Teorija počela služi krajnjem utemeljenju koje nadilazi nauk ideja i time osigurava viši stupanj jedinstvenosti Platonove filozofije. Razlika spram prikazu u središnjim knjigama Politeje (VI i VII), u kojima se može prepoznati slično stupnjevanje sa svršetkom u ideji Dobra sastoji se u točnijem određenju Dobra kao Jednog (hen) i mjere (metron); nadalje ona se sastoji u tome što nasuprot Jednom-Dobrom stoji protupočelo mnoštva (umnažanje i stupnjevanje), i to jednakoizvorno… Platon tu polazi od dualizma dvaju krajnjih počela iza kojeg se više ne može zaći. Pri tome se već pretpostavlja da se totalitet bivstva ne može izvesti iz jednog počela bez paradoksa samoudvojenja pra-Jednog. Metodologija Platonove teorije počela, inače uglavnom izgubljena, u toj se točki očuvala: naime, argumentom da sama mnoštvenost bića iziskuje priznanje nekog protunačela naspram Jednote, Platon se distancira od sve-Jednog u Elejaca.
Protupočelo mnoštva nije bilo shvaćeno kao jednostavna suprotnost Jednoti, t. j. kao čist pojam mnoštvenosti bića, nego prije u strogoj kontradikciji kao Ne-Jednota, t. j. kao neodređen i neograničen – otuda i kao infinitezimalno djeljiv – princip i supstrat svega mnoštvenog (apeiron plethos). Ta je neograničenost, osim toga, bila shvaćena u dvostrukom smislu: kao kontinuum u beskonačno veliko (moderno izraženo >1) i istovremeno, poput izokrenute zrcalne slike, kao kontinuum u beskonačno malo (<1). Tom je sveobuhvatnom “dvojinom” neograničenog veliko-malog (aoriston dyas onoga mega-mikron, također i poly-oligon i sl.) Platon je očevidno težio k filozofskom utemeljenju matematičkog učenja o sumjerljivosti i razmjerima, ali osim toga i k formulaciji općeg načela stupnjavanja. Dakle, dok je suprotnost između Jednote i Ne-Jednote (mnoštva) bila kontradiktorna, suprotnost između dvaju smjerova neograničenog mnoštva (veliko-malo) bila je prije kontrarna. U tim se odnosima temelje strukture Platonove dijalektike (diereza i sinopsa; suprotnosti); otuda kod Platona nije riječ tek o ponavljanju predsokratičkog nauka o suprotnostima – primjerice iz pitagorejske kosmogonije – već o novom poimanju suprotnosti na podlozi posebne Platonove dijalektičke metode. S druge strane, počela i odnosi među njima prethode određenom biću i njegovim određenjima istote i razlike, sličnosti i nesličnosti, jednakosti i nejednakosti. Također, i načela neproturječnosti i isključenja trećeg konstruiraju se tek sa određenim bićem. Stoga, strogo uzevši, o samim prapočelima ta načela mogu vrijediti tek po analogiji.
Kooperacija dvaju počela konstituira strukturu zbilje. Svo biće je u bitnom dano samo uzajamnim djelovanjem obaju počela, naime ograničenjem, utvrđenjem i određenjem neograničeog mnoštva – izjednačenjem obaju momenata veliko-malog – putem Jednog kao principa određenosti. To se “generiranje” ne smije naravno shvatiti kao vremenski proces nego kao metafora za analizu ontološke strukture; njezina je zadaća diskurzivno približiti poimajućem spoznavanju neprocesualni i nevremenski poredak bitka. Sve što jest, jest u onoj mjeri u kojoj je ograničeno, određeno, distinktno, identično i opstojno te kao takvo sudjeluje u pra-Jednoti kao načelu svake određenosti. Nešto je ništa ukoliko nije neko što. Ono međutim može biti nešto i jedno te sudjelovati u Jednoti zato što ujedno ima udjela u protupočelu neograničenog mnoštva i time postaje nešto drugo od same Jednote. Biće je otuda u bitnom jednost u mnoštvu. Utoliko je funkcija obaju počela analogna Aristotelovu razlikovanju formalnog i tvarnog počela.
Biće je definirano kao nešto “generirano” i takoreći smiješano iz obaju počela putem ograničenja i određenja tvarnog počela posredstvom formalnog. To je samo jezgro temeljne Platonove ontološke koncepcije. Otuda slijedi da sama počela nisu nikakvo biće nego su kao sastojine svega bića pred-bićevna, i to tako da je Jednota kao načelo određenosti nadbićevna, a neodređeno tvarno počelo, kao nebićevno, je takoreći pod-biće. …
Platon je svoju temeljnu ontološku koncepciju razrađivao sve do u pojedinačna područja bivstva i težio posvuda ući joj u trag i verificirati je, slično kao što su primjerice atomisti kušali dokazati valjanost svojih temeljnih počela, atoma i praznine, za sve dokučive pojavnosti. Ono što se u nepisanom učenju ponajprije analizira u svojoj precizno određenoj i dobrouređenoj organizaciji jest idealno, paradigmatičko područje univerzalija. Struktura poretka u carstvu univerzalija, što nosi pečat pra-Jednote, tvori jedinstvenu cjelinu u kojjo svaki član stoji u točno određenim odnosima spram drugoga, odnosima koji se daju izraziti u matematičkim relacijama (logoi, analogiai). (U tome leži sistematski motiv za utemeljenje nauka o matematičkim proporcijama već na razini teorije počela.) Teorija ideja-brojeva formulira matematički utemeljen splet odnosa između univerzalija i, slijedom toga, u ontološkoj redukciji svodi univerzalije na niz idealnih brojeva, u kojima sudjeluju svojom određenošću i poretkom. Prema tome, idealni brojevi uživaju odlikovan status unutar carstva univerzalija i stoga su s posebnom prednošću koncipirani “generiranima” iz počela. U hijerarhiji bivstva oni posreduju između počela i ostalih ideja jer u paradigmatskom obliku reprezentiraju kvalitete bića – ograničenost, određenost i poredak.
Nadalje, temeljna ontološka koncepcija javlja se u izgradnji matematičkih biti i – nadovezujući se na to – u unutrašnjoj strukturi koja leži u temelju zamjedbenog tjelesnog svijeta. Nepisano učenje konstruira matematičke brojeve te geometrijske i stereometrijske oblike iz monada i minimalnih veličina (nedjeljivih pravaca) koje se opet konstituiraju kroz ograničenje veliko-malog putem Jednote. … O zamjedbenim oblicima – kosmos, prirodne stvari, artefakti, polis i njihova arete – moraju se pretpostaviti analogne strukture.
ulomak iz Hans Krämer, Platonovo utemeljenje metafizike, Demetra: Zagreb 1997., str. 123.-129., preveo: Borislav Mikulić, izvornik: Hans Krämer, Platons Grundlegung der Metaphysik (1981)
Knjigu se može kupiti kod nakladnika: Demetra
nagovor na filosofiju 