Odjednom se pokazalo da tamo sjedi netko tko je Bog zna kako ušao u sobu, jer ga nije bilo kad se Ivan Fjodorovič bio vratio od Smerdjakova. … Obličje tog neočekivanog gosta nije bilo baš dobroćudno, ali je bilo podatno i spremno na svaki ljubazni izraz, zavisno od okolnosti. … Ivan Fjodorovič pakosno je šutio, baš nije htio prvi progovoriti. Gost je čekao i sjedio kao pravi prišipetlja koji je netom sišao iz dodijeljene mu sobe da pravi društvo domaćinu za čajem, ali pokorno šuti jer je domaćin zauzet i namrgođen te o nečem razmišlja. Ipak je gost spreman za svaki ljubazni razgovor, samo da ga domaćin zavrgne. …
– … Ako se već ne možeš izgubiti, brbljaj bar kakve zabavne gluposti. Ogovaraj, ti si bar prišipetlja, pa ogovaraj onda druge! Kako samo čovjeka spopadne ovaj košmar? Ali ne bojim se ja tebe. Doskočit ću ja tebi. Neće mene strpati u ludnicu!
– C’est charmant, prišipetlja! Pa to je upravo moja prava uloga. Što sam ja drugo na Zemlji nego prišipetlja? Usput budi rečeno, slušam te i pomalo se čudim: bogme, ti me već pomalo počinješ shvaćati kao nešto stvarno, a ne kao samo svoju tlapnju, kako si tvrdio prošli put…
– Ne prihvaćam ja tebe nijednog trenutka kao zbiljsku istinu – uzvikne Ivan čak nekako gnjevno. – Ti si laž, ti si moja bolest, ti si priviđenje. Samo ne znam kako da ti dođem glave, vidim da ću morati još neko vrijeme patiti. Ti si moja halucinacija. Ti si utjelovljenje mene samog, doduše samo jedne moje strane… mojih misli i osjećaja, samo onih najružnijih i najglupljih. S te strane mogao bi mi biti čak i zanimljiv, samo kad bih imao vremena da se bakćem s tobom…
ulomak iz Fjodor M. Dostojevski, Braća Karamazovi, 1997., 641., 643., preveo: Zlatko Crnković, izvornik: Фёдор Михайлович Достоевский, Братья Карамазовы (1880.)
Sjena je stvar morala, budući da ne možemo postati svjesnima sjene bez značajnog moralnog napora.
Sjena je psihološki ekvivalent istočnog grijeha, neopozivo uključena u ljudsku narav.
To tumačenje jasno podcrtava moralni vid sjene. Postati svjesnim sjene podrazumijeva prepoznati mračne vidove osobnosti kao stvarne i prisutne. Niske osobine koje sačinjavaju taj arhetip imaju narav osjećaja i osobitu vrstu samostalnosti, što dovodi do činjenice da na toj podzemnoj razini osobnosti pojedinac djeluje više ili manje primitivno; pasivna je žrtva svojih osjećaja i nesposoban je za razlučivanje.
U oblasti kulture glavno simboličko utjelovljenje sjene je vrag, kao što je Bog utjelovljenje arhetipa Sopstva; vidimo vraga kao proizvoda umne bolesti u Braći Karamazovima… Kad umna bolest nadvlada, Ivanova sjena je projicirana u halucinaciju vraga.
ulomak iz Ioana Cristina Nicolae, Dostoevsky’s Shadows, 2016., preveo: ja
Sjena nije potpuna nesvjesna ličnost. Ona predstavlja nepoznata ili malo poznata svojstva i osobine našeg ja – one vidove koji najčešće pripadaju osobnoj sferi i koji bi također mogli biti svjesni. … Kad pojedinac pokušava upoznati svoju sjenu, počinje biti svjestan (a često se počinje i stidjeti) onih osobina i poriva koje sebi odriče, a može ih jasno vidjeti kod drugih ljudi; takve su osobine, na primjer, egoizam, duhovna lijenost i aljkavost, nestvarne maštarije, zamisli i nakane, bezobzirnost i kukavičluk, nezasitna ljubav prema novcu i stvarima – ukratko, svi sitni grijesi o kojima je on ranije sebi mogao reći: „Nije važno, nitko to neće primijetiti, a u svakom slučaju i drugi ljudi to rade.“
Osjetite li kako se u vama budi neki neukrotiv bijes kad vam prijatelj prigovori zbog kakve greške, možete biti prilično sigurni da ćete u tom trenutku otkriti dio svoje sjene kojeg niste svjesni. Naravno, prirodno je postati zlovoljan kad vas drugi, koji „nisu bolji“, kritiziraju zbog zasjenjenih pogrešaka. Ali što možete kad vas prekoravaju vaši vlastiti snovi – unutrašnji sudac koji prebiva u vašem vlastitom biću? To je trenutak u kojem je ja zaskočen, a rezultat je obično zbunjena šutnja. …
Sjena se ne sastoji samo od propusta. Ona se pokazuje jednako često u nekom impulzivnom ili nehotičnom činu. Prije nego što čovjek ima vremena da razmisli, štetna se primjedba izlane, zamisao se izleže, stvori se kriva odluka i čovjek se suoči s rezultatima koje nikada nije imao u vidu, niti ih je svjesno želio. Štoviše, sjena je izložena kolektivnim zarazama u mnogo većoj mjeri nego svjesna osobnost.
