neposredno smještamo u takozvanu ”realnost”. Ta podloga se skriva upravo svojom stalnom prisutnošću (baš kao što teže uočavamo papir ili ekran, a lako ono što na njemu piše). Svijet (**) prethodi bilo čemu što je u svijetu. Ali, ”svijet” nam se najprije i najčešće pojavljuje kao ljudski zajednički svijet, na primjer u onom smislu u kojem se brinemo ”što će svijet reći!” Takva zajednička ”realnost” unaprijed određuje ne samo to koje su životne priče uopće moguće i smislene, nego i to koje su poželjne. Želimo najprije i najčešće ono što takav ”svijet” podrazumijeva kao poželjno i ”realno” moguće. Svjetonazorom se naziva onaj dio te ”realnosti”/zajedničke pripovijesti koji je preveden iz implicitnog konteksta ueksplicitni tekst – no, javno izrečeni svjetonazor uvijek ostaje tek vrh sante kojoj je najveći dio skriven. I što je dublji zaborav njegovog pripovjednog porijekla, tim više on unaprijed određuje koje buduće nastavke vlastitih (i osobnih i zajedničkih) životnih priča sagledavamo kao moguće i poželjne, a koje ne. ”Mitologija [doslovno prevedeno mythologein znači ‘govorenje priča’] stoji u samom srcu stvari.”

Filosofija se odnosi spram svjetonazora na trostruk način. Ona mora eksplicirati skrivene (osobito zajedničke) pripovijesti prema kojima se odvija naše djelovanje, i time pokazati da je takozvana ”realnost” uvelike tek priča, koju je moguće ispričati i drugačije (pa već time promijeniti tu navodnu ”realnost”). To je njen kritički zadatak. Nadalje, uvažavajući neizbježnost zajedničkih priča, filosofi nastoje prepoznati one koje su u najvećoj mjeri zajedničke svim ljudima (ili, optimistički, zajedničke čak i drugim bićima), te stoga mogu najtrajnije oblikovati održive životne forme. U tom nastojanju za onim što je opće, univerzalno, filosofija je bliska znanosti. I, najvažnije, filosofi se nastoje otvarati za pravu suprotnost uvijek-već-zatvorenom svjetonazoru. A to je ono posve Novo, neočekivano, iznenadno, trenutak koji probija okvire unaprijed definiranih životnih mogućnosti. Život (Hamvas kaže ”zbilja”, Heidegger kaže ”temelj”) je veći od bilo koje priče, nešto uvijek ostaje neispričano. Kad sam Život neočekivano bljesne kroz ustaljene priče koje stalno zamjenjujemo za ”realnost”, to je ono što nazivamo Događaj (***). Novost Događaja dotadašnju ”realnost” pokazuje kao puku priču, i objavljuje jedan zbiljskiji život onkraj priča. Mada ćemo nakon svakoga takvog prodora, u nastojanju da ”razumijemo njegov smisao”, neizbježno ponovno presložiti svoje dotadašnje iskustvo u neku novu pripovijest, sam Događaj izvire iz onoga što nadilazi svako pričanje, i svaku suviše ljudsku komunikacijsku ”realnost”. To ne znači da tim bljeskom jedne istinskije zbilje zauvijek prestaju priče, da pripovjedna ”realnost” biva jednom zauvijek poništena, a ”prava zbilja” stoji trajno otvorena. Zajednički život među ljudima i dalje zahtijeva pripovijedanje, no, sad su otvorene nove mogućnosti koje ranije ustaljene priče ne bi mogle prepoznati. Filosofija živi u govoru o tim mogućnostima, od toga da ne dopusti da takvi trenutci padnu u zaborav.

(izvorno objavljeno na prvom izdanju: zarobljeni u priči?)

Oglasi

3 misli o “zarobljeni u priči?

