uz Bitak i vrijeme §7: fenomen, logos, fenomenologija?

[zajedničko čitanje: Martin Heidegger, Bitak i vrijeme]

7. A) pojam fenomena

Metoda primjerena fundamentalnoj ontologiji je fenomenologija. Heidegger opet obrazlaže kružno, što (već smo vidjeli, a kasnije će to biti još razrađeno) smatra neizbježnim. Dakle: ne možemo uzeti neku naslijeđenu metodu, nego ”iz načina obrade što ga zahtijevaju ‘same stvari’ ” treba oblikovati metodu. A fenomenologija, kako to ovdje prikazuje Heidegger, upravo nije neka povijesno naslijeđena metoda, nego je karakterizirana samo svojom maksimom ”k samim stvarima!”

Unatoč tome, prvi korak obraća pažnju na naslijeđe, naime na rasvjetljavanje grčkih pojmova sadržanih u imenu fenomenologija. Ipak možemo naći opravdanje za taj korak u tome da su

phainomena, ‘fenomeni’, ukupnost onoga što je bjelodano ili se može iznijeti na vidjelo, što su Grci katkada identificirali sa ta onta (biće).

Dakle, po toj uputi, fenomeni već jesu same stvari. Odnosno: ”ono pokazujuće-se-po-samome-sebi, ono očito”.

No, u tom slučaju treba razlučiti pojam fenomena od dva njemu srodna tradicionalna pojma, pričina/privida i pojave, a koji su svakako mišljeni u razlici spram same stvari.

Privid, obrnuto od fenomena, znači da se nešto pokazuje kao ono što nije. Ali, da bi moglo biti takvog pokazivanja, kao ono što nije, mora prije biti pokazivanja nečega kao onog što to jest. Bez pozitivnog iskustva onog očitog (fenomen) ne bi moglo biti lažnog očitovanja (privid). Mađioničarski trik sa zecom iz šešira ne bi imao efekt privida da već nemamo nekog iskustva sa pravim zečevima i šeširima. Reći npr. ”sve je privid” nema smisla, jer ne može biti ”pri-vid” ako mu ne prethodi nešto što je baš ”-vid”. (Negacija je moguća samo kao negacija nečega pozitivnoga, što mu prethodi.) To da ima privida utemeljeno u tome da ima fenomena, da ima bića koje se pokazuje samo po sebi. U tom smislu je privid ”modifikacija fenomena”.

Pojava nije privid. Pojava je nešto što upućuje na nešto drugo, pri čemu to drugo samo ne dolazi na vidjelo. Virus ne dolazi na vidjelo u simptomima viroze, mada su simptomi viroze pojava toga da su u tijelu prisutni virusi.

Pojava kao pojava ‘nečega’, prema tome, upravo ne znači: pokazivati samo sebe, nego znači: javljanje nečega što se ne pokazuje putem nečega što se pokazuje. Pojava jest sebe-ne-pokazivanje. Ali… ono što se na ovakav način ne pokazuje ne može se nikada ni pričinjati. Premda ‘pojavljivanje’ nije, i nikada nije, pokazivanje sebe u smislu fenomena, pojavljivanje je ipak moguće samo na temelju nekog sebe-pokazivanje nečega. … Fenomeni, prema tome, nikada nisu pojave, ali je zacijelo svaka pojava upućena na fenomene.

Da bi bilo pojave, mora biti nečega što se pokazuje, makar to pokazivanje upućivalo na nešto skriveno.

Fenomen u pravom smislu sebe-pokazivanja suomogućuje, utemeljuje i pričin i pojavu – utoliko što tek ako nešto sebe uopće pokazuje može se ono pokazati i kao ono što nije, odnosno u nečemu drugome – ali je sam od njih bitno drugačiji.[1]

Ako govorimo o nekom biću koje sebe pokazuje (npr. poput one stolice) tad je to ”vulgarni pojam fenomena”. Ali, vidjeli smo, biće se može susresti na raznolike načine:

Biće se onda može na razne načine, prema vrsti pristupa k njemu, pokazivati samo od sebe.

