Izvor principijelnoga nesporazuma što ga je skrivila psihoanaliza njezina je naturalistički zamaskirana namjera da se cjelokupna conditio humana protumači polazeći od dinamike libida, dakle, polazeći od erotike. To ne bi trebalo imati sudbonosne posljedice da su legitimni interesi analitičara erotičkog pola psihe, koji je pun energije, bili povezani s jednako živahnim bavljenjem polom timotičkih energija. No psihoanaliza nikada nije bila spremna da se jednako opširno i temeljito pozabavi thymosom čovjeka oba spola: njegovim ponosom, njegovom hrabrošću, željom da se potvrdi, žudnjom za pravednošću, osjećajem časti i dostojanstva, njegovim gnušanjem i njegovim borbeno-osvetničkim energijama. …
Onaj tko se zanima za čovjeka kao nositelja ponosnih namjera, namjera samopotvrđivanja, trebao bi se odlučiti na presjecanje čvora precijenjene erotike. Onda se valjda moramo vratiti temeljnom stavu grčke filozofijske psihologije po kojemu se duša ne izražava samo u erosu i njegovim raznovrsnim sklonostima, nego i u thymosu i njegovim nagnućima. Dok nam erotika ukazuje na putove kojima dolazimo do ”objekata” koji nam nedostaju i čijim se posjedovanjem ili blizinom osjećamo dopunjeni, timotika nas upućuje na to kako da izrazimo ono što imamo, ono što možemo, ono što jesmo i što želimo biti. … Čovjek se nipošto ne smije prepustiti isključivo požudnim afektima. Jednako pažljivo mora nadzirati zahtjeve svojega thymosa, ako je nužno čak i na račun erotičkih sklonosti. Od čovjeka se traži da čuva svoje dostojanstvo i da zavrijedi poštovanje drugih i samoga sebe u svjetlu visokih mjerila. To je tako i ne može biti nikako drugačije budući da život zahtijeva od svakoga pojedinca da nastupa na ekstremnim pozicijama opstanka i da svoje snage dokaže među jednakima, na svoju korist i na korist drugih.
Onaj tko želi ovo drugo čovjekovo određenje dokinuti u korist prvoga [naime thymos u korist erosa], izbjegava nužnost dvostruke psihičke vezanosti i izokreće odnos energija u unutrašnjem domaćinstvu – na štetu domaćina. Takva su se izokretanja ranije mogla prije svega promatrati u nekim vjerskim redovima i podkulturama poniznosti u kojima lijepe duše jedne drugima šalju mirovne poruke. U tim eteričnim krugovima čitavo se timotično polje ograđuje prigovorom da je na djelu superbia [oholost], dajući prednost užitcima skromnosti. Čast, ambicija, ponos, samopoštovanje – sve se to skriva debelim zidom moralnih propisa i psihologijskih spoznaja potpuno usmjerenih na savladavanje takozvanog egoizma. Ressentiment protiv jastva i njegove sklonosti da se nameće umjesto da bude sretno u podređivanju u imperijalnim se kulturama i njihovim religijama učvrstio već rano te je odvraćao pažnju od uvida da je toliko ozloglašeni egoizam zapravo često samo inkognito najboljih ljudskih mogućnosti. Tek se Nietzsche pobrinuo za jasnoću u tom pitanju.
Vrijedno je pažnje da aktualni konzumerizam postiže to isto isključivanje ponosa u korist erotike, i to bez altruističkih, holističkih i drugih izgovora tako da materijalnim pogodnostima otkupljuje od ljudi interes za dostojanstvom. Tako se kod postmodernih potrošača ozbiljuje u početku potpuno nevjerodostojna konstrukcija homo oeconomicusa. Puki je konzument onaj koji ne poznaje i ne treba poznavati više nikakve druge požude osim onih koje, da govorimo Platonovim riječima, proizlaze iz erotičkog ili žudnog ”dijela duše”. Nije slučajno instrumentaliziranje golotinje najistaknutiji simptom potrošačke kulture budući da je golotinja uvijek vezana uz napad na žudnju. …
Peter Sloterdijk (1947.)
Kao što smo već rekli, za bolje razumijevanje takvih fenomena dobro je vratiti se vidovitim formulacijama u grčkoj filozofijskoj psihologiji. Zahvaljujući pored ostaloga i radovima neoklasičnog židovskog filozofa Lea Straussa i njegove škole (koju su uglavnom bez ikakvog opravdanja u SAD-u prisvojili neokonzervativci), danas možemo točnije sagledati bipolarnost ljudske psihodinamike koju su ustvrdili velikani grčke misli – osim na Platona erotologa i autora Gozbe obratimo pozornost i na Platona psihologa samopoštovanja.
