pro-izvođenje? (ulomak iz Martin Heidegger, Pitanje o tehnici)

Već stoljećima filosofija naučava da postoje četiri uzroka:
1. causa materialis, materijal, tvar, od koje se npr. izrađuje srebrna plitica;
2. causa formalis, forma, oblik koji materijal poprima;
3. causa finalis, svrha, npr. služba pri žrtveniku prema kojoj se potrebita plitica određuje po formi i tvari;
4. causa efficiens, onaj tko izaziva učinak, uobličuje gotovu, stvarnu pliticu: zlatar. (…)

Stoljećima se čini tako kao da je nauk o četiri uzroka pao s neba poput sunčano jasne istine. Došlo je, međutim, vrijeme da se upita: zašto postoje upravo četiri uzroka? Što znači, zapravo, ”uzrok” s obzirom na ta četiri imenovana? Čime se određuje uzročni značaj četiriju uzroka tako jedinstveno da oni supripadaju? (…)

Odavna se već običava uzrok predočiti kao ono što učini neki učinak. Učinjati znači pri tome: postizati rezultate, efekte, učinke. Causa efficiens, jedan od četiriju uzroka, na mjerodavan način određuje sav kauzalitet. To ide dotle da se causa finalis, finalitet, uopće više ne ubraja u kauzalnost. Causa, casus, pripada glagolu cadere, pasti, i znači ono što čini da nešto u rezultatu is-pada ovako ili onako. Nauk o četiri uzroka potječe od Aristotela. U obzoru grčkoga mišljenja, međutim, sve ono što su kasnija razdoblja tražila pod predodžbom i naslovom ”kauzalitet”, nema naprosto ništa s činjenjem i učinjanjem. Ono što mi nazivamo uzrok, a Rimljani nazivahu causa, u Grka se imenuje s aition, i znači ono što skrivljuje ili zadužuje nešto drugo. Četiri uzroka su uzajamno supripadni načini krivnje/dugovanja. [Verschulden znači istodobno: zadužiti se za što i kod koga, te skriviti nešto; predmnijeva također i odgovornost za to. Schuld znači: krivnju i dug, dugovanje i jezično je u vezi sa sollen, ”trebati”, koji izvorni isto tako čuva ova dva smisla: počiniti (neku grešku) i biti dužan. U prijevodu pokušavamo zadržati oba ova tako da pišemo krivnja/dugovanje. (Prim. prev.)] Jedan primjer ovo može pojasniti:

Srebro je ono od čega je izrađena srebrna plitica. Ono je kao ta tvar (hyle) sukrivo za pliticu. Ona duguje, tj. zahvaljuje srebru to od čega se sastoji. Ali, kao žrtveni pribor, ona nije dužna samo srebru. Kao plitica pojavljuje se ono što je srebrom skrivljeno baš u izgledu plitice, a ne u vidu narukvice ili prstena. Taj žrtveni pribor istodobno je dužan izgledu (eidos) plitičastog. Srebro – u što je utisnut izgled plitice; izgled – u kojemu se pojavljuje ono srebrno: oboje su na svoj način sukrivi za tu žrtvenu pliticu.

Ipak, krivo je za nju prije svega nešto treće. To je ono što pliticu već unaprijed ograničuje na oblast posvete i darovanja. Time je ona određena kao žrtveni pribor. To određenje dovršava stvar. Ipak, s tim svršetkom ta stvar ne prestaje, nego tek od njega ona počinje kao ono što će biti prema izradbi. Ono što u ovom smislu svršava, dovršava stvar naziva se grčki telos, što se odveć često prevodi kao ”cilj” i ”svrha”, te tako krivo tumači. Napokon je i nešto četvrto sukrivo za predležnost i raspoloživost gotova žrtvenog pribora: zlatar (ali nipošto tako da on radeći učini gotovu žrtvenu pliticu kao učinak nekoga pravljenja, ne kao causa efficiens).

Aristotelovo učenje ne poznaje niti uzrok imenovan tim terminom niti za to upotrebljava neko odgovarajuće grčko ime.

