je li filosofija uopće znanost?

Za vrijeme sv. Augustina bilo je više od osamdeset filosofskih odgovora na pitanje u čemu se sastoji čovjekova sreća. Što biste rekli kad bi bilo više od osamdeset različitih odgovora na isti matematički zadatak? Je li filosofija uopće znanost? Lako je reći da nije egzaktna znanost. (Rudolf Brajčić)


Surađivati na tome da se filosofija približi formi znanosti – cilju da bi mogla odbaciti svoje ime ljubavi prema znanju i da bi bila zbiljsko znanje – jest ono što sam ja sebi postavio. Unutrašnja nužnost da znanje bude znanost leži u njegovoj prirodi, a zadovoljavajuće objašnjenje toga je jedino prikaz same filosofije. (G. W. F. Hegel)


Filosofija je od prvih početaka zahtijevala da bude stroga znanost, i to znanost koja bi udovoljila najvišim teoretskim potrebama i u etičko-religioznom pogledu omogućila život koji je uređen čistim umskim normama. Taj zahtjev je istican čas s većom, čas s manjom energijom, ali nikada nije sasvim napušten… Ni u jednoj epohi svoga razvitka filosofija nije uzmogla udovoljiti zahtjevu da bude stroga znanost. Doduše, upravo je to vladajući ethos novovjekovne filosofije da ona, umjesto da se prepusti naivno filosofskom nagonu, hoće se, štoviše konstituirati kao stroga znanost pomoću medija kritičke refleksije u sve dublje prodirućim istraživanjima o metodi. Međutim, jedini zreli plod tih nastojanja bio je utemeljenje i osamostaljenje strogih prirodnih i duhovnih znanosti, te novih čisto matematičkih disciplina… Filosofija, dakle, prema svojoj hijerarhijskoj namjeri najviša i najstroža od svih znanosti, ona koja zastupa neizgubljivi zahtjev čovječanstva za čistom i apsolutnom spoznajom (i što je s tim nerazdvojno jedno: za čistim i apsolutnim vrednovanjem i htijenjem), ne uzmaže sebe olikovati u zbiljsku znanost. Kant je volio reći da se ne može učiti filosofija nego samo filosofiranje. Što je to drugo nego priznanje neznanstvenosti filosofije. Dokle seže znanost, zbiljska znanost, dotle se može podučavati i učiti, te svuda u istom smislu. Zacijelo, znanstveno učenje nigdje nije pasivno primanje duhu tuđih materija, ono svuda počiva na samodjelatnosti, na unutarnjoj reprodukciji umnih uvida do kojih su došli stvaralački duhovi. Filosofija se ne može učiti jer ovdje nema takvih objektivno pojmljenih i utemeljenih uvida i, što znači isto, jer ovdje nedostaju pojmovno čvrsto ograničeni i prema svojem smislu potpuno objašnjeni problemi, metode i teorije. Nitko uman neće sumnjati u objektivnu istinu, odnosno utemeljenu vrijednost čudesnih teorija matematike i prirodnih znanosti. Ovdje – općenito – nema mjesta za privatna ”mnijenja”, ”nazore”, ”stajališta”. S oštrim isticanjem neznanstvenosti svekolike dosadašnje filosofije odmah se postavlja pitanje da li filosofija i nadalje želi zadržati cilj da bude stroga znanost, da li ona to može i mora htjeti. (Edmund Husserl)


Ne postoji filosofija kao sustav vlastitih stajališta uz stajališta znanosti. Filosofija ne izučava drugo doli razjašnjenje stajališta i pojmova znanosti logičkom analizom. (Rudolf Carnap)


Filosofija se, drži Quineu načelu ne razlikuje od znanosti; filosofska su pitanja samo općenitija znanstvena pitanja. Isto tako, u stvarnom filosofskom poslu apstraktno razmišljanje treba se stalno isprepletati s pozivanjem na znanost. Pogledajmo kao primjer jednu granu filosofije, spoznajnu teoriju. ”U novom okviru”, kaže on, ”epistemologija je sadržana u prirodnim znanostima, kao jedno poglavlje psihologije.” Kognitivna psihologija proučava ljudske spoznajne sposobnosti i procese, a pridružuje joj se u tome i (kognitivna) neurologija. Zajedno s područjem umjetne inteligencije one tvore ”kognitivne znanosti”. Kognitivna biologija bavi se kognitivnim procesima kod životinja (i u perspektivi teži tome da obuhvati kognitivnu psihologiju). Nju zanimaju mehanizmi spoznavanja i način nastanka i razvitka tih mehanizama. Ovo potonje stvar je teorije evolucije. Konačno, među znanosti o spoznaji počinje se uvrštavati sociologija spoznaje i znanosti. Što znanosti o spoznaji mogu reći epistemologu? U prvi mah može se činiti da će posrijedi biti razgovor gluhih – ako je epistemologija normativna disciplina, a znanosti o spoznaji jesu opisne ili činjenične onda je moguće samo dvoje: ili epistemologija nema što tražiti od znanosti o spoznaji ili se sama mora odreći svoje normativne naravi i postati sama opisna ili činjenična, zapravo utopiti se u znanost o spoznaji. Quine, čini se, zagovara ovu potonju alternativu, tj. napuštanje normativnosti i utapanje epistemologije u znanost o spoznaji. (Nenad Miščević)


