sebe roditi? (ulomak iz intervjua Branka Despota)

U knjizi Filozofiranje? o biografiji autora zapisano je:

Branko Despot 6. srpnja 1942. rođen živi pokušava sebe roditi

Na pitanje o podacima za osobnu kartu odgovara:

– Dobro, dvije rečenice. Na Filozofskom sam fakultetu od svojih studentskih dana. Pokušavam se baviti filozofijom.

Je li to, također, pripada filozofiji: da čovjek ne govori o sebi?

– Pa pripada. Nije važno to “ja jesam”, nego čovjek u čovjeku. Prema tome ne sto ja osobno mislim nego što ono čovječno kroz mene misli. …

Što je utemeljenje sveučilišta i institucionaliziranje filozofije na njemu značilo za Sveučilište i za sve one koji su taj put filosofije izabrali?

– Filozofija sama dospjela je k nama filozofijskim i povijesnim činom osnutka sveučilišta. Kažem filozofija sama, ne filozofija u službi nečega, nego filozofija kao pokušaj da jedan povijesno nerođeni narod iz slobode istinski zaživi. Taj filozofijsko-povijesni čin jest “zaključak” koji je donio Sabor kraljevinah Dalmacije, Hrvatske i Slavonije 1861. godine. Tim “zaključkom” Sabor se odlučio za ideju sveučilišta i čitav sustav odgoja i obrazovanja, od nižeg preko srednjeg do višeg i najvišeg, sustav koji počiva na principima slobode i uma. Samu ideju takovoga sveučilišta kritički je, to jest lučeći je od svega inog, drugotnog, stranog i tuđeg, promislio Kant, a ona je na jedan od mogućih načina programski izvedena i historijski realizirana kao Humboldtovo sveučilište. U tome sklopu filozofija je višestruko prisutna. Ponajprije, bez filozofije uopće ne bi bilo ideje autonomnoga sveučilišta, to jest filozofija tu produktivno radi na samome utemeljenju sveučilišta. Dalje, filozofija iznosi na vidjelo nužnost sustava obrazovanja, kao sasvim osebujnog odgovora na povijesno izviđenu bit čovjeka kao slobodnoga i umnoga bića, koje, da bi istinski moglo biti, mora sebe sustavno obrazovati. Unutar samoga sustava filozofija se već u gimnaziji javlja kao filozofička propedeutika, a na najvišoj razini, ondje gdje se sustav u sferi sveučilišta približava svojoj svrsi, kao filozofski fakultet te unutar njega kao stolica (katedra, odsjek) za filozofiju. Na kraju, taj idejni projekt sistema predodređuje jednoznačno i pojam filozofa: filozof je isto što i profesor filozofije kao produkt sustavnog obrazovanja, i više od toga, ako je pravi, kao živa svijest i sebesvijest sustava samog, njegove ideje i njegovih principa.

To što je Sabor odmah u početku bio uvučen u filozofiju – što je to značilo tada i poslije? 

– Sabor je po svom najvišem određenju svijest i savjest narodnoga bitka. Odakle Sabor zna za svoju zadaću? Zadaća oslobođenja naroda, zadaća odgoja i obrazovanja naroda u slobodi i za slobodu, sloboda sama kao zadaća i sveti zadatak, odakle to? Glas od slobode (Josip barun Jelačić) ne dolazi ni od čovjeka ni od Boga, ni iz prirode ni iz historije. Glas od slobode dolazi od slobode same koja nije ni od nekoga ni od nečega, koje kao slobode nigdje nema. Glas od slobode vijest je niotkuda, koju vijest prima i oglašuje savjest. Savjest je mjesto primanja slobode. Glas savjesti nečujno kazuje: ima biti sloboda. Nečujna ova kaza moćnija je od svakog mišljenog i promišljenog kazivanja, ona je prodornija od glasnoće svakoga mogućeg glasa, njezina je volja nesalomljiva. Ova kaza kazuje svemu što bi uopće da bude: biti jest biti slobodno. I nema bića koje se, imajući sluh za glas savjesti, tome glasu ne bi odazvalo. Sabor nije samo svijest potrebe narodnoga bitka. Sabor je, da bi mogao biti svijest potrebe onog nepostojećeg bitnog, nužno, prethodno savjest. I samo kao savjest narodnoga bitka sabor može navještati nužnost slobode. Zašto bi jedan narod, zašto bi svaki narod, zašto bi uopće neko biće imalo biti slobodno – to ne može kazati nitko. Savjest, naprotiv, kazuje neprikosnoveno: sve ima biti slobodno. Kao takova ona budi svijest toga da se samo u slobodi može biti pri sebi, za sebe, sebe radi, a ne od drugoga, za drugo i drugoga radi. Biti pri sebi, biti svoj, biti biće u skladu sa svojom biti, isto je što i istinski biti. Ustanovljujući “zakonsku osnovu o sveučilištu” Sabor čini prvi korak pri uspostavi Sveučilišta kao duhovnog sebeobrazovališta naroda. Time je položen temelj realiziranju slobodnog, duhovnog narodnog bitka. Na Saboru je i danas da u skladu s tom najvišom zadaćom omogućuje zakonsku izgradnju i svih ostalih momenata realiteta.

