U ranim ljudskim kulturama, a donekle čak i danas, postojalo je ono što se nazivalo ”mišljenje sudjelovanjem”. Ljudi tih kultura su osjećali da sudjeluju u nekima od stvari koje su vidjeli – da sve u svijetu sudjeluje, te da je duh svih stvari bio sve-jedan. Čini se da su Eskimi, primjerice, vjerovali da doduše postoje mnogi tuljani, ali da je svaki od njih očitovanje jednoga tuljana – duha tuljana. To jest, jedan se tuljan očitovao kao mnoštvo. Utoliko su se mogli pomoliti tom duhu tuljana da se očituje pa da imaju što jesti. Vjerujem da su neki američki Indijanci na takav način gledali na bizone. Ti su ljudi vjerovali da sudjeluju u prirodi, i na neki su način bili izrazito svjesni sudjelovanja njihovih misli. …
Drugi način za oslikati mišljenje sudjelovanjem jest da zamislimo da razgovaramo. Vidim te, i čujem te; to su vrlo različita iskustva. No, moje zbiljsko iskustvo je da osoba koju vidim jest osoba koju čujem – one su jedno te isto. Način mišljenja ih su-stavlja zajedno… Mišljenje sudjelovanjem je jedan drugačiji način opažanja i mišljenja, i to način na koji smo opstajali tijekom, više ili manje, milijun godina. U zadnjih smo pet tisuća godina sve to preokrenuli, pa naš sadašnji jezik kaže ”to su sve gluposti, nećemo na to uopće obraćati pažnju.” Takvu vrstu mišljenja kojoj danas uvelike dajemo prednost nazivamo ”doslovnim mišljenjem”.
Doslovna misao nastoji biti odraz stvarnosti kakva jest – ona tvrdi da vam kazuje kako stvari stoje. Naginjemo vjerovati da je to najbolja vrsta misli. Tehnička misao, primjerice, nastoji biti doslovna. Takva misao namjerava biti nedvosmislena; u tome može ne uspjeti, ali nastoji za time – znati nešto točno onako kako jest. Owen Barfield je takvu doslovnu misao usporedio s obožavanjem idola. Načinite li idola, on na početku može stajati za neku silu veću od njega samoga, ili za neku duhovnu zbiljnost. No, postupno se idol uzima kao to – doslovno; i stoga dajete izvanrednu vrijednost tom predmetu. Mogli bismo reći da na neki način obožavamo svoje riječi i svoje misli, ukoliko one tvrde da su opisi ili iskazi o stvarnosti upravo kakva jest. One zapravo to ne mogu – dajemo im previsoku vrijednost. One mogu pokriti dio stvarnosti, ali ne pokrivaju ”sve”.
Kulture koje su uvelike koristile mišljenje sudjelovanjem vjerojatno su za praktične djelatnosti također koristile doslovno mišljenje, no, stvari koje su im najdublje značile uključivale su mišljenje sudjelovanjem… Jako je zanimljivo … pokušati misliti na taj način. Rekao bih da ionako neprestano mislimo sudjelovanjem, da to nikad nije ni prestalo. Na primjer, kad je moja zemlja napadnuta, ja sam napadnut. Tada mislimo točno na taj način. Kažemo ”ja sam moja zemlja; kad si prešao tu granicu napao si mene”. Mislimo uvelike na taj način, no tvrdimo da ne mislimo. Doslovna misao tvrdi da to uopće ne radimo. … Eksplicitno, najvišu vrijednost dajemo doslovnoj misli, dok zapravo prešutno dajemo također vrijednost mišljenju sudjelovanjem. Sve je to dakle vrlo zbrkano. Doslovna je misao preuzela svijest i omogućila tehnologiju, i na mnoge načine bila naša silna prednost. Istodobno je mišljenje sudjelovanjem nekako potisnuto u sjenu; zasjenjeno je, no zadržalo se u pozadini.
Što, dakle, znači ta riječ sudjelovanje (participation)? Zapravo ima dva značenja. Najranije je bilo ”uzeti udio”, kao kad uzimaš udio u hrani – svi ljudi jedu iz zajedničke zdjele, uzimaju udio kruha ili čega već. Simbolički, ili čak zbiljski, tim je ranim ljudima to značilo sudjelovanje u izvoru. Osjećali su da totem i oni uzimaju udio u toj zbiljnosti, to je stvaralo osjećaj jednosti. U zapadnoj je kulturi to značenje trajalo do srednjeg vijeka. Drugo je značenje ”su-djelovati”, dati svoj doprinos. U moderno doba je to značenje postalo glavno. To znači da si prihvaćen, da se uvodiš u cjelinu. Ne možeš sudjelovati u nečemu osim ako ono prihvaća tvoje sudioništvo. Zajedno uzevši, ti načini mišljenja ne stvaraju odvojenost objekta i subjekta. Kao implicitna misao, to bi stvaralo jedan osjećaj bivanja zajedno – da granice nisu stvarna odvojenost, nego su tu tek u svrhu opisa.