Filosofija ne obrađuje niti samo istinu, niti samo moralnost, niti samo ljepotu, nego ono što je svima njima zajedničko i izvodi ih iz jednog praizvora. Ako bismo htjeli postaviti pitanje otkud to da filosofija, premda lebdi iznad istine baš kao i dobrote i ljepote ipak ima karakter znanosti i da je istina ono što je za nju najviše, trebalo bi primijetiti da je određenje filosofije kao znanosti samo njeno formalno određenje. Ona jest znanost, ali znanost takve vrste u kojoj se prožimaju istina, dobrota i ljepota, dakle znanje, vrlina i umjetnost; zato dakle ona i nije znanost, nego ono što je zajedničko znanosti, vrlini i umjetnosti. U tome je njena velika razlika od svih drugih znanosti. (F. W. J. Schelling)


Očito da ono što zovemo filosofijom nije znanost u istom smislu u kojem su to takozvane pozitivne znanosti. U njenom slučaju sasvim izvjesno nema nečeg pozitivnog, danog što bi istraživala i čemu bi se onda našlo mjesto uz postojeće oblasti istraživanja ostalih znanosti. Ona ima posla sa cjelinom. Ali ta cjelina nije samo sveukupnost svih svojih dijelova. Kao cjelina, ona je ideja koja nadilazi sve konačne mogućnosti znanja, pa shodno tome nije ništa što bismo mogli saznati na znanstveni način. (Hans-Georg Gadamer)


Filosofija nije znanost. Ona stoga nema ni isti stil poučavanja ni učenja kao znanosti. Filosofija ne napreduje, ona nema neko sadašnje stanje kao jedinstvo objektivne ukupne teorije. Na području filosofije podjela rada i anonimnost su nebitne…

Znanost poput matematike uvijek ima sadašnje stanje – ono je ukupnost valjanih teorema i stanja otvorenih problema. Aktualno stanje je sistematska povezanost svih pojedinih teorema, povezanost utemeljenja. Teorije se jedna prema drugoj nalaze u odnosu dopune naspram sveukupne teorije. Matematičko istraživanje završava rezultatima i uvijek novim rezultatima. Stanje je tako u stalnoj preobrazbi koja ima karakter napretka. Nova se dostignuća nadograđuju na valjanosti dosadašnjih, ona su utemeljena na njima. Stara važeća dostignuća spoznaju se možda kao nepotpune, jednostrane teorije, ali ona ostaju, dopunjena i usavršena uz nova. Prijašnji stupnjevi su predstupnjevi (ili pak izlučene zablude) koji mogu biti tek od sekundarnog historijskog interesa. Duhovna tvorba ”matematika” jest kontinuirana sinteza svih dostignuća koja čine ukupnost znanosti u njenom sadašnjem stanju, koje je samo opet pretpostavka za buduća sticanja. Ta temeljna karakteristika unapredivosti matematike najuže je povezana s njezinom objektivnom naučivošću i poučivošću, s mogućom podjelom rada i s zamjenjivošću svakoga tko spoznaje. To su crte koje su u različitoj mjeri svojstvene svim znanostima. Takav je racionalni proces spoznaje u izvjesnom smislu anoniman: on ne znači faktično mišljenje nekog određenog pojedinačno postojećeg nezamjenjivog čovjeka. (Eugen Fink)