Platon je u 4. knjizi svoje rasprave o zajednici, Politeji, dao nacrt nauka o thymosu pun psihologijskog bogatstva i dalekosežnog političkog značenja. Značajno postignuće toga platonskog thymosa je sposobnost da se neka osoba naljuti na samu sebe. To okretanje protiv samoga sebe može se dogoditi kada osoba ne udovoljava zahtjevima potrebnima za samopoštovanje. Platonovo je otkriće upućivanje na moralno značenje žestokog nezadovoljstva samim sobom. To se nezadovoljstvo manifestira na dva načina – ponajprije u sramu kao totalnom afektivnom raspoloženju koje subjekt duboko prožima, a onda u srdžbom prožetom samoprekoravanju u vidu unutrašnjeg govora. Samoprekoravanje za mislioca je dokaz da čovjek ima urođenu iako mutnu ideju onoga što je pravedno, skladno i pohvalno, a kada se to ne ispunjava jedan se dio duše – upravo thymos – buni. Taj okret u samoprekoravanje početak je pustolovine samostalnosti. Samo onaj tko sebe može koriti može sobom i upravljati.
Ova sokratovsko-platonovska koncepcija thymosa predstavlja kamen krajputaš na putu moralnog pripitomljavanja srdžbe. Ona je na pola puta između polubožanskog divljenja upućenog homerskoj menis i stoičkog odbacivanja svih naglih i ljutitih poriva. Zahvaljujući Platonovom učenju o thymosu, sklonosti su civilnom sukobu dobile utočište u filozofovom gradu. Budući da je i polisu kojim vlada razum potrebna vojska, ovdje u obliku staleža ”čuvara”, civilizirani se thymos kao obrambeni duh smije smjestiti unutar zidina. Platon u nizu formulacija uvijek iznova odaje priznanje obrambenim vrlinama kao tvorbenim snagama u zajednici. Još i u kasnom dijalogu Politikos u kojemu je riječ o umijeću državnika, u poznatoj se usporedbi o tkanju govori kako se duševno tkanje ”države” nužno mora izraditi kako uplitanjem promišljenoga duha tako i hrabrim sklonostima.
Na liniji platonovskih pobuda i Aristotel ima dvije-tri povoljne riječi o srdžbi. Ovaj je afekt ocijenio iznenađujuće povoljno u onoj mjeri u kojoj je povezan sa hrabrošću te se javlja kao primjereni otpor spram nepravde. Legitimna srdžba ”ima posluha za umno” i onda kad kao previše revni sluga potrči prije nego do kraja posluša gospodara. U zlo se pretvara tek kada se poveže s neumjerenošću tako da promašujući sredinu dovodi do pretjeranosti.
Srdžba je potrebna i ništa se bez nje ne može provesti ukoliko ne ispuni dušu i potakne odvažnost. No ne smije postati vođa, samo suborac.
Ukoliko je građanski kondicionirani thymos psihologijsko sjedište onoga poriva za priznavanjem što ga je prikazao Hegel, postaje razumljivo zašto izostajanje priznanja sa strane relevantnih drugih izaziva srdžbu. Onaj tko od nekog određenog na onoj strani zahtjeva priznavanje provodi moralni test. Kada se onaj drugi izmiče takvoj kušnji, mora računati sa srdžbom izazivača jer se izazivač osjeća poniženim. Provala srdžbe ponajprije je izazvana uskraćivanjem priznanja od strane drugoga (pa nastaje ekstrovertna srdžba), ali nastaje i kad samom sebi uskraćujem priznavanje već prema svojim vlastitim zamislima o vrijednosti (pa imam razloga naljutiti se na sebe). … U pravilu je … timotička sklonost povezana sa željom da se osjećaj vlastite vrijednosti potvrdi u odjeku drugoga. To je želja koju bismo bez daljnjega morali smatrati zajamčenom uputom za trajnu nesreću, da se tu i tamo ne pojavljuju primjeri uspješnoga uzajamnog priznavanja.
ulomak iz Peter Sloterdijk, Srdžba i vrijeme – psihopolitički ogled, Zagreb: Antibarbarus 2007, 15.- 25., prevela: Nadežda Čačinovič, izvornik: Peter Sloterdijk, Zorn und Zeit: Politisch-psyshologischer Versuch (2006.)
nagovor na filosofiju 