  1. Život je više nego priča o životu. Kad je zen učenik pitao zen učitelja o nastanku zen buddhizma (”Zašto je Bodhidharma pošao u Kinu?”) ovaj mu je odvratio ”Čempres u vrtu.” Učenik je očekivao priču koja će iskazati smisao Bodhidharminog djelovanja; učitelj mu je pokazao život koji izniče i raste bez da mu za to treba bilo kakav smisao.

    Život ima korijen. On nije usidren. Njemu treba stalni nepresušni izvor i, kako ti kažeš na jednom mjestu, slobodan prostor za rast. Nije slučajno da velike priče nastaju pod stablom, ne samo one iz svijeta međuljudskih odnosa, čovjekovog duhovnog prosvjetljenja (Budha) već i one znanstvene (sjetimo se samo Newtonove jabuke). Prema Bibliji , ljudska povijest je počela pod stablom spoznaje a završava pod apokaliptičkim stablom života. A priča o tom stablu jedna je od velikih priča (Lyotard), ona što je pričamo i na Božić i na Uskrs (božićno drvce i stablo križa jedno su te isto), a može biti puko pripovijedanje kao i svjedočanstvo autentičnog života.

    Odvojimo li se od stabla, naše povijesno i znanstveno, a posebno ono svakodnevno, međuljudsko pričanje postaje naklapanje. Gubi svoj izvor i prostor za slobodni rast, jednom riječju smisao. A smisao rasta jednog stabla nije van njega, već je sav u njemu. Grci su imali istančani osjećaj za taj izvorni rast u prostoru slobode. O svemu što jest pripovijedali su zahvaljujući njemu. To kroz što su pripovijedali imenovali su riječju physis. Ono što u svojoj punini biva, ono što iz sebe samog izrasta, pojavljuje se i dalje u sebi, u istini (neskrivenosti) nasuprot prividu stoji (rađanje sunca, talasanje mora, rast biljaka, proizlaženje životinje i čovjeka iz utrobe) otkrivalo im se kao physis. A bilo je to moguće jer je tom otkrivanju prethodio već otkriven ih physis. Na početku to je otkriće predfilozofsko, poetsko a u Platona veže se uz najteže razumljivu priču. Pričaju je Parmenid i Sokrat (dijalog Parmenid) u strahu da je u toj velikoj bitci (gigantomahija) neće zadobiti. Ne događa se ona uvijek jer je ona upravo ono što događaj omogućuje. Ona je ono što ponekad neočekivano bljesne kroz ustaljene priče koje stalno zamjenjujemo za „realnost” pokazujući je kao puku priču, i objavljuje jedan zbiljskiji život onkraj bilo kakvih priča.

    Sviđa mi se

  2. Jako dobra tema. Svakako da su predstave koje imamo o sebi i svijetu mitološke. Sve što govorimo bilo sebi ili drugima zapravo je, kako kažeš, “umjesto stvarnosti” ali to uzimamo za stvarnost. Stoga me se jako dojmio Kant sa svojom stvari u sebi koja je, na kraju krajeva nedostižna. Treba, dakle, Aristotelu usprkos, prihvatiti mayu života, kako to kažu mudri Indijci kao i činjenicu da je ona takva da nam ostaju samo predstave, tj. mitovi.
    Izvorno značenje mythosa jest svakako priča, ali moderna filologija ga definira kao nekakvu viziju, prvotnu percepciju stvarnosti. Kad sve zbrojimo i oduzmemo, i iz ovog posta i općenito izvlačim zaključak da je sve što imamo mitologija, bila znanstvena mitologija ili mitologija seoske ćakule. Međutim, to ne znači očajno se predati ništavilu, nego treba nastojati tražiti ove univerzalne (Aristotelovo katholou) principe u svemu (što kažeš “neizbježnost zajedničkih priča”) ne bi li se time što više približili nedostižnoj istini ako nijedne druge, onda barem naše realnosti.

    Sviđa mi se

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s