samoodređenje: budi ti sam! (ulomak iz Volker Gerhardt, Samoodređenje. Princip individualnosti)

Kao biće koje je u istoj mjeri prirodno i umno, [čovjek] mora odrediti samoga sebe. Za taj postupak Kant rabi pojam ”samoodređenje”. Taj zahtjev nalazi najoštriji obris u formuli čovjekove osobe kao vlastite svrhe: čovjek postaje svrhom sebi samome.

Taj čovjekov zahtjev prema samome sebi ima najprominentniji izraz u možda najpoznatijem obliku kategoričkog imerativa:

Djeluj tako da čovječanstvo, kako u svojoj osobi tako i u osobi svakoga drugog, svagda ujedno trebaš kao svrhu, a nikada samo kao sredstvo.

Tumačeći taj imperativ Kant pojašnjava da je zapravo riječ o individuumu, koji shvaćajući sebe kao umno biće postavlja samoga sebe kao svrhu. Taj imperativ doduše uključuje da se čovječanstvo mora poimati ”kao svrha sama po sebi”. No taj pojam u praksi nema učinka ako svaki puta ne uđe u samorazumijevanje djelatnog individuuma:

Jer ako ona predodžba [o samosvrhovitosti čovječanstva] kod mene treba izazvati potpun učinak, onda svrhe subjekta koji je svrha sam po sebi moraju koliko god je moguće biti i moje svrhe.

Kant ističe ”potpuno” i ”moje” i time pokazuje da se općenitost neke norme djelovanja koja se zahtijeva u etici pojavljuje jedino ako svatko samoga sebe razumijeva kao čovjeka (i time kao dio čovječanstva), i ako dakle – sa svim pathosom individualnosti – samoga sebe poima kao svrhu samu po sebi. … Svatko mora za samoga sebe zahtijevati ”dostojanstvo umnog bića”, a to je biće

koje se ne pokorava nijednom zakonu do onom koji ujedno daje sebi samome.

Tako Kant dolazi do svoje forumule o ”autonomiji” i kojoj spoznaje ”temelj dostojanstva čovjekove i svake umne naravi”. A čin koji izražava tu autonomiju na kojoj se temelji dostojanstvo čovjeka naziva se ”samoodređenje”. Prema tome, samoodređenje po Kantu uspijeva jedino putem svrhe koju si postavlja neko umom obdareno biće. …

Uzmimo da čovjek … u trenutku krize doista ozbiljno shvaća pitanje Što trebam činiti: kako onda može doći do obvezujućeg odgovora? Kako uopće dolazi do moralne zapovijedi? I čime su legitimirani etički zakoni? … Tko ne dopusti da mu pogled zamuti dogmatski kantijanizam, spoznat će da je rješenje koje ovdje zastupamo blisko Kantu, Kantu koji je uostalom veoma dobro znao da njegova etika stoji u Sokratovoj tradiciji.

U moralnom konfliktu koji je individualno iskusio, sasvim svejedno je li u njega dospio sam ili zbog upozorenja ili prigovora drugih, individuum razumijeva sebe kao umno biće… Pritom je važno znati da je oboje u jednom: u jednom određenom stanju djelovanja je individuum, i upravo u tom stanju koje pojmovno povezuje sa sobom razumijeva sebe kao umno biće. Time što spoznaje neki problem, što poima samoga sebe u nekom sklopu, time što se u njemu pokušava orijentirati i odlučiti, individuum se uvijek već razumijeva kao biće koje u svim tim postignućima koristi svoj vlastiti um. Prema tome i nije hipertrofija ako se individuum … označi kao uman. Ni onome tko dnevno trenira samo dva sata i sudjeluje u natjecanju samo svaka tri tjedna ne branimo da se opisuje kao sportaš. Pojmove sebe samih gotovo uvijek stječemo samo iz veoma ograničenih djelatnosti, ponajviše izvođenih razmjerno rijetko. … Tako je i s umnim zaključivanjem: tko se u razmišljanju, orijentiranju, razumijevanju, odlučivanju i obrazlaganju služi zaključcima uma, taj jest umno biće. …

Budući da uvijek možemo pitati, razmišljati, odlučivati i djelovati samo kao pojedinac, cijeli teret odgovornosti i pogađa jedino pojedinca.

Stoga je najjednostavniji kriterij za moralni problem u tome što tu mora odlučivati individuum sasvim oslonjen na sebe. Ondje gdje se odgovornost više ne može dijeliti, tu dakle leži izazov morala. Iako pojedinac može primati mnogo savjeta i odobravanja, teret odluke nitko ne može preuzeti od njega. Pred vlastitim moralnim pitanjem nitko više ne može biti bez svoje individualnosti. Prvi čin moralne ubrojivosti leži dakle u zahtjevu za djelovanjem na vlastitu odgovornost. Samostalnost je kriterij koji nalazi ispunjenje u samoodređenju.

