fenomenologija?

Fenomenologija se općenito smatra jednom od dvije (uz analitičku filosofiju) najvažnije filosofske tradicije u 20. stoljeću.

Od svih duhovnih djela koja bitno obilježavaju filosofijsku situaciju u 20. stoljeću, jedno je zacijelo najvažnije. Riječ je o … fenomenologijskoj metodi.

Pretenzija filosofije na samosvojnu metodu nije iznenada iskrsla u 20. stoljeću; metoda s maksimom ”k samim stvarima” ima bogatu pretpovijest, staru koliko i filosofija sama. U nereflektiranom i neekspliciranom obliku ta se metoda, ovako ili onako, javlja kod svih velikih filosofa u povijesti… (Vanja Sutlić 1989.)

Osnivač je Edmund Husserl, a važna imena su, među ostalima, Max Scheler, Edith Stein, Martin Heidegger, Roman Ingarden, Eugen Fink, Oscar Becker, Jean-Paul Sartre, Maurice Merleau-Ponty, Simone de Beauvoir, Emmanuel Lévinas, Hans-Georg Gadamer, Paul Ricoeur, Jean-François Lyotard i Jacques Derrida. Fenomenologija je više ili manje utjecala na skoro sve vodeće njemačke i francuske filosofe toga razdoblja. Budući da je prethodila i dijelom uvjetovala npr. egzistencijalizam, hermeneutiku, strukturalizam, dekonstrukciju i poststrukturalizam može se reći da je fenomenologija svojevrsni kamen temeljac svega onoga što se danas u engleskom govornom području naziva ”kontinentalnom” filosofijom.

Riječ ”fenomenologija” dolazi od riječi phainomenon (phainomai, pojavljivati se) i logos (um), i fenomenolozi toj etimologiji pripisuju veliku važnost. Sve što se pojavljuje pojavljuje se u određenim doživljajima; nema ”ne-doživljenog” pojavljivanja. Cilj fenomenologije se u skladu s time opisuje kao istraživanje doživljaja koje treba poslužiti prikazu ”esencija”, naime ”uma” koji je u temelju doživljaja. To je vrlo općenita definicija koja nam ništa ne govori o tome na koji se način to istraživanje provodi ili bi se trebalo provoditi; ali ona vrlo jasno ukazuje gdje se može naći polje za fenomenološka istraživanja. Ono je u području doživljaja…

Fenomenologija se bavi doživljajima i njihovom strukturom; u tome se ona upadljivo razlikuje od moderne analitičke filosofije koja se uglavnom bavi analizom iskaza i rečenica… Struktura jezičnog izraza, tvrde fenomenolozi, ne može se doista razumjeti bez analize strukture doživljaja koji tim izrazima daju značenje…

Utemeljimo li svoju analizu na doživljajima, onda je, tvrde, jedna od glavnih prednosti takvog postupka u tome što ne moramo početi s apriornim i neevidentnim pretpostavkama kojima je i samima potrebno objašnjenje. Nije nam nužno postavljati postulate čija se valjanost mora potvrditi izvan područja našeg istraživanja. To znači da naše istraživanje ima doista fundamentalan karakter… U prirodnim znanostima činimo najrazličitije pretpostavke. Astronom pretpostavlja valjanost fizike, fizičar sa svoje strane valjanost matematike, a matematičar valjanost logike. Fenomenološka analiza, tvrdi se, ne čini nikakve pretpostavke koje bi se tek morale opravdati s nekoga drugog mjesta. Ona je fundamentalnija nego bilo koja druga od tih disciplina jer se oslanja isključivo na osnove koje su ”samoutemeljujuće” i evidentne. Zato ona filosofski i jest tako vrijedna… Za razliku, na primjer, od objašnjenja koja daju prirodne znanosti, filosofsko objašnjenje ima tu značajku da ne pretpostavlja ništa čemu bi i samome trebalo neko objašnjenje. Ako to ipak pretpostavlja, onda u najboljem slučaju nije dovoljno fundamentalno, a u najgorem je dogmatsko i nekritičko. (Edo Pivčević 1970.)

To radikalno oslanjanje isključivo na ono što je evidentno najprije znači da valja ukloniti povijesno predane predrasude, naslage koje su ostavili mit, religija, dogmatske filosofije, ideologije, različiti nazori na svijet, moderni mitemi, itd. ali, također i pozitivne znanosti. Husserl je takav pristup označio kao okret ”ka samim stvarima”.

Ali umno ili znanstveno suditi o stvarima znači usmjeriti se prema stvarima samim, odnosno od govorenja i mnijenja vratiti se na stvari same, ispitati ih u njihovoj samodanosti te ukloniti sve predrasude koje su im strane. (Edmund Husserl 1913.)