Rekli ste: dospjela k nama. Prije toga su neki ljudi s ovih prostora pokušali misliti, ali su oni tada odlazili vani da bi otišli u prostor slobode. Može li filozofija dospjeti u neki prostor?

– Nadareni sinovi naših krajeva vjekovima su lutali tuđinom da bi postajali netko i nešto. Postavši izvrsnicima nerijetko su bivali proglašavani “hereticima” – možda je to upravo ono naše u njima. Oni koji su ostajali ovdje obrazovali su se u tuđim, to će ovdje reći, nesamostalnim institucijama. Filozofija je “dospjela k nama” u jednom svom mogućem liku: kao ideja slobode. Ova ideja može “dospjeti” u potencijalni duhovni prostor. I samo ako narod iz vlastitih duhovnih potencija uspije sam sebe realizirati u svim sferama života po mjeri ove ideje, može se kazati da je on pronašao sebe. Osvijestiti sebe, postati sebesvijest svoga vlastitoga mi najviša je zadaća toga naroda. Istom ako mu to uspije može on s pravom govoriti o svojem i našem. Tako i o svojoj filozofiji. Po izvornome filozofijskome iskustvu filozofiranje otpočinje s čuđenjem kao zaprepaštenim iznenadnim udivljenjem. Dosljedno bi se moglo reći da je pravi početak narodnog filozofiranja u začuđenom zaprepaštenju koje kaže: mi jesmo narod, a ipak nas nema.

Koji ljudi su bili važni za same početke toga čina? 

-… Za razliku od Sabora, koji je “zakonskom osnovom” položio temelj realnoj mogućnosti Sveučilišta i filozofije “na” njemu, realna zbilja otpočela je 1874. godine otvaranjem Sveučilišta. Prvi profesor filozofije Franjo pl. Marković našao se u vidokrugu naznačena projekta pred gotovo nemogućom zadaćom: “stvoriti našu filozofiju”. U tome vidokrugu to je značilo ne tek probuditi svijest i savjest narodnoga bitka, nego sustavno obrazovati sebesvijest biti toga naroda radi mogućeg pravog i punog, toj biti primjerenog bitka. U danas već znamenitom uvodnom predavanju Logici (1875.) Marković uz ostalo kaže:

Ništa vriedna ne nastaje ljudskim radom bez žive logične, estetične i etične težnje t. j. bez filosofijske težnje. … Ona (filozofija) se razmiče od naroda k narodu, ter narodi, koji su došljaci u njezinu svetištu bili prije dva tri vieka, sad su starosjedioci. I s našim će se narodom, ustraje li, ponoviti, što se s drugimi zbilo. I on, kao pridošlica ulazi u njezin hram, pak ako narod nas uztraje za jedan viek, bit će i on starosjedilac, priznati gradjanin toga duhovnoga svieta, a onda će biti, samo onda, takodjer stalan sjedilac na ovoj zemlji, koju haran naziva svojom domovinom; ne zadržiš svoje domovine tvarne, ako nisi stekao domovinu duhovnu: ova ti je jedini branik one.