Budući da um, kako smo vidjeli, sudjeluje na svim razinama postavljanja prema problemu, budući da zacrtava moguća rješenja, daje na raspolaganje kriterije za njihovu provjeru, pokazuje neizbježnost neke odluke, da sadrži zahtjev kojemu se mora udovoljiti utemeljenom odlukom, i budući da na koncu daje i razloge, on dominira cijelim postupkom. … Čovjek se s obzirom na problem koji se tiče njega samoga i koji on ozbiljno shvaća uvijek mora razumijevati i kao umno biće da bi pronašao rjeđšenje koje zadovoljava njegov vlastiti zahtjev koji je u biti uvijek i umni.

Time se moralnost dokazuje kao izrazito individualno djelovanje pod zahtjevom vlastita uma. Da bismo pojasnili jednostavnost i radikalnost tog iskaza, mogli bismo također reći: moralnost je ondje gdje individuum doista želi djelovati kao on sam. …

Moralnost čovjeka objelodanjuje se u konsistenciji i konsekvenciji vlastita htijenja. “Dobro” nekog čina, kao što kaže Kant, leži u “čistoći” volje. No “čista volja” nije ništa drugo nego volja koja se oslanja samo na umske razloge. …

Ako se sada izborim za neku odluku, onda ona, ako je uopće smijemo nazvati umnom, mora biti povezana sa zahtjevom da u usporedivim životnim situacijama djelujem isto tako. Ona utoliko vrijedi općenito za sve analogne situacije koje se sada mogu zamisliti. …

Mi polazimo (u najmanju ruku s dobrim pragmatičkim i epistemologijskim razlozima) odatle da postoje usporediva stanja djelovanja. A budući da to činimo, ima smisla govoriti i o valjanosti razloga ili o identitetu osoba i situacija. No time već uvjeti smisla razmišljanja o moralnom problemu uključuju da pronalazimo ono što je usporedivo, ono što bi u tom stanju moglo osigurati sud na takav način da se onaj tko djeluje u njemu prepozna kao onaj tko jest i tko hoće biti. Individualna općenitost dakle već leži u zahtjevu da se na moralno pitanje uopće pronađe neki u sebi usklađen odgovor. …

Interindividualna općenitost, dakle ono što povezuje različite osobe, iz motrišta onoga tko djeluje predstavlja sekundaran problem. Njemu je u prvom planu svladavanje vlastitog problema: mora pronaći izlaz iz svoje krize. Ako je to samo kriza drugih, on s time nema veze; ako ipak bude sudjelovao u njihovoj sudbini, to će postati njegovim problemom, možda čak njegovom vlastitom sudbinom. Formulirano manje dramatično: onaj tko djeluje mora pronaći svoj odgovor na svoje pitanje. … Jedini cilj koji treba zadržati kao kriterij tu je slaganje sa samim sobom. …

No … smije li rješenje konflikta koje je pronašao individuum zahtijevati da vrijedi i za druge? Odgovor je blizu, a da bismo ga dobili potrebna je samo jedna dopuna, koja sa svoje strane odmah dopušta da spoznamo zašto najčešće raspravljano pitanje novije etike zapravo zaslužuje sporedan interes: da bismo mogli barem smisleno postaviti pitanje o interindividualnoj općoj valjanosti, druge moramo isto tako poimati kao umna bića! Poopćavanje inače ne daje nikakav smisao: ako je rješenje nekog problema, koji se može razumjeti jedino uz sudioništvo uma, onda i oni za koje problem treba nešto značiti, i za koje rješenje treba vrijediti, moraju pomoću svojeg uma organizirati i svoje iskustvo poblema i svoju kompetenciju za rješavanje! Ukratko: moramo ih misliti kao umna bića ako trebaju razumjeti moralni konflikt drugoga i ako im isto tako treba biti jasno moralno djelovanje drugoga. …

Jedino ako osjećaju jedinstvo (uopće ili u danom slučaju) s moralno djelatnim bićem, jedino ako sami sebe mogu zamisliti na njegovu mjestu, oni dolaze u obzir kao pravi adresati interindividualne općenitosti. I u tom slučaju mogu dospjeti do istoga moralnog nazora jedino ako se individuum koji je u pitanju u svom konfliktu doista ponaša umno. Sve se dakle svodi na pitanje unutarnje konsekvencije individuuma: uzmimo da pojedinac uspije korektno shvatiti svoj položaj i adekvatno opisati samog sebe u njemu: onda se sa njime može identificirati svatko tko vjeruje da se može odgovarajuće pojmiti u sličnome položaju. Tada još samo treba podsjetiti na sredstva uma koja su ponuđena i drugome. … Ako je na formalno korektan način za sebe povukao ispravne zaključke, onda ih (u navedenim uvjetima) u punom opsegu mogu preuzimati i drugi. Onda individualna općenitost implicira interindividualnu.

ulomak iz Volker Gerhardt, Samoodređenje: princip individualnosti, Zagreb 2003., str. 89.-90.,  270.-271., 273.-278., prevela: Darija Domić, izvornik: Volker Gerhardt, Selbstbestimmung Das Prinzip der Individualität 1999


(na prvom izdanju bloga: univerzalno poštovanje?)

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s