Merleau-Ponty interpretira tu maksimu prvenstveno kao kritiku scientizma, kao poziv na izvorniji odnos spram svijeta nego što je znanstvena racionalnost. Jer, i ona pretpostavlja, mada to zaboravlja, znanstvenikovo pred-znanstveno iskustvo svijeta u prvome licu.

Radi se o tome da se opiše, a ne da se objasni i analizira. Taj prvi naputak koji je Husserl dao fenomenologiji, … da se vraća ”samim stvarima”, prije svega je opoziv znanosti. Ja nisam rezultat ili raskršće mnogostrukih kauzalnosti koje određuju moje tijelo ili moj ”psihizam”, ne mogu sebe pomišljati kao običan objekt biologije, psihologije i sociologije, ne mogu se zatvoriti u univerzumu znanosti. Sve što znam o svijetu, čak pomoću znanosti, to znam polazeći od jednog svoga gledišta ili od iskušavanja svijeta bez kojega simboli znanosti ne bi mogli ništa reći. Sav univerzum znanosti konstruiran je na proživljenom svijetu pa – ako želimo strogo promisliti samu znanost, točno procijeniti njezin smisao i domet – treba najprije probuditi to iskustvo o svijetu, čiji je ona drugi izraz. Znanost nije imala niti ikad će imati isti smisao postojanja kao opaženi svijet, iz jednostavnog razloga što je ona samo njegovo određenje ili objašnjenje. Ja nisam samo ”živo biće” pa čak ni ”čovjek”, čak ni ”svijest” sa svim osobinama što ih zoologija, socijalna anatomija ili induktivna psihologija priznaju ovim proizvodima prirode ili povijesti – … moja egzistencija ne dolazi … iz moje fizičke i društvene okoline, ona ide prema njima i podržava ih, jer ja sam taj koji čini da budu za mene (pa, dakle, da budu u jedinom smislu koji riječ može imati za mene)… Znanstveni pogledi prema kojima sam ja trenutak svijeta uvijek su naivni i licemjerni, jer oni podrazumijevaju (iako ga ne spominju) taj drugi pogled, onaj svijesti, u kojem se isprva jedan svijet raspoređuje oko mene i počinje opstojati za mene. Vratiti se samim stvarima znači vratiti se tome svijetu s obzirom na koji je svako znanstveno određenje apstraktno, znakovno i zavisno, poput geografije spram krajolika u kome smo najprije naučili što je šuma, livada ili rijeka. (Maurice Merleau-Ponty 1945.)

Ne radi se, dakle, o obnovi onog idealizma po kojem ”ja” prethodim svijetu, ili ga čak ”stvaram”: perspektiva prvog lica i svijet su istodobni.

Naglasak fenomenologije na perspektivi prvoga lica ne bi trebalo zamijeniti za pokušaj klasičnog idealizma za isključenjem uma iz svijeta, da bi neki čisti i ne-svjetovni subjekt tek konstituirao bogatstvo i konkretnost svijeta. Taj je pokušaj ipak bio naivan.

Kako reče Heidegger, radi se o ”bivanju-u-svijetu”, jednom svijetu kojega štoviše ne bi trebalo razumjeti kao puku ukupnost objekata, ili kao sumu svih kauzalnih relacija, nego prije kao kontekst smisla u kojemu smo neprekidno smješteni. Da je idealizam istinit, da je svijet puki proizvod naše konstitucije i konstrukcije, svijet bi se pojavljivao kao potpuno transparentan. Imao bi samo onaj smisao koji mu mi pridamo, i stoga ne bi sadržavao nikakve skrivene aspekte, nikakav osjećaj tajanstva. Idealizam i konstruktivizam lišavaju svijet njegove transcendencije. Za te pozicije znanje sebe, drugih i svijeta više nije problem. Ali, stvari su složenije od toga. Fenomenološka analiza pokazuje da ne postojim tek sam za sebe, nego i za drugoga, i da drugi ne postoji sam za sebe, nego i za mene. Subjekt nema monopol bilo na seberazumijevanje bilo na razumijevanje svijeta. Dapače, ima vidova mene samoga i svijeta koji su mi dostupni samo kroz druge. Ukratko, moja egzistencija nije jednostavno pitanje toga kako ja shvaćam samoga sebe, nego i pitanje kako me drugi shvaćaju. Subjektivnost je nužno utjelovljena u društvenom, povijesnom i prirodnom kontekstu. Svijet je neodvojiv od subjektivnost i intersubjektivnosti, a zadaća je fenomenologije misliti svijet, subjektivnost i intersubjektivnost u njima prikladnim povezanostima.