Zlatar prokazuje i sabire tri imenovana načina krivnje/dugovanja. … Zlatar je sukriv kao onaj počevši od koga pro-izvođenje žrtvene plitice ima svoje ishodište. Tri prije imenovana načina krivnje/dugovanja zahvaljuju prokazivanju zlatara to da oni i to kako oni pri proizvođenju žrtvene plitice izlaze na vidjelo i dolaze u igru.

U predležećem i rasploživom žrtvenom priboru vladaju dakle četiri načina krivnje/dugovanja. Oni se među sobom razlikuju, a ipak supripadaju. Što ih to unaprijed sjedinjuje? U čemu je su-igra četiriju načina krivnje/dugovanja? Odakle potječe jedinstvo četiriju uzroka? Što znači, dakle, grčki mišljeno, ta krivnja/dugovanje?

Mi današnji odveć smo lako skloni tome da krivnju/dugovanje razumijemo ili kao ogrešenje o što, ili je pak tumačimo kao neku vrstu činjenja. U oba slučaja zakrčujemo sebi put ka izvornom smislu onoga što se kasnije naziva kauzalnost. Dokle god taj put ne otvorimo, ne ćemo ni uvidjeti što je zapravo ono instrumentalno koje počiva u kauzalnom.

Da bismo se othrvali spomenutim krivim tumačenjima krivnje/dugovanja pojasnimo njena četiri načina polazeći od onoga što oni skrivljuju. Prema primjeru oni skrivljuju predležnost i raspoloživost srebrne plitice kao žrtvenog pribora. Predležnost i raspoloživost (hypokeisthai) označuju prisutnost nečeg prisutnog. Četiri načina krivnje/dugovanja dovode nešto do toga da se pojavi. … U smislu takvog pro-puštanja, krivnja/dugovanje jest pro-pust. S obzirom na ono što su Grci iskusili u krivnji/dugovanju, u aitia, dajemo sada riječi ”pro-pustiti” jedan širi smisao, tako da imenuje bit kauzalnosti  onako kako su mislili Grci. …

Ali u čemu igra sada su-igra četiriju načina ”pro-pusta”? Oni puštaju da ono još-ne-prisutno nadođe u prisutnost. Oni su prema tome jedinstveno prožeti nekim izvođenjem, koje izvodi na vidjelo ono prisutno. Što je to izvođenje kazuje nam Platon u jednoj rečenici Gozbe (205b):

Svaki pro-pust onoga što iz ne-prisutnog prelazi u prisutnost, jest poiesis, pro-izvođenje.

Sve je na tome da to pro-izvođenje mislimo u svoj njegovoj širini. Neko proizvođenje, poiesis, nije samo rukotvorna izrada, niti samo umjetničko sačinjavanje. I fysis, samoniklost, je neko pro-izvođenje, jest poiesis. Fysis je čak poiesis u najvišem smislu. Jer tu je raskriljenje pro-izvođenja u sebi samome, npr. otvaranje cvijeta u procvatu. Nasuprot tome, ono rukotvorno i umjetnički pro-izvedeno, npr. srebrna plitica, ne nastaje pro-izvođenjem po sebi samom, nego pro-izvođenjem po nekome drugom, po rukotvorcu i umjetniku. Ti načini pro-pusta, četiri uzroka, igraju dakle u pro-izvođenju. Pro-izvođenjem izlazi na vidjelo isto tako ono izraslo prirode kao i ono sačinjeno rukotvorstva i umjetnosti.

No kako se zbiva to pro-izvođenje, bilo to u prirodi bilo u rukotvorstvu i umjetnosti? Što je pro-izvođenje, u kojem igra četverostruki način pro-pusta? Pro-izvođenje iz-vodi nešto iz skrivenosti u neskrivenost. Pro-izvođenje se događa samo ako ono skriveno dolazi u neskriveno. To dolaženje počiva i događa se u onome što mi zovemo otkrivanjem. Grci imaju za to riječ aletheia.

ulomak iz Martin Heidegger, Pitanje o tehnici, u Kraj filozofije i zadaća mišljenja, Zagreb 1996., str. 223.-226., preveo: Josip Brkić, izvornik: Martin Heidegger, Die Frage nach der Technik, predavanje iz 1953.

