Razmotrite … kako smo pri pogledu na noćno nebo sposobni razabrati strukture koje prekrivaju goleme raspone prostora i vremena, a koje su u nekom smislu sadržane u gibanju svjetlosti u sićušnome prostoru obuhvaćenom okom (te, također, kako instrumenti poput optičkih i radio teleskopa mogu razabrati sve više i više te cjelokupnosti sadržane u svakom području prostora).
Tu je klica jednog novog poimanja reda. Taj red ne valja razumijevati isključivo kao pravilan raspored objekata (npr. u nizu) ili pravilan raspored događaja (npr. u slijedu). Prije je, u nekom implicitnom smislu, u svakom području prostora i vremena sadržan ukupan red.
Riječ ‘implicitno’ je zasnovana na glagolu ‘implicirati’, što znači ‘uviti’ (kao što ‘multiplicirati’ znači ‘saviti puno puta’). To bi nas moglo navesti da istražimo poimanje da svako područje u nekom smislu sadrži ukupnu strukturu ‘uvijenu’ unutar sebe.
U tom će istraživanju biti korisno razmotriti neke daljnje primjere uvijenog ili implicitnog reda. Tako se pri televizijskom odašiljanju vidljiva slika prevodi u vremenski red kojeg ‘prenosi’ radio val. Točke koje su jedna pored druge u vidljivoj slici nisu nužno ‘pored’ u redu radio signala. Dakle, radio val prenosi vidljivu sliku u jednom implicitnom redu. Namjena je prijamnika taj red eksplicirati, tj. ‘odviti’ ga u vidu nove vidljive slike.
Dojmljiviji primjer implicitnog reda može se prikazati u laboratoriju, s prozirnom posudom, punom vrlo žitke tekućine, poput sirupa, te opremljenom mehaničkim rotorom koji tu tekućinu može vrlo polako no vrlo temeljito ‘miješati’. Ubacimo li u tekućinu neotopivu kaplju tinte i pokrenemo li uređaj za miješanje, kaplja tinte se postupno pretvara u nit što se proteže duž cijele tekućine. Ta se tinta sad doima raspoređenom manje-više ‘nasumično’, pa je vidljiva kao neka sjena sive boje. No, pokrene li se mehanički uređaj za miješanje sad u suprotnome smjeru, preobrazba je obrnuta, i iznenada se očituje ponovno uspostavljena kaplja boje. …
Dok je boja bila raspoređena na naizgled nasumičan način, ipak je imala neku vrstu reda, različitu od primjerice reda koji bi se očitovao od druge kaplje, na početku postavljene na različitom mjestu. Ali taj je red uvijen ili impliciran u ‘sivoj masi’ koja je vidljiva u tekućini. Zapravo bi se tako moglo ‘uviti’ cijelu sliku. Različite bi slike izgledale neraspoznatljivo, pa ipak bi imale različite implicitne redove, a te bi se razlike razotkrile kad bi se slike eksplicirale, okretanjem uređaja za miješanje u obratnom smjeru. …
Nešto se slično zbiva sa signalom koji modulira radio val. U svim slučajevima sadržaj ili značenje koje se ‘uvija’ i ‘prenosi’ prvenstveno su neki red i mjera, koji dopuštaju razvoj strukture. Kod radio vala ta struktura može biti priopćenje riječima, vidljiva slika itd., no hologram može na taj način uključiti daleko suptilnije strukture (osobito trodimenzionalne strukture, vidljive s mnogih gledišta).
Općenitije se tako red i mjera mogu ‘uviti’ i ‘prenositi’ ne samo elektromagnetnim valovima nego i na druge načine (snopom elektrona, zvukom i nebrojenim drugim vidovima gibanja). Da bismo poopćili tako da naglasimo nepodijeljenu cjelovitost, reći ćemo da ono što ‘prenosi’ implicitni red jest svekret, koji je nerazlomljena i nepodijeljena cjelokupnost. U nekim slučajevima stanoviti vid svekreta možemo izdvojiti (npr. svjetlost, elektrone, zvuk, itd.), ali, općenitije, svi se oblici svekreta stapaju i nerazdvojivi su. Dakle, u svojoj cjelokupnosti, svekret uopće nije ograničen ni na koji odredivi način. Ne zahtjeva se da bude podvrgnut bilo kakvom posebnom redu, niti da bude sputan bilo kakvom posebnom mjerom. Dakle, svekret je neodrediv i neizmjeran.
