Riječi ”dobro” i ”loše”… se najčešće upotrebljavaju relativno. Na primjer, nešto je dobro za neku određenu svrhu, ili je dobro ili loše za nekoga (za njegovu dobrobit), ili je neko dobro to-i-to, na primjer dobar auto, dobar sat, dobar pjevač. Ali postoji i upotreba u kojoj se riječ ”dobro” upotrebljava gramatički apsolutno, bez dopune. Na primjer, ”loše je nekoga ponižavati”: time ne mislimo da je to loše za žrtvu ponižavanja, a niti da je loše, na primjer, za društvo, nego: to je naprosto loše. … Time bi bio naveden dobro upotrebljiv i očito jezično duboko ukorijenjen kriterij za ”moralne sudove”. Svi iskazi u kojima se eksplicitno ili implicitno praktično moranje ili neki izraz vrednovanja (”dobro” ili ”loše”) pojavljuju gramatički apsolutno izražavaju moralne sudove. Naravno, ta apsolutna upotreba riječi ”loše” prilično točno odgovara našoj upotrebi riječi ”nemoralno”: ”ne možeš to činiti”, ”to je loše”, ”to je nemoralno”’ – čini se da sve to izriče otprilike isto. …
Velik dio socijalizacije djeteta sastoji (se) u tome da mu se pomaže u razvijanju mnoštva sposobnosti koje se sve nalaze na ljestvici onoga ”bolje”i ”lošije”. Tako kao prvo učimo razvijati tjelesne sposobnosti: hodanje i trčanje, plivanje, plesanje itd.; također i instrumentalne sposobnosti proizvođenja stvari: građenje, kuhanje, šivanje itd.; i uloge (kao djeca najprije u igranju): biti odvjetnik, učitelj, majka, i sve se to, uz odobravanje odraslih, može razviti manje dobro ili bolje ili naposljetku izvrsno.
Biti dobar u tim sposobnostima tada je naravno osobito važno i za život odraslog čovjeka, toliko da se zacijelo može reći da se osjećaj samopoštovanja nekog čovjeka u velikoj mjeri (ili potpuno?) sastoji u tome da on posjeduje svijest o tome da je dobar u svojim sposobnostima. Pritom pojedine sposobnosti mogu za neku osobu biti više ili manje važne; već prema tome određivat će se i važnost pitanja je li ona u njima dobra za njezin osjećaj vlastite vrijednosti. Mogu, na primjer, biti loš kuhar, ali ako sebe ne razumijem kao kuhara (ili bar ne i kao kuhara), to se neće osobito ticati mojega osjećaja vlastite vrijednosti. Razumijevati sebe kao kuhara ili violinista (ili također kao i to), to znači da je to dio mojega identiteta. Identificiram se s kvalitetama te vrste kad mi je važno biti to-i-to. Da mi je to važno, to znači da jedan dio svojeg osjećaja vlastite vrijednosti činim ovisnim o tome da sam dobar u toj sposobnosti.
Pokaže li se sada netko lošim u nekoj sposobnosti koja mu je važna, reakcija je sram. To odgovara definiciji …: sram je osjećaj gubitka vlastite vrijednosti u očima (mogućih) drugih. Osobito snažno osjećamo sram kad su drugi zaista prisutni i kada ih smatramo kompetentnima, na primjer violinist kada loše svira na koncertu. Ali i kada sam vježba, on će se sramiti ako loše svira – pred očima odnosno ušima neke moguće publike.
Ernst Tugendhat (1930.)
Za razliku pak od tih specijalnih sposobnosti, koje općenito moramo samo rudimentarno razvijati, a dobro jedino ako s njima povezujemo osjećaj vlastite vrijednosti, postoji jedna sposobnost koja je središnja za socijalizaciju, a to je sposobnost da se bude biće koje socijalno opći, kooperativno biće ili, u primitivnom društvu, da se odgovara standardima članstva tog društva. I sada, želim tvrditi da su moralne norme nekog društva upravo one koje utvrđuju te standarde, a to znači definiraju što znači biti dobro kooperativno biće. U sudovima u kojima za ljude i njihova djelovanja kažemo da su dobri ili loši ne prosuđujemo ljude u pogledu specijalnih sposobnosti, nego u pogledu te središnje sposobnosti.
Kako ja vidim, razvijenost savjesti sastoji se u tome da se pojedinac sa svoje strane hoće razumjeti kao član zajednice. Naravno, to ”hoću” drukčije je od onoga o kojemu je bila riječ kod specijalnih sposobnosti. U njemu je prvo implicirano da u svojoj identitet (a to znači u ono kao što se želi razumjeti) prihvaća sebe kao člana društva odnosno kao partnera u suradnji kojemu pripada ljestvica gramatički apsolutno razumljenog ”dobro” i ”loše”, a to zatim, znači da se razumije kao pripadan totalitetu osobe koje pomoću unutarnjih sankcija ogorčenja i srama jedne od drugih uzajamno zahtijevaju da ne krše norme koje tvore taj identitet.
Prema tome, pojedinac mora u svoj identitet (a to znači u svoje htijenje da tako-bude) primiti ”biti takav” i pripadnu dobrotu. Pod tim činom volje ne razumije da on već želi biti upravo dobar, ali svakako da se želi promatrati pripadnim tom moralnom svijetu (”tom moralnom svijetu” koji je definiran time da svi od svih zahtijevaju – s obzirom na unutarnju sankciju – da budu dobri članovi društva u određenom smislu riječi ”dobro”). Bez tog htijenja da pripada pojedinac ne može osjetiti sram kad povrijedi odgovarajuće norme ni ogorčenje kad ih povrijede drugi. …
Moranju je dakle nužno u temelju neko (naravno, gotovo nikada eksplicitno i svjesno) ”ja hoću”. To ”ja hoću” razlikuje se, naravno, bitno od onoga ”ja hoću” htijenja da se razviju određene sposobnosti. Jer sada htijenje znači da se hoće biti član nekog moralnog kosmosa koji je definiran uzajamnim zahtjevima s obzirom na neki pojam dobrote, i tek zaobilaznim putem preko tog kosmosa može se (ali ne mora) htjeti biti faktički dobar u tom pogledu. I onaj tko u smislu svojega morala loše djeluje pripada tom kosmosu, ako se razumije kao pripadan.
Razumije li se tako, to se pokazuje time da li se tada srami. Onaj tko nema moralnog osjećaja ne može se ni moralno sramiti ni ogorčavati se nad drugima. On može razviti samo instrumentalan odnos prema moralnim normama.
ulomak iz: Ernst Tugendhat, Predavanja o etici, Zagreb: Jesenski i Turk 2003., str. 29.- 51., preveo: Kiril Miladinov, izvornik: Ernst Tugendhat, Vorlesungen über Ethik (1993)
Knjigu se može kupiti u knjižarama ili kod nakladnika: Jesenski i Turk
nagovor na filosofiju 