(izvorno objavljeno na prvom izdanju: pro-izvođenje? )

Oglasi

5 misli o “pro-izvođenje? (ulomak iz Martin Heidegger, Pitanje o tehnici)

  1. Ovo mi je bio dosta zbrkani tekst, pa sam se malo namučila, ali iz svega ovoga, zapravo proizlazi da su ta četiri uzroka zapravo povezana krajnjom svrhom. Jer i proizvođenje i samoniklost imaju svoju svrhu. Kada plitica ne bi imala svrhu, ne bi došlo ni do njene proizvodnje, pa ni do uporabe srebra i njenog oblikovanja u baš takav oblik. Isto tako i cvijet, kada njegovo otvaranje ne bi imalo točno određenu svrhu (u ovom slučaju razmnožavanje), do tog otvaranja ne bi ni došlo. Zato mislim da se kauzalnost često tumači kao nešto što se slučajno desi, a zapravo pojam određuje nešto što se događa s točno određenom svrhom. Nadam se da ovo sve ne zvuči previše zbrčkano, ali mislim da opisuje prilično točno ono što sam ja iz ovog teksta zaključila.

    Sviđa mi se

    • Ključno je, mislim, ono o raskrivanju, prelasku iz skrivenosti u ne-skrivenost (grčko ‘a-letheia’ što znači istina u doslovnom je prijevodu ‘ne-skrivenost’)… Jer, kao što pjeva Björk, ”All the modern things…have allways existed. They’ve just been waiting for the right moment…” I ja sam, kao i ti, sklon svrsi, finalnom uzroku, dati najveću važnost (osobito nasuprot modernoj znanosti koja odbacuje svrhe kao privide), ali se onda vrlo brzo nameće pitanje svrhe svega, svrhe cjeline. Osim toga, za umjetničko djelo bismo možda mogli navući da ima svrhu nekoga radovati…ali onda je pitanje svrhe radovanja…

      Sviđa mi se

  2. “Covjek je mjera svih stvari..” i covjek mjeri sve pa i svrhu. Sto nije nista pogresno (da li postoji pogresno, dobro, lose – ja mislim da ne) no mozda bi tu svrhu trebalo onda identificirati s covjekom, a to hoce reci sa svijescu, a ne sa svime-sto-jest. Jer, hej, mi govorimo o onome sto je vidljivo, dakle nama, ne znajuci ni koliko ni gdje je to sve silno ‘jos-nevidljivo’ – ali i opet, znati da nesto jest pa u to vjerovati iz nase limitirane percepcije je bolji put nego poput ‘moderne znanosti’ negirati i pod svaku cijenu boriti se protiv necega sto je ‘privid’, ‘na rubu…’ itd. ono sto vec jest, ne moze biti undone, u nama poznatom svemiru

    Sviđa mi se

  3. Rekao bih da Heidegger ovdje hoće napraviti jedan obrat u shvaćanju ”causa efficiens”. Naime, H. sumnjiči Aristotela da je prirodno zbivanje (a isto tako i umjetničko ”stvaranje”) pokušao istumačiti prema obrtničkoj proizvodnji. No, Heidegger bi obratno: u prirodi sve niče samo od sebe, doduše prema nekoj svrsi, ali koja nije eksplicitna nego je sličnija implicitnoj svrhovitosti igre. I umjetnik stvara sličnije tako shvaćenoj prirodi nego li obrtniku: ni umjetniku kad krene ”stvarati” svrha nije posve eksplicitna, prije je nalik nekoj slutnji. Mnogi umjetnici imaju taj osjećaj ”nisam ja taj koji stvara, nešto se tek zbiva kroz mene”. Tu neeksplicitnu svrhovitost Heidegger shvaća kao prvenstveni oblik stvaralaštva, koji se ne može svesti na analogiju s obrtništvom, gdje obrtnik (kao ”causa efficiens”) ima pred sobom jasnu eksplicitnu svrhu – dakle ”plan”.

    Sviđa mi se

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s