Naš je odnos spram svijeta tako temeljan, tako očit i prirodan, da ga obično ne reflektiramo. Fenomenologija hoće istražiti to područje zanemarene očitosti. Zadaća fenomenologije nije zadobiti nova empirijska znanja o različitim područjima svijeta, nego radije shvatiti temeljni odnos spram svijeta koji je pretpostavljen u svakom empirijskom istraživanju.

Dok fenomenologija naglašava metodsku nužnost jednog vida refleksivne povučenosti – onoga što je Husserl nazvao epoche ili redukcija – to nije zato što bi fenomenologija htjela napustiti svijet u korist čiste svjesnosti, nego zato što one veze koje nas spajaju sa svijetom možemo vidjeti samo tako da ih lagano olabavimo. Svijet je, kako piše Merleau-Ponty, divan. On je dar i zagonetka. Ali, da bismo to prepoznali, nužno je suspregnuti naše uobičajeno slijepo i nepromišljeno uzimanje svijeta zdravo za gotovo. Normalno živim u prirodnoj i angažiranoj vezi sa svijetom. Ali, kao filosof, ne mogu proći s tako naivnim bivanjem-u-svijetu. Moram se distancirati od njega, koliko god neznatno, da bih ga mogao opisati. (Dan Zahavi 2008.)

Svijet nije objekt čiji zakon konstituiranja posjedujem u sebi, on je prirodna sredina i polje svih mojih misli i svih mojih jasnih percepcija… Čovjek je u svijetu, on se spoznaje u svijetu. Kad se, napuštajući dogmatizam zdravog razuma ili dogmatizam znanosti, vraćam sebi, ne nailazim na žarište unutarnje istine, nego na subjekt predan svijetu.

Zato što smo skroz-naskroz odnos prema svijetu, za nas je jedini način da to opazimo obustavljanje toga kretanja, u odbijanju da u njemu sudjelujemo, ili, pak, u tome da ga stavimo izvan igre. Ne da bismo se odrekli izvjesnosti zdravog razuma i prirodnog stava – one su, naprotiv, stalna tema filosofije – nego zato što se one, upravo kao pretpostavka svake misli, ”podrazumijevaju same po sebi”, pa prolaze nezapažene. I zato se moramo za trenutak od njih uzdržati kako bismo ih probudili i učinili da se pojave. … Upravo zato da bismo svijet vidjeli i shvatili kao paradoks, valja prekinuti našu prisnost s njime, i taj nas prekid može poučiti jedino o nemotiviranom izviranju svijeta… Da smo apsolutni duh, [takva] redukcija ne bi bila problematična…

Svijet nije ono što ja mislim već ono što živim, otvoren sam svijetu, nesumnjivo, s njime komuniciram, ali ga ne posjedujem, on je neiscrpljiv. ”Postoji neki svijet”, ili radije, ”postoji svijet”, nikada ne mogu u potpunosti obrazložiti ovu stalnu tezu svog života…

Fenomenologija, kao otkrivanje svijeta, … kao korjenita refleksija, … upravo onoliko koliko ostaje vjerna svojoj namjeri, neće nikada znati kamo ide. Nedovršenost fenomenologije … nije znak neuspjeha, ona je naizbježna, jer je zadaća fenomenologije otkriti misterij svijeta i misterij uma… Ona je mukotrpna kao djelo Balzaca, Prousta, Valeryja ili Cezannea, – po istoj vrsti pažnje i čuđenja, po istom zahtjevu svijesti, po istoj volji da se shvati smisao svijeta ili povijesti u stanju nastajanja.  (Maurice Merleau-Ponty 1945.)

Literatura:

  1. Vanja Sutlić, Kako čitati Heideggera, Zagreb 1989., str. 40.
  2. Edo Pivčević, Na tragu fenomenologije, Zagreb 1997., str. 11., preveo: Kiril Miladinov, izvornik: Edo Pivčević, Von Husserl zu Sartre: Auf den Spuren der Phänomenologie (1972.)
  3. navod iz: Milan Galović, ”Edmund Husserl” u Suvremena filozofija II. (Filozofska hrestomatija, svezak 8.), Zagreb 1996., str. 69., preveo: Milan Galović, izvornik: Edmund Husserl, Ideen einer reinen Phänomenologie (1913.)
  4. Maurice Merleau-Ponty, Fenomenologija percepcije, Sarajevo 1978., str. 6.–17., preveo: Anđelko Habazin, izvornik: Maurice Merleau-Ponty, Phenomenologie de la perception (1945.)
  5. Dan Zahavi, ”Phenomenology” u Routledge Companion to Twentieth-Century Philosophy, 2008., 664.-665., link, preveo: ja

(izvorno objavljeno na prošlom izdanju bloga i. fenomenologija?)

Oglasi

2 misli o “fenomenologija?

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s