ulomak iz M. L. von Franz, Proces individuacije, u C. G. Jung, Čovjek i njegovi simboli, 1987., str. 168.-169., preveli: Marija i Ivan Salečić, izvornik: C. G. Jung, Der Mensch und seine Symbole (1964)
Jung je 1945. dao najizravniju i najjasniju definiciju sjene: „ono što osoba ne želi biti“. U tom jednostavnom iskazu sadržano je višestrano i opetovano spominjanje sjene kao negativne strane osobnosti, zbroja svih neugodnih osobina koje se želi sakriti, niske, bezvrijedne i primitivne strane čovjekove prirode, „druge osobe“ u nekome, nečije vlastite mračne strane. Jung je bio itekako svjestan realnosti zla u ljudskom životu.
Uvijek iznova naglašava da svi imamo sjenu, da sve što je bitno baca sjenu, da jastvo stoji prema sjeni kao svjetlo prema sjeni, da je sjena ta koja nas čini ljudima.
Svatko nosi sjenu, a što je manje utjelovljena u svjesnom životu pojedinca, tim je crnja i gušća. Ako je bezvrijednost svjesna, uvijek ima prilike za ispravljanje. Nadalje, stalno je u dodiru s drugim interesima, tako da je neprestano podložna promjenama. Ali ako je potisnuta i izolirana od svijesti, nikada se ne ispravlja i podložna je iznenadnom izbijanju u trenutku nesvjesnosti. U svakoj točki čini nesvjesnu zapreku, osujećujući naše najdobronamjernije namjere.
Jung pripisuje Freudu zasluge za skretanje pozornosti modernog čovjeka na rascjep između svijetle i tamne strane ljudske psihe. Pristupajući problemu iz znanstvenog kuta i bez ikakvog religijskog cilja, smatrao je da je Freud razotkrio ponor tame u ljudskoj prirodi koji su prosvijećeni optimizam zapadnog kršćanstva i znanstvenog doba nastojali prikriti. … Jung je tvrdio da se bavi sjenom na drugačiji način od frojdovskog pristupa kojega smatra ograničenim. Prepoznajući da je sjena jedan živi dio osobnosti i da u nekom obliku „želi živjeti s njom“, poistovjećuje je prije svega sa sadržajem osobnog nesvjesnog. Bavljenje time uključuje suočavanje s instinktima i načinom na koji je njihovo izražavanje pod nadzorom kolektiva („prilagođavanje“). Štoviše, sadržaji osobnog nesvjesnog neraskidivo su stopljeni s arhetipskim sadržajima kolektivnog nesvjesnog, koji i sami sadrže svoju mračnu stranu. Drugim riječima, nemoguće je iskorijeniti sjenu; stoga je izraz koji analitički psiholozi najčešće koriste za proces suočavanja sa sjenom u analizi „suočiti se sa sjenom“.
Budući da je sjena arhetip, njen sadržaj je snažan, obilježen afektom, opsesivan, posesivan, autonoman – ukratko, sposoban zaprepastiti i poraziti uređeno jastvo. Kao i svi sadržaji koji mogu ući u svijest, u početku se pojavljuju u projekciji, a kada je svijest u ugroženom ili sumnjivom stanju, sjena se manifestira kao snažna, iracionalna projekcija, pozitivna ili negativna, na bližnjega. Tu je Jung pronašao uvjerljivo objašnjenje ne samo osobnih antipatija, nego i okrutnih predrasuda i progona našeg vremena.
Što se sjene tiče, cilj psihoterapije je razviti svijest o onim slikama i situacijama koje će najvjerojatnije proizvesti projekcije sjene u nečijem individualnom životu. Priznati (analizirati) sjenu znači prekinuti njeno kompulsivni stisak.
ulomak iz A. Samuels, B. Shorter, F. Plaut, A Critical Dictionary of Jungian Analysis, 1986., str. 138.-139., preveo: ja
nagovor na filosofiju 