Pridamo li prvenstveni značaj neodredivom i neizmjernom svekretu slijedi da je besmisleno govoriti o temeljnoj teoriji na kojoj bi se sva fizika mogla trajno zasnovati, ili na koju bi se naposljetku sve fizikalne pojave mogle svesti. Prije će svaka teorija izdvajati stanoviti vid koji je relevantan samo u nekom ograničenom kontekstu, naznačenom nekom prikladnom mjerom. …
Za oslikati što to znači relevirati stanovite vidove implicitnoga reda u svekretu, korisno je još jednom razmotriti primjer mehaničkog uređaja za miješanje žitke tekućine koji je opisan u prethodnome odjeljku. Pretpostavimo da najprije ubacimo kaplju boje i okrenemo uređaj za miješanje n puta. Zatim bismo u blizini mogli ubaciti drugu kaplju i još jednom miješati tijekom n okreta. Mogli bismo taj proces neograničeno ponavljati, s dugim nizom kaplji poredanih manje-više po pravcu kako je prikazano na slici.
Sad pretpostavimo da nakon tog ‘uvijanja’ velikog broja kaplji, okrenemo uređaj za miješanje u obratnom smjeru, ali tako brzo da se pojedine kaplje ne opažaju razlučeno. Ono što ćemo vidjeti doimat će se poput ‘čvrstog’ objekta (npr. čestice) što se neprekinuto giba prostorom. Taj se oblik objekta u gibanju očituje neposrednom opažanju prvenstveno stoga što oko nije osjetljivo na koncentracije boje niže od određenog minimuma, pa ne vidi izravno ‘cijelo gibanje’ boje. Takvo opažanje prije relevira stanoviti vid. To će reći: čini da se stanoviti vid ističe dok se ostatak tekućine vidi samo kao ‘siva pozadina’ u kojoj se dotični ‘objekt’ naizgled giba. …
U ovom je primjeru jedno od mogućih značenja da doista postoji samostalni objekt koji se giba tekućinom. To bi, naravno, značilo da cijeli red gibanja valja smatrati sličnim redu u neposredno opaženom vidu gibanja. U nekim je kontekstima to značenje umjesno i odgovarajuće (bavimo li se običnom razinom iskustva, primjerice kad kamen leti zrakom). No, u ovom se kontekstu nagoviješta jedno vrlo različito značenje, i ono se može priopćiti samo posve različitom vrstom opisa. … Pri tom uvijek započinjemo svekretom, a potom izdvajamo njegove posebne vidove koji uključuju dovoljno veliku ukupnost za opis primjeren razmatranome kontekstu. U ovom bi primjeru ta ukupnost trebala uključivati cijelo gibanje tekućine i boje, predodređeno mehaničkim uređajem za miješanje, te gibanje svjetlosti koje nam omogućuje vidom opaziti što se zbiva, zajedno s gibanjem oka i živčanog sustava koji određuju koja razlučivanja je moguće opaziti u gibanju svjetlosti.
