individua? (ulomak iz Henri Bergson, Stvaralačka evolucija)

Ukratko, je li živo tijelo tijelo poput drugih?

Nedvojbeno se i ono sastoji iz dijela protežnosti povezanog s ostatkom protežnosti … podvrgnutog istim fizikalnim i kemijskim zakonima koji uređuju bilo koji dio materije. Međutim, dok je dioba materije u izdvojenu tijelu ovisna o našem opažanju, dok je izgrađivanje zatvorenih sustava materijalnih točaka ovisno o našoj znanosti, živo je tijelo izdvojila i zatvorila priroda sama. Ono se sastoji od heterogenih dijelova koji nadopunjuju jedan drugoga. Ono obavlja različite funkcije koje impliciraju jedna drugu. To je individua, i ni za jedan drugi predmet, čak ni za kristal to ne možemo kazati, jer kristal nema heterogene dijelove ni raznovrsne funkcije.

Nesumnjivo je teško odrediti, čak i u anorganskom svijetu što jest a što nije individua. Poteškoća je već u životinjskom carstvu velika; postaje gotovo nesavladivom kada se radi o biljkama. Vidjet ćemo kako individualnost obuhvaća beskonačnost stupnjeva i nigdje, čak ni u čovjeka, nije posvema ozbiljena. Ali to nije razlog da odbijemo u njoj uvidjeti karakteristično svojstvo života. Biolog koji postupa kao geometar olako tu trijumfira nad našom nemoći da individualnosti dademo jasnu i općenitu definiciju. Savršena se definicija primjenjuje samo na dovršenu zbilju: životna se svojstva ipak nikada u potpunosti ne ozbiljuju, ali uvijek su na putu ozbiljenja: nisu toliko stanja koliko težnje. A težnje pak polučuju sve ono za čim smjeraju samo ukoliko im ne suprotstavimo neku drugu težnju: što se u tom slučaju događa u području života gdje uvijek postoji … međusobna uvjetovanost antagonističkih stremljenja? Pogotovo s obzirom na individualnost možemo reći da je težnja za individuiranjem prisutna posvuda u organskom svijetu, te da je posvuda u sukobu s težnjom za razmnožavanjem. Da bi individualnost bila potpuna nužno bi bilo da ni jedan od organizma odvojen dio ne može živjeti odvojeno. Ali onda bi razmnožavanje postalo nemogućim. A što je ono u stvari, ako ne izgradnja novog organizma fragmentom koji je odvojen od staroga? Individualnost dakle skriva neprijatelja u vlastitoj kući. Samo je potreba koju osjeća za nastavljanjem u vremenu osuđuje na to da nikada ne bude potpuna u prostoru.

bergson1

Henri Bergson (1859.-1941.)

Uzaludno je dakle zahtijevati jednom za svagda sročivu i automatski primjenjivu definiciju individualnosti. Prečesto, međutim, razmišljamo o stvarima života kao o modalitetima mrtve materije. Nigdje pomutnja nije tako vidljiva kao u raspravama o individualnosti. Pokazuju nam kolutiće kišne gliste od kojih svaki regenerira svoju glavu i živi kao samostalna individua, sveživca čiji svaki komadić postaje novim sveživcem, jajašce ježinca čiji fragmenti razvijaju potpune embrije: gdje bi dakle bila, kažu nam, individualnost sveživca, jajašca ili crva? Ali iz toga što sada ima više individua ne slijedi da malo prije nije bila jedna jedina. Priznajem, čim vidim da je iz ormara ispalo više ladica nemam prava reći da je ormar ikad bio iz jednog dijela. Ali to je zato jer u tome ormaru ne može biti ničega više u sadašnjosti no u njegovoj prošlosti, te ako je sada sačinjen iz heterogenih dijelova, onda je to bio već kod svoje izrade.

Općenitije rečeno, neorganska su tijela ona koja potrebujemo da bismo djelovali i po kojima smo oblikovali naš način mišljenja, vođena jednostavnim zakonom: ”sadašnjost ne sadrži ništa više no prošlost, a ono što se nalazi u učinku već je bilo u uzroku”. No pretpostavimo da organsko tijelo ima razlikovnu značajku da raste i da se mijenja bez prestanka – o čemu uostalom svjedoči i najpovršnije promatranje – tada ne bi bilo ničeg začuđujućeg da ono što je prvotno bilo jedno bude potom višestruko. U tome se i sastoji razmnožavanje jednostaničnih organizama: živo se biće dijeli u dvije polovice, od kojih je svaka potpuna individua. Kod složenijih organizama moć da se iznova proizvede cjelina smještena je u gotovo potpunoma neovisne, takozvane spolne stanice. Ali nešto od te moći može ostati raspršeno po ostatku organizma, kao što to dokazuje regeneracija, a mislimo i da u nekim povlaštenim slučajevima sposobnost opstoji integralno u latentnom stanju i da se prvom prilikom očituje. Zapravo, da bih imao pravo govoriti o individualnosti nije nužno da se organizam može rascijepiti u održive fragmente. Dovoljno je da organizam očituje stanovitu usustavljenost dijelova prije fragmentacije, i da se to samousustavljenje teži reproducirati u fragmentima kad se ovi odvoje. A upravo to zamijećujemo u organskom svijetu.

Zaključimo dakle da individualnost nikad nije savršena, da je često teško, ponekad i nemoguće, reći što je individua a što nije, ali da život stoga ništa manje ne teži individualnosti i izgradnji prirodno izdvojenih, prirodno zatvorenih sustava. Po tome se živo biće razlikuje od svega što naše opažanje ili naša znanost umjetno izdvajaju i zatvaraju. Bilo bi stoga pogrešno uspoređivati ga s bilo kakvim predmetom.

ulomak iz Henri Bergson, Stvaralačka evolucija, Zaprešić 1999., str. 14.-15., preveo: Tomislav Medak, izvornik: Henri Bergson, L’Évolution créatrice (1907)

(izvorno objavljeno na prvom izdanju:  individua?)

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s