nitko? (ulomak iz Peter Sloterdijk, Kritika ciničkoga uma)

Prosvjetiteljstvo u posljednjoj instanciji ima posla s idiotizmom jastva. Teško je razmrsiti unutarnje automatizme; stoji truda prodrijeti u nesvjesno. Stalno samopromišljanje, najzad, bilo bi nužno kako bi se spriječila sklonost uranjanju u nove nesvjesnosti, nova automatiziranja, nove slijepe identifikacije. Sklonost tromosti pripada životu, koji i kroz preokrete i kroz trenutke budnosti teži za novim stabilnostima. Zbog toga se može stvoriti dojam da povijest duha tvori puko kolo ideologija, nesistematički izrađen izlazak ljudskih kultura iz nezrelosti i zaslijepljenosti. U sumračju “naknadnog prosvjetiteljstva” idiotizam jastva zavrće se u sve rafiniranije i izokrenutije položaje – u neko svjesno nesvjesno, u defenzivne identitete.

Mahnitanje za “identitetom” čini se da je najdublje od nesvjesnih programiranja, tako dobro prikriveno da široko izmiče i pažljivoj refleksiji. U nama je uprogramiran kvazi formalan Netko kao nosilac naših socijalnih identifikacija. On jamči prednost tuđeg pred vlastitim; posvuda gdje se čini da postoji jastvo, drugi su vazda već bili preda mnom, na mojem mjestu, kako bi me automatizirali mojim podruštvljavanjem. Naše istinsko samoiskustvo ostaje pokopano u ovome svijetu ispod tabua i panike u istinskoj Nitkosti. No, u osnovi nijedan život nema ime. Samosvjesni Nitko u nama – koji tek svojim “socijalnim rođenjem” dobiva ime i identitete – jest ono što ostaje životni izvor slobode. Živuće Nitko je ono, što se grozoti socijalizacije usprkos, prisjeća energetičkih rajeva među osobnostima. Njegov životni temelj je duhom prisutno tijelo, koje nam ne valja imenovati nobody nego yesbody i koji se u toku individuacije može razvijati od arefleksivnog “narcizma” do reflektiranog “samootkrivanja cjelini svijeta”. U njemu nalazi kraj posljednje prosvjetiteljstvo kao kritika privatnog, egoističkog privida. Ako su mistični proboji u takve “najunutarnjije” zone predindividualne praznine dosad bili isključivo stvar meditativnih manjina, tada danas postoje dobri razlozi nadanju da će se u našem svijetu, razdrtom od borbe identifikacija, konačno naći većine za takvo prosvjetiteljstvo.

Nije rijetko od potrebe za čistim interesom preživljavanja, moći biti Nitko. Odiseja to zna na svojem najgrandioznijem, najšaljivijem mjestu. Odisej, duhom prisebni grčki junak, u odlučnom trenutku svog lutanja, nakon bijega iz špilje, dovikuje oslijepljenom Kiklopu: “Nitko je bio onaj, tko te oslijepio!” Tako se daju prevladati jednookost i identitet. S tim uzvikom dosiže Odisej, majstor mudrog preživljavanja, vrhunac prisebnosti duha. On napušta sferu primitivnih moralnih kauzaliteta, mrežu osvete. Od tada nadalje on je siguran pred “zavišću bogova” – bogovi se smiju Kiklopu, kad on od njih zahtijeva osvetu. Na kome? Na Nikome.

Utopija svjesnog života bila je i ostala svijetom, u kojem svatko može sebi uzeti za pravo da bude Odisej i da onog Nikoga pusti da živi, usprkos povijesti, usprkos politici, usprkos državljanstvu, usprkos Itkosti. U liku svog budnog tijela treba on stupiti u lutanje života, koje ništa ne štedi. U opasnosti onaj duhom priseban otkriva bitak Nikoga u sebi. Između polova Nitkosti i Itkosti razapinju se pustolovina i promjenjivi slučajevi svjesnog života.

ulomak iz Peter Sloterdijk, Kritika ciničkoga uma, Zagreb 1992., str. 82.-84., preveo: Boris Hudoletnjak, izvornik: Peter Sloterdijk, Kritik der zynischen Vernunft (1981.)

(najprije objavljeno na prvom izdanju bloga: nitko?)

Oglasi

3 misli o “nitko? (ulomak iz Peter Sloterdijk, Kritika ciničkoga uma)

  1. Tu bi poanta bila da nam identitet omogućava komunikaciju, ali nas istodobno i ograničava. Ili?
    Nije mi skroz jasno zašto uporno razbijamo glavu oko pitanja kojem ćemo ekstremu kad je još prije dvije i pol tisuće godina stanoviti Sidarta javno obznanio da se treba držati sredine.

    Sviđa mi se

    • Nije samo Buddha, nego i Platon i Aristotel, i… Ali, pitanje je što je to ”sredina”? 😉 Je li to ”aritmetička sredina”, odnosno prosječnost? Zagovaranje mediokritetstva. Zacijelo ne, traži se neka prava mjera (što je moja omiljena tema).
      I sad, odmah je očito da moja ”prava mjera” nije ista kao i tvoja. Ali ima li onda neka ”prava prava mjera”? Ima li neka ”prava sredina”? I čime mjeriti pravost mjere?
      Jer, da se vratim na gornji post, uvijek već imamo odnekud nabavljena mjerila te pravosti – ali jesu li to prava mjerila?
      Pa ako u nevolji da teško nalazim mjerilo za ”pravu mjeru”, pokušam naći barem ”svoju vlastitu mjeru”, nadajući se da je to ”svoje vlastito” možda baš i ”ono pravo”… nailazi druga nevolja – što je to moje vlastito? Tko sam to ”ja” u nekom najautentičnijem smislu?
      No tad nailazim na ”…prednost tuđeg pred vlastitim; posvuda gdje se čini da postoji jastvo, drugi su vazda već bili preda mnom, na mojem mjestu, kako bi me automatizirali mojim podruštvljavanjem.” Čini se da je svaki Netko (naime ”netko određen”) već neka tuđa mjera, ne vlastita.
      Omogućava li tek identitet komunikaciju? U jednom smislu da, bez identiteta onoga o čemu govorimo govor je nemoguć. De-finitio, o-graničenje, određenje… omogućuje smisleni govor.
      Ali ne čini mi se da to ujedno znači neophodnost vlastitoga identiteta – vlastitoga ograničavanja u ovom ili onom poimanju sebe.

      Sviđa mi se

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s