Tad bi se moglo reći da je sadržaj releviran u neposrednom opažanju (tj. ‘objekt u gibanju’) svojevrsni presjek dvaju redova. Jedan od njih je red gibanja koje omogućuje izravni opažajni doticaj (u ovom slučaju svjetlosti i živčanog sustava koji odgovara na tu svjetlost), a drugi je red gibanja koji potanko predodređuje opaženi sadržaj (u ovom slučaju red gibanja boje u tekućini). …
Kako se vidi iz razmatranja prethodnih primjera, u bilo kojem je trenutku prije prisutan cijeli implicitni red, na takav način da se čitava struktura što izrasta iz tog implicitnog reda da opisati bez davanja prvenstvene uloge vremenu. Tad će zakonitost strukture biti upravo zakonitost koja dovodi u odnos vidove gibanja s različitim stupnjevima implikacije. …
U ‘kvantnome kontekstu’ možemo vidjeti značajnu sličnost s vrstama reda gibanja koje su gore opisane jednostavnim primjerima. Tako se ‘elementarne čestice’, što prikazuje slika, općenito opažaju putem tragova koje, kako se pretpostavlja, ostavljaju na opažačkim uređajima (fotografska emulzija, mjehuričasta komora, itd.). Taj trag očigledno valja smatrati ničim drugim do jednim vidom koji se očituje neposrednom opažanju (kao kod slijeda gibanja kaplji boje). Opisati to kao trag ‘čestice’ znači dodatno pretpostaviti da je tu prvenstveno relevantan red gibanja sličan redu neposredno opažanoga vida gibanja.
No, cijela rasprava o novome redu implicitnom u kvantnoj teoriji pokazuje da se taj opis ne da suvislo održati. Na primjer, potreba za opisom gibanja prekidno pomoću ‘kvantnih skokova’ povlači da pojam dobro definirane putanje čestice, koja spaja vidljive oznake što sačinjavaju trag, ne može imati nikakvog smisla. U svakom slučaju, valno-čestična svojstva tvari pokazuju da cjelokupno gibanje ovisi o ukupnom postavljanju pokusa na način koji nije spojiv sa zamisli o samostalnom gibanju lokaliziranih čestica; dakako, i rasprava o Heisenbergovom mikroskopskom pokusu ukazuje na relevantnost novog reda nepodijeljene cjelovitosti u kojem nema značenja govoriti o opaženom objektu kao da je odvojen od čitave eksperimentalne situacije u kojoj se opažanje zbiva. Stoga upotreba opisnoga pojma ‘čestica’ u ‘kvantnom’ kontekstu vodi u krivom smjeru.
Ovdje se očigledno moramo baviti nečim što je, na stanovite važne načine, slično pokusu s miješanjem boje u žitkoj tekućini. U oba slučaja se neposrednom opažanju očituje neki eksplicitni red kojeg se ne može dosljedno smatrati samostalnim. U primjeru boje, eksplicitni je red određen kao presjek implicitnoga reda ‘cijelog gibanja’ tekućine i implicitnog reda razlučenosti gustoće boje relevirane u osjetilno opažanje. U ‘kvantnom’ ćemo kontekstu imati sličan presjek implicitnog reda nekog ‘cijelog gibanja’ koje odgovara primjerice onome što smo nazivali ‘elektron’, i drugog implicitnog reda razlučivanja releviranih (i zabilježenih) našim uređajima. Dakle, riječ ‘elektron’ valja smatrati ničim do imenom kojim obraćamo pažnju na stanoviti vid svekreta, vid o kojem se može raspravljati samo uzimanjem u obzir čitave eksperimentalne situacije, i koga se ne da odrediti pomoću lokaliziranih objekata što se samostalno gibaju prostorom. Dakako, o svakoj vrsti ‘čestice’ za koju se u sadašnjoj fizici kaže da je osnovni sastojak tvari valjat će raspravljati istovrsnim pojmovima (tako da se te ‘čestice’ više ne smatra samostalnima i odvojeno postojećima). Time dolazimo do novog općenitog fizikalnog opisa u kojem ‘sve implicira sve’ u redu nepodijeljene cjelovitosti.
ulomak iz David Bohm, Cjelovitost i implicitni red, Zagreb: Kruzak 2008., str. 145.-152., preveo: Davor Katunarić, izvornik: David Bohm, Wholeness and the Implicate Order (1980).
Tekst je postavljen uz naknadno dopuštenje držatelja prava. Držatelji su prava Kruno Zakarija i KruZak d.o.o.
Knjigu se može nabaviti u knjižarama ili kod nakladnika: KruZak
nagovor na filosofiju 