… Sustavno izgraditi samu “filozofijsku težnju” (koja se nužno u narodu koji hoće da bude svoj mora pretpostaviti), svestrano unutar toga sustava filozofijski progledati (izgraditi takozvane filozofijske discipline), i, filozofijski progovoriti, ali na narodnome jeziku, to bi, kako se zadatak razumjelo, bilo “stvoriti našu filosofiju”. … Hrvatska pak filozofija bila bi moguća samo kada bi ono hrvatsko kao sebesvjesno mi iz svoje vlastite potrebe profilosofiralo. Da li je to moguće, morala bi duhovno nerođena Hrvatska odgovoriti činom.

Je li moguća politizacija filozofije?

– Politizacija filozofije, ovisno o poimanju politike, s jedne je strane nužna, a s druge je strane nemoguća. Filozofija jest filozofiranje, filozofiranje jest stvar zajedništva bića u iskonu bitka. Označi li se to zajedništvo grčki kao polis (izvorno svijet, u značenju “što će ljudi, narod, tj. svijet reći”), onda filozofija i nije drugo do politika kao ljubavna skrb mudrosti koja progovara kroz promišljenu riječ narodnoga bitka. Pravi, istinski narod nije “izabrani narod”. Pravi, pravedni narod bića su od roda istine bitka. Svede li se, naprotiv, politika na “državnu politiku”, bila ta država “zemaljska” ili “Božja”, onda politiziranje filozofije nije drugo do falsificiranje, onemogućivanje, patvorenje filozofije. Filozofija kao sofistika, ideologija, retorika, nazor na svijet, i na taj način politizirana filozofija sredstvo je uništavanja istinskoga zajedništva u službi gole, bezumne (iako proračunate) moći, “zemaljskih dobara” (Kapital) i nadzemaljskih “vječnih ideala”. No, bez obzira na poimanje, filozofija i politika imaju nešto zajedničko. I jedna i druga pretendiraju na cjelinu bića, štoviše, na vladavinu cjelinom bića. Otuda srodnost i unutrašnji spor. Kriterij pak vladavine za filozofiju je ideja pravednosti, a za nefilosofijsku, ideologiziranu politiku neko pravo, bilo ono prirodno, historijsko ili koje drugo. Vidite, s ovoga mjesta pada povratno i nešto više svjetla na odnos između filozofije i sveučilista, od kojega smo odnosa u našemu razgovoru pošli. Saborski odbor koji je izradio zakonsku osnovu o osnutku Sveučilišta bio je potpunoma svjestan toga da je za jedan narod koji istom valja “privesti u čislo izobraženih naroda” neprispodobivo važnije imati autonomno sveučilište i slobodni, samostalni sustav odgoja i obrazovanja negoli imati državu. Za pravednost se valja odgojiti i obrazovati. Pravedan se narod ne rađa. Njega valja “stvoriti”. Istom u toj supstanciji može funkcionirati “pravna država”. Pri tome ne treba zaboraviti da je “pravna država” pleonazam. Država bez vladavine prava tek je više ili manje moćni privid države, zapravo puko ime kojemu u stvarnosti ništa ne odgovara. …

Što bi trebalo biti duhovno rađanje Hrvatske? 

– Duhovno rođenje jednoga naroda ne da se predvidjeti, planirati, programirati. Na njemu se može samo surađivati pripremajući uvjete pod kojima bi ono uopće moglo postati moguće. … Prvi zadatak nerođene filozofije u Hrvatskoj bio bi uzraditi na tome da nas “svjetska povijest” ne ponese sa sobom, a to ne znači povratak i pad u “naivu”, duhovno vegetiranje i neobrazovanost, nego suvremenosti doraslo duhovno zaputništvo k onome mjestu na kojemu nikada bili nismo – mjestu duhovnoga udomljenja pri sebi samima.

veći ulomak iz intervjua Branka Despota za Vijenac br. 92., link, razgovor vodila Grozdana Cvitan


(dijelom na prvom izdanju bloga: originalnost?)

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s