Za čovjeka koji vjeruje u znanost najgore je to što filosofija uopće nema neke općevažeće rezultate, nešto što se može znati a time i posjedovati. Dok su znanosti na svojim područjima izborila nužno izvjesna i općepriznata znanja, filosofija to nije postigla unatoč naporima tijekom tisuća godina. Nema sumnje: u filosofiji nema jednodušnosti u tome što se definitivno saznalo. Ono što svatko nužno priznaje, to je samim tim postalo znanstveno znanje i nije više filosofija, nego se odnosi na neko posebno područje onoga što se može znati. U naravi same filosofije mora biti to da je svaki njen oblik, za razliku od znanosti, lišen jednodušnog priznanja. Vrsta izvjesnosti koja se u njoj može steći nije znanstvena, naime nije ista za svaki razum, nego je to osvjedočenje u kome sudjeluje cjelokupno čovjekovo biće. Dok se znanstvena znanja tiču pojedinih predmeta za koje ni u kojem slučaju ne mora svatko znati, u filosofiji je uvijek u pitanju cjelina bića koja se tiče čovjeka kao čovjeka, istina koja, tamo gdje zasvijetli, potresa dublje nego bilo koje znanstveno znanje. (Karl Jaspers)


Literatura

  1. Rudolf Brajičić, Filozofija i filozofije, Zagreb 1999., str. 41.
  2. navod prema: Vladimir Filipović, Klasični njemački idealizam (Filozofska hrestomatija, svezak 4.), Zagreb 1982., str. 243., preveo: V. D. Sonnenfeld, izvornik: Georg Wilhelm Friedrich Hegel, Phänomenologie des Geistes (1807.)
  3. Edmund Husserl, Filozofija kao stroga znanost, Zagreb 2003., str. 9. -12., preveo: Ante Pažanin, izvornik: Edmund Husserl, Philosophie als strenge Wissenschaft (1911.)navod prema: Milan Galović, Uvod u filozofiju znanosti i tehnike, Zagreb 1997., str. 43., preveo: Milan Galović, izvornik: Rudolf Carnap, Erkenntnis (1931.)
  4. Nenad Miščević, Quineova filozofska revolucija, u Willard Van Orman Quine, Riječ i predmet, Zagreb 1999., str. XXIII.
  5. navod prema F. V. J. Šeling, Filozofija umetnosti, Beograd 1989., str. 95., preveli: Danilo N. Basta, Olga Kostrešević , izvornik: F. W. J. Schelling, Philosophie der Kunst (1802.)
  6. Hans-Georg Gadamer, Um u doba nauke, Beograd 2000., str. 7., prevela: Suzana Spasić, izvornik: Hans-Georg Gadamer, Vernunft im Zeitalter der Wissenschaft (1976.)
  7. Eugen Fink, Uvod u filozofiju, Zagreb 1998., str. 9. – 11., prevela: Božica Zenko, izvornik: Eugen Fink, Einleitung in die Philosophie (1985.), predavanja u Freiburgu (1946.)
  8. Karl Jaspers, Filozofija egzistencije/Uvod u filozofiju, Beograd 1967., str. 125. – 126., preveo: Ivan Ivanji, izvornik: Karl Jaspers, Einführung in die Philosophie (1953.), predavanja na radiju

(najprije dijelom objavljeno na prvom izdanju bloga znanost?; potom višekratno nadopunjeno; završna inačica u Nagovor na filosofiju (prvi dio))

usporedi: tradicija filosofije kao znanosti? (ulomak iz Srećko Kovač, Logičko-filozofijski ogledi)

Oglasi

2 misli o “je li filosofija uopće znanost?

  1. Možda niti jedno znanje ne bi trebalo biti označeno kao nužno istinito? Ono što je dovoljno vjerojatno (ili se smatra čak nužnim, barem u okviru neke znanosti) se može klasificirati kao znanstveno ispravno; a filosofija je bilo kakvo promišljanje, ne nužno po uvjetima koje postavlja znanost.

    Mislim da bi nazivanje filosofije znanošću bilo umanjivanje njene vrijednosti – jer ona obuhvaća mnogo više od znanosti. Time ne mislim da je znanost nešto negativno (kao niti to da je ono što je neznanstveno, a filosofko, nešto pozitivno), već samo da znanost nije nužno jedini izvor spoznaje. 🙂

    Liked by 1 person

    • Slažem se potpuno, rodione. Još bih dodao da se u nekim se razdobljima tijekom povijesti filosofije od filosofa očekivalo čak i ne samo promišljanje i spoznaja, nego i primjerice stanovito etičko držanje, budnost percepcije, pa i estetska istančanost, i tko zna što još sve ne. Uostalom, možda te različite vidove ”mudrosti” (ili barem ”nastojanja ka mudrosti”) i nije moguće posve odvojiti jedne od drugih. Zapamtio sam jedan naslov (mada nisam čitao knjigu) jer mi se čini da bi to mogla biti neloša odredba filosofije: ”odgoj ljudskog roda”.

      Sviđa mi se

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s