Sokratov princip čini veliku prekretnicu u svijesti svijeta. … To je period mišljenja koje se vraća na sebe sama, reflektira o sebi samom; to mu je zajedničko sa sofistima, to znači s obrazovanjem onoga vremena. … Sokratov je princip da čovjek mora to što su njegova određenja, što je njegova krajnja svrha, da on to mora iz sebe naći, spoznati – da do istine mora dospjeti kroz sebe samog. …
Neposredno ćudoređe, neposredna religija, pravo jest. Sophoklova Antigona kaže:
Vječni zakoni jesu i nitko ne zna odakle su došli.
To je neposredna ćudorednost; to su zakoni, oni su istiniti, pravi. No, sad je nastupila svijest da je ono što je istinito posredovano mišljenjem. … Svijest je osvanula Sokratu – ono istinito postavljeno kroz nas, kroz mišljenje.
Drugo je određenje da nastupa razlika spram svijesti sofista, da je naime postavljanje i produciranje mišljenja ujedno postavljanje i produciranje [od] nečega takvog što samo nije postavljeno, što jest o sebi i za sebe… S jedne strane, ono je subjektivno, postavljeno kroz djelatnost onoga mislećeg, i to je moment slobode, da subjekt jest pri onom svojem; to je duhovna priroda. Ali to je isto tako ono što jest o sebi i za sebe, nešto objektivno (to znači ne izvanjski objektivitet nego duhovna općenitost). …
Njegova je sudbina jedinstvo s njegovim principom i krajnje je tragična u istinskom smislu. Ona je tragična ne u površnom smislu riječi, kao što se svaka nesreća kad netko umre naziva tragičnom. To je tužno, ali nije tragično. Nadalje se ”tragičnim” naziva kad nesreća, nasilna smrt zadesi neki dostojanstven individuum, tako da on nedužan trpi, da je to neka nepravda prema njemu; tako se za Sokrata kaže da je osuđen na smrt, i to je tragično. Ali ako individuum samo nedužan trpi, tad to nije umna nesreća. Nesreća je samo onda umna ako je proizvedena voljom subjekta, njegovom slobodom. U istinski tragičnom smislu moći koje dolaze u koliziju moraju s obje strane biti opravdane; tako je Sokratova sudbina istinski tragična. To je tragedija Grčke, ne tek njegova tragedija, koja kroz njega dolazi do zora, do predstave. Tu su dvije moći koje nastupaju jedna protiv druge. Jedna moć je božansko pravo, neposredno ćudoređe, pravo domovine, religija, koji su identični s voljom… Druga je moć također božansko pravo svijesti, pravo znanja, subjektivne slobode; to je plod stabla spoznaje onoga dobrog i onoga zlog, um koji sebe zna. Vidimo kako ta dva principa u Sokratovom životu i u filosofiji međusobno dolaze u koliziju.
Duša je Sokratovog principa da ništa čovjeku ne važi i ništa nema istinu za njega gdje duh sam ne posvjedočuje da je on taj koji sebe samog postaje svjestan. Individue moraju biti dobre; no one moraju i znati što je ono dobro, i taj odnos mi nazivamo moralitetom, da nisu samo ćudoredni, nego i znaju što je ono dobro – ono pravo čine sa sviješću. To je moralitet i tako je razlučen od ćudorednosti [običajnosti] koja ono pravo čini nesvjesno. Ćudoredni Athenjanin djeluje po zakonima države. On jest tako ne razmatrajući prethodno o tome; to je njegov karakter, kod njega je utvrđeno što je dobro. Ako se nasuprot tome radi o svijesti, tad nastupa izbor je li ovo i ono dobro i hoću li ja upravo ono dobro ili ne. Ta svijest moraliteta postaje tako polako opasna, daje povoda nadmenosti individuuma, koja proizlazi iz njegove svijesti, njegova izbora; ja sam majstor, odabiratelj onog dobrog, i u tome je sadržano da sam ja izvrstan čovjek; tako ja iz proizvoljnosti da se odlučim za ono dobro dobivam svijest svoje izvrsnosti. S time je dakle bliže povezana ta moralna samovolja.
S obzirom na to moramo točno uočiti ono što je stajalištu grčke slobode bilo bitno. Stajalište grčke slobode s moralne je strane određeno kao neposredna ćudorednost – ćudoređe, zakoni koji važe kao sveti običaj, tako i religija; prakticira ih se bez daljnje refleksije. Čovjek se još nije tako u sebi reflektirao da sebe iz sebe određuje. Duh athenskog naroda po sebi, njegov ustroj i njegovo cijelo postojanje počivalo je na onom ćudorednom i religioznom. Sokrat je sad to što je ono istinito postavio u odlučivanje unutarnje svijesti; taj je princip on podučavao, doveo ga je u živi odnos, te je tako stupio u suprotnost prema onome po sebi pravnom i istinitom athenskog naroda. Tako se s pravom dogodilo da je bio optužen.
Povijesno su Athenjani poslije požalili zbog osude i kaznili tužitelje jer po athenskim zakonima tužitelji su se podvrgavali istoj sudbini kojoj je bio izložen optuženi, kad su tužitelji otkriveni kao krivi. S jedne strane su Athenjani dakle time priznali individualnu veličinu čovjeka. Ali priznali su i ono daljnje, da je princip koji je bio neprijateljski prema duhu njihovih istinskih odnosa i sam postao njihov, da su oni sami već u tom rascjepu, da su dakle u Sokratu izopćili samo svoje vlastito, sami sebe. Partikularitet svrha i interesa zavladao je sad u Atheni. Ovaj ima sa Sokratovim principom zajedničko to da ono što je pravo, dužnost, što se ima činiti, jest ovisno o unutarnjem određenju subjekta, ali ne o javnim zakonima, ustavu i ćudoređu – da subjekt u sebi smije birati i činiti što mu je pravo, dobro, korisno u odnosu na sebe kao i na državu. To je propast athenskog naroda, i to nije ništa do li princip određivanja iz sebe za individuum. To se pojavilo kao propast jer je princip bio još heterogen, još nesjedinjen sa životom, s ustrojstvom naroda. Athenski je život tako oslabio, država je postala nemoćna prema vani, jer je ono unutarnje, duh, bio u sebi podijeljen.
ulomak iz Georg Wilhelm Friedrich Hegel, Predavanja o povijesti filozofije, dio drugi, Demetra: Zagreb 2014., str. 104.-107., 116.-118., 124.-129., 133., preveo: Igor Mikecin, izvornik: Georg Wilhelm Friedrich Hegel, Vorlesungen Über die Geschichte der Philosophie, Teil 2 (1825.)
Knjigu se može kupiti kod nakladnika: Demetra
nagovor na filosofiju 