U Srednjem vijeku je Toma Akvinski stalno koristio zamisao sudjelovanja. On bi rekao da subjekt rečenice sudjeluje u objektu. Također da svjetlost koju vidimo na Zemlji sudjeluje u Suncu. Svjetlost je u čistom obliku na Suncu, a mi ovdje sudjelujemo u njoj. Takav je način mišljenja bio uobičajen tijekom ogromnog dijela našeg ljudskog razvoja, i stvarno bismo ga nekako trebali okusiti. Takav način mišljenja nikoga ne bi naveo da orobi planet. Sudjelujemo u planetu, i bilo bi besmisleno orobiti ga. Duboko u nesvjesnome takvo mišljenje mora biti dio svih nas, jer ga je ljudska vrsta imala možda milijun godina, pa je u usporedbi s tim vrijeme u kojem prevladava doslovna misao kratko.
Mišljenje sudjelovanjem vidi kako sve sudjeluje u svemu. Vidi da njegovo vlastito biće sudjeluje u Zemlji – ono nema neko neovisno biće. To je isto kao reći da nas Zemlja hrani. Razmotrimo hranu – sudjelujete u hrani, doslovno. Ta hrana, koja izgleda kao neovisan objekt, postaje vi sami. Gdje to ona postaje vi? Kako ona može postati vi? U kojem trenutku? Gdje povlačite razgraničenje? Kao što vidite, nešto je pogrešno u gledanju na hranu kao na doslovno odvojen objekt. Takvo doslovno mišljenje teži razlomiti, dok mišljenje sudjelovanjem teži stvari sabrati.
Ali mišljenje sudjelovanjem ima neke vidove koji su vrlo neprikladni, ili čak opasni. Na primjer, u nekim plemenima je riječ za ”ljudsko biće” ista kao riječ za pripadnika tog plemena. Kada susretnu drugo pleme, sama riječ sugerira da ono nije ljudsko. U nekom bi smislu mogli znali da su to ljudi, no moć takvih riječi je izuzetna. Stoga to pleme možda ne bi bilo sposobno uključiti druga plemena u svoje ”sudjelovanje”; na toj točki bi započinjalo fragmentirano mišljenje. Drugi su primjer pivnice u doba Hitlerove Njemačke. Ljudi bi sjedili u pivskim podrumima i pjevali, uz veliko sudioništvo i drugarstvo. ”Mi smo svi zajedno prijatelji, ići ćemo osvojiti svijet i sve će biti divno.” No, kad je došlo do djelovanja, nije bilo tako divno. Možete vidjeti da taj pojam mišljenja sudjelovanjem nije nužno neka formula za savršenu sreću.
Prije pola milijuna godina ljudi i nisu zapravo trebali puno doslovnog mišljenja. Živjeli su u malim skupinama lovaca-sakupljača; svi su poznavali jedni druge, i razvijali doslovno mišljenje samo za jednostavne tehničke svrhe. No, tad je došlo do poljoprivredne revolucije, i razvila su se veća društva. Ta su društva trebala više organiziranosti, i reda, i tehnologije, i morala su koristiti puno više doslovnog mišljenja. Organizirala su društvo govoreći ”ti spadaš tu, ti radiš to, ti ono”. Započeli su stoga postupati sa svime kao s odvojenim objektima, uključujući i druge ljude. Koristili su ljude kao sredstva za svrhe. Što je civilizacija dalje napredovala, društva su išla dalje u to područje korištenja misli kao sredstva za cilj.
Takvo je mišljenje ušlo i u odnose među zemljama. Svaka je zemlja postupala s drugom kao s objektom, kojim valja upravljati, ili se boriti protiv njega, ili ga poraziti. Dolazilo je do stalnog širenja praktičnog, tehničkog vida mišljenja u sve šira područja. Samo sudjelovanje je postalo fragmentirano i povlačilo se u ograničeno područje, koje je vremenom postajalo sve ograničenije. Možda su ga ljudi osjećali u obitelji ili u nekim ritualima – u pripadnosti gradu, ili zemlji, ili vjeri, ili Bogu – ali sve je više stvari bilo ”svjetovno”, kako se govorilo.
Ipak, sudjelovanje je bezuvjetno nužno ukoliko se išta hoće učiniti zajedno. Trenutno ono ne radi dobro jer se brka s doslovnim mišljenjem. Stoga moramo razumjeti razliku između mišljenja sudjelovanjem i doslovnog mišljenja.
ulomak iz David Bohm, On Dialogue, London 2003. (1996.), str. 84. – 88., preveo: ja
nagovor na filosofiju 