istina i privid? (ulomak iz Marijan Cipra, Metamorfoze metafizike)

Nužno je naime upoznati u isti mah i laž i istinu bivstvene cjeline – ananke gar manthanein kai to pseudos hama kai alethes tes holes ousias – i to uz velik trud i tijekom dugog vremena (Ep.VII 344b). …

Ono što najprije možemo mišljenjem ustanoviti u odnosu istine i laži jest nemogućnost mišljenja da na bilo koji način i u bilo kojem svom momentu izađe iz ovog odnosa i postavi se van njega. Mišljenje je tim odnosom skroz naskroz obuhvaćeno i predodređeno u svakom svom momentu. Tvrdnje – sve je laž, sve je istina, sve je istina i laž, sve nije ni istina ni laž – podjednako su neodržive i mišljenje mora naposljetku priznati kako mu ne uspijeva nikako zaobići odnos istine i laži, nego da konzekventno mora prihvatiti kako i istina i laž na neki način jesu

Pretpostavimo da je sve laž – tada bi i ta tvrdnja bila lažna, prema tome imade istine i nije sve laž. Pretpostavimo da je sve istina, tada bi istina bila i negacija te tvrdnje, naime, da nema istine, prema tome sve ne može biti istina. Ukoliko pak pretpostavimo da je sve ujedno i laž i istina tada poništavamo unaprijed svaku našu tvrdnju, pa tako i ovu. Ako pak sve nije niti istina niti laž onda uopće nije ništa, a o nebitku nema ni mišljenja ni govora. (Met. 1012b i d., 1063b30.)

Zaključak je da niti istina niti laž ne mogu biti sveopći, već da postoji istina, ali postoji i laž. Bivstvuje bitak, ali bivstvuje i privid. I tu nastaje najteže pitanje: kako je moguća koegzistencija, subivstvovanje bitka i privida, istine i laži, te kako je moguće pomišljati njihov uzajamni odnos?

Budući da mišljenje izvan bitka i privida, istine i laži, ništa ne može pomišljati kao postojeće, to ništa, treće pored bitka i privida, ne može biti pomišljeno kao njihov zajednički princip. Prema tome, ili bitak i privid, istina i laž, neovisno bivstvuju jedno od drugoga, ili se pak jedno zasniva na drugome kao na svom temelju. Njihovo uzajamno neovisno bivstvovanje teško je, dapače nemoguće pomišljati već zbog toga što se oni barem u jednom biću, u čovjeku, tako susreću, da njegovo mišljenje nikad ne može izaći iz uzajamne upućenosti ovih dviju suprotnosti. Preostaje dakle, samo mogućnost da se privid utemelji u bitku, ili pak bitak u prividu. Ovo potonje jest nemoguće – laž ne može nikada postati temeljem istine, jer negacija istine, neistina, nebitak, ne može iz svog ništa utemeljiti nikakvo nešto, a kamoli sam bitak, istinu samu. Očigledno je da se može pomišljati samo to da je privid utemeljen u bitku, laž u istini. Ali kako bi bilo moguće da bitak proizvodi nešto sebi tako strano kao što je privid, istina nešto sebi tako skroz suprotstavljeno kao što je laž? Pored toga Parmenid je izrekao izričitu zabranu da bitak bilo što proizvodi, da se na bilo koji način mijenja, jer

kad bi se u tisuće godina samo za vlas promijenio, tada bi kroz čitavo vrijeme zasigurno skroz propao (Met. fr. 7).

Ukoliko Parmenidovo učenje ne dopušta niti najmanju promjenu bitka, pa čak niti onu po kojoj bi on, sam u sebi ostavši nepromijenjen, postao tek mogućnošću nečeg tako sebi drugačijeg kao što je privid, utoliko njegova filozofija počiva na jednoj neriješenoj i s Parmenidova gledišta načelno nerješivoj zagonetki: kako je moguće bivstvovanje privida pored jednostavne i jedinstvene cjeline bivstva, pored istine same?

Ali Parmenid bi u interesu vlastite filozofijske istine, kako ova ne bi ostala krnja i do kraja nepomišljiva, trebao dopustiti mogućnost nastanka privida iz bitka. Napokon to je i obećanje “boginje” s obzirom na spoznaju – da će biti obznanjeno i to, kako je privid nastao, čak trebao nastati i kako se raširio po svemu svijetu. Mogućnost nastanka privida iz bitka, laži iz istine, to je ono što predstavlja pravi problem Parmenidove filozofije, čak i onda, ili bolje reći, upravo tek onda, kad je njegovo filozofijsko iskazivanje i mišljenje došlo do svoje granice. To je problem koji obilježava kod Parmenida neriješenu i s njegova stajališta nerješivu zagonetku u njemu samom sakrivenoj pozadini njegova filozofijskog promišljanja.

Ovaj problem ostaje, međutim, s parmenidovskog stajališta nužno nerješiv, ukoliko se u bitku samom, pored njegova bivstveno istog i sebi jednakog bića, ne pomisli ujedno i mogućnost nečega tom bitku drugoga i različitoga. Ovo bitku drugo i različito ne može, naravno, biti nešto bitku bivstveno drugo i različito, jer bitak ne može proizvesti svoju suprotnost, naime nebitak, već mora biti ono drugo i različito koje se, doduše, čini kao drugo i različito, ali je uistinu bivstveno isto i jedno s bitkom samim. Kakva je to čudna drugotnost koja se samo čini da je drugotnost, a uistinu je bivstvena istost? Kako je to privid, koji se čini kao privid – ujedno uistinu bivstveno ne privid, nego bitak?

Da bismo unijeli ponešto svjetla u ovu čudnovatu narav privida, potrebno je pobliže i još potpunije od Parmenida promisliti narav samog bitka, bivstvene cjeline istine. Bivstvena cjelina za Parmenida je jedna, nedjeljiva, nepromjenljiva, samoj sebi ista, jedinstvena. Ali ova jednota i jedinstvenost ne znače još apstraktnu istovjetnost, praznu, mrtvu jednoličnost, u kojoj nema ni traga života. Obratno je od toga istina – bivstvena cjelina upravo se održava kao cjelina time što joj svojstvena Pravda neumitnim svojim zakonom drži na okupu sve bivstvene moći u uzajamnoj ravnoteži i ne dopušta nijednoj sili ni da se odvoji od zajedništva, niti da u njemu prevlada. Jedino tako moguće je shvatiti, kako je to bivstvena cjelina istota znanja i bitka, istina u istosti svojih odnosnih moći. Čim bi Pravda dopustila da se znanje imalo odvoji od bitka ili nad njim prevlada, ili pak dopustila da bitak prevlada ili da se odvoji od znanja, došlo bi do poremećaja unutar uravnotežene cjeline istine – istina se više ne bi mogla naći u istosti znanja i bitka, u istoti, već samo u njihovoj drugotnosti.

Istina u istoti znanja i bitka jest istina sama i po sebi, istina pri sebi i za sebe – istina u drugotnosti jest pak istina po drugome, istina van sebe i pri drugome ili za drugo, ona nije više istina u istosti znanja i bitka, već u njihovoj neistosti – neista i utoliko neistinita istina – ukratko privid.

ulomak iz: Marijan Cipra, Metamorfoze metafizike, 21999., str. 36.-38.

(dijelom objavljeno ranije na prvom izdanju bloga: realnost privida? (ii.’07.))

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s