Heidegger i tehnika? (ulomak iz Milan Galović, Uvod u filozofiju znanosti i tehnike)

Heidegger u traženju odgovora na pitanje o biti tehnike ne počinje antropologijskim pristupom od aparata, stroja, mašine, koji se očituju kao sredstva čovjekova rada, da bi potom postavio uobičajeno pitanje o odnosu tehničkih naprava-sredstava spram ljudskih svrha kojima služe. Krajnji je rezultat takvih razmišljanja kritičko uočavanje da se moderna tehnika, kao sredstvo koje bi trebalo služiti čovjekovu blagostanju i moći nad prirodom, pervertirala u moćnu svrhu njegova života, te da se razvija takav odnos spram tehnike u kojemu se ona iz služnosti čovjeku preobražava u moć kojoj čovjek služi. Heidegger pokazuje da tehnika ne samo da nije sredstvo nego ona iz sebe ispostavlja i sebi odgovarajuće svrhe koje se postižu tehničkim sredstvima. … Tehničke naprave postaju određujuće za ono čemu služe, pridavajući svemu tehničku odrednicu. Hidrocentrala i avion nisu sredstva pomoću kojih se postiže nešto što je spram tehnike neutralno. Pohranjivanje i korištenje električne energije tehnikom su određene svrhe. Ovdje prestaje i priča o opasnostima tehnike koje se otklanjaju ovladavanjem tehnikom, tj. njenim usmjeravanjem spram tobože pravih, korisnih, dobrih ciljeva.

Ako ozbiljno shvatimo sintagme ”znanstveno-tehnički svijet” ili ”svijet tehnike”, kojima se hoće reći da je na djelu jedna znanošću i tehnikom određena cjelina bića, valja se upitati što je s bićima u takvu svijetu… Na različitim mjestima u svom opusu Heidegger varira još od Marxa poznate stavove prema kojima su zemlja i njena atmosfera postale sredstvom eksploatacije, sirovinom, a čovjek ljudskim materijalom, pa je, bez obzira na klasnu pripadnost, čovjek dospio u ”najamni odnos” u radno ustrojenu društvu. Poznati su i stavovi da stroj više nije produžetak ili nadomjestak čovjekovih organa, nego da je čovjek postao privjesak stroju… Svako biće, svaka stvar na tom svijetu, pa i čovjek sam, jesu nekako ”tu”, prisutni su, ako su prethodno planski i računom dovedeni u ”naručljivo stanje”. Na primjer, rijeka je ”tu” tako što je očišćena od svoje prirodne sveze s krajolikom i zemljom, ”postavljena” da isporučuje vodeni pritisak za hidrocentralu ili zabavni i estetski doživljaj za konzumente doživljaja ”prirode”, turiste. Ne pristupa se rijeci na stari motriteljski način kao dijelu krajolika, kao rijeci koja pokazuje sama sebe, koja je izvorno prisutna kao rijeka… Rijekom se ”računa” i ”planira” od elektroindustrije unutar elektroenergetskog sustava neke zemlje ili od turističkog gospodarstva. Rijeka je u funkciji elektroenergetskog sustava. Svako je biće iz-postavljeno, i kao puka ispostava ono je izazvano na isporuku onoga što je u njegovu specifičnom ”naručljivom stanju” ”pohranjeno” (energija, sirovina, kadrovski radni potencijali, kulturni doživljaji).

Razmišljajući dalje sukladno ovom Heideggerovom naputku, možemo navesti još neke karakteristične situacije u kojima se očituje tehnički ”svijet”. Ne samo da šuma nije zajednica biljaka i skrovito obitavalište životinja, dio krajolika i nadahnuće slikaru, ona nije ni to što je oduvijek bila, naime izvor drvnog materijala za ogrjev i gradnju ljudskih nastambi. Ono što se danas naziva šumom, prethodno je ”teorijski”, tj. znanstveno-tehnički istraženo i analitički rastvoreno u isporučljive elemente (celuloza, kisik, građa, itd.), i tako dovedeno u stanje raspolaganja, kao uskladišteni resurs različitih gospodarskih grana (npr. industrije papira) i, dalje, preko toga priključeno sustavu društvenog gospodarskog funkcioniranja održavanja, pošumljavanja. Zato se i pri opisu gospodarskih potencijala neke zemlje, a u posljednje vrijeme i planeta u cijelosti, pristupa proračunsko-planerski obračunavajući njezin ”potencijal”, i traga za nadomjestcima (npr. raspravlja se o količini, iscrpivosti i zamjeni pogonske energije). U tom su znanstveno-tehničkom sklopu svako biće i ljudi kao društveni individuumi u svojim socijalnim ulogama, zamjenjivi i nadomjestivi. Danas je očito da u tehničkim sustavima ”čovjeka” može odmijeniti aparat, stroj, kompjutor, robot, a to je moguće čak i u ”kreativnim” djelatnostima u kojima su se uvijek očekivali i tražili individualnost, osobnost, autorstvo (usp. kompjutorsko simuliranje različitih vojnih, gospodarskih, novčarskih i drugih sustava, kompjutorski dizajn tekstila, kompjutorska glazba, poezija). U svijetu tehnike stvari nemaju svojom naravi dano mjesto, kao ni svoje izvorne naravi. Naš svijet više nije uređena cjelina, kosmos antičkih Grka, niti od boga stvoreni mundus kršćana. Sve u njemu može biti izmješteno, premješteno i nadomješteno.

ulomak iz Milan Galović, Uvod u filozofiju znanosti i tehnike, Zagreb 1997., str. 113.-118.

(ulomak najprije objavljen na prvom izdanju bloga: tehnika?)

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s