Zato su fenomeni fenomenologije kao fundamentalne ontologije prije ”karakteri bitka bića”, nego li neka bića (prije kako nego li što).

Fenomen znači način susretanja bića po samome sebi na koji se samo pokazuje. (Prolegomena str. 90.)

Dakle, fenomen je prije ”ono u čemu nešto može postati očitim, po sebi vidljivim”, svjetlo u kojem se biće pokazuje, nego li samo biće koje se pokazuje. U kantovskoj terminologiji, fenomeni nisu ”pojave” nego ”uvjeti mogućnosti” pojave (”forme zora”), poput prostora i vremena.

7. B) pojam logosa

Drugi sastavni dio riječi fenomeno-logija, dakle logos, Heidegger izlaže iz bliskosti s prvim dijelom, fenomen. Najprije utoliko što imenicu opet, kao i kod riječi ”fenomen”, izvodi iz glagola. Nasuprot mnoštvu značenja koja je tijekom povijesti filosofije ta riječ poprimila, Heidegger jednostavno kaže:

logos … izvodeći se iz legein, znači govor, govor o nečemu. (Prolegomena str. 93.)

Važnije, kao što je phaimenon ”izveden iz glagola phainesthai koji znači: pokazivati se”, tako

Aristotel određuje smisao logosa kao apo-phainesthai – pustiti da se nešto vidi po sebi samome, i to apo- iz sebe samoga. Dakle, u govoru, ukoliko je istinski, ono što se govori treba se crpiti iz onoga o čemu se govori, tako da govoreće saopćenje čini očevidnim po svome sadržaju, po onome što kazuje i onome o čemu govori. (isto)

Naravno, nije svaki govor takav, ”nije svaka rečenica teorijski iskaz, iskaz o nečemu: povik, molba, želja, molitva nisu logos apophantikos” (isto str. 94.); ipak, oni ”također čine očitim, ali na drugi način”. Ali, u riječi fenomeno-logija

logos se mora uzeti upravo u svim onim složenicama kao teologija, biologija, itd. … u tom posebnom slučaju značenjskog logosa, dakle kao logos apophantikos. (isto)

Heideggerovo shvaćanje obaju ovih sastavnih pojmova (logosa/govora i fenomena) izravno je povezano s njegovim poimanjem istine. Za njega ” ‘mjesto’ istine” nije prije svega iskaz, niti neka subjektova predočba. Istina je najprije u raskrivanju samih stvari, a tek potom ‘u svijesti’, ili ‘u iskazu’. To Heidegger povezuje s grčkom riječi za istinu, aletheia, koja doslovno prevedeno znači ne-skrivenost.

Time se on nadovezuje na Husserlov prvi metodički princip, na princip evidencije, koju Husserl razumije kao zorno gledanje same stvari. … Što je evidencija? Evidencija je takav uvid u stanje stvari za koje ne treba posebnog dokazivanja ili zaključivanja, gdje se stvar sama vidi. … Kod Heideggera evidencija nije izvjesnost za neko jastvo, nego samopokazivanje stvari same…

Tako je, uvježbavajući fenomenologijsko gledanje, [Heidegger] iskusio sljedeće: ono što se za fenomenologiju akata svijesti (tj. Husserlovu fenomenologiju) zbiva kao samopojavljivanje fenomena, daleko je iskonskije, prvobitnije mišljeno u Aristotela, tj. u čitavom grčkom ljudskom opstanku kao a-letheianeskrivenost onoga što je prisutno; mišljeno je dakle izvornije kao otkrivanje, kao samopokazivanje stvari.

Otuda je za Heideggera u fenomenologiji najvažnija upravo krilatica ‘K samim stvarima!’ – tako kako se te stvari od sebe pokazuju. Dakle, ne konstituirane u transcendentalno shvaćenim doživljajima svijesti, nego kakve su same. U strogom smislu riječi, fenomen nije transcendentalna činjenica svijesti, nego je javljanje, pokazivanje, neskrivanje, samootkrivanje samih stvari – kad smo za njih dostatno priređeni. Ono što je fenomenologijskih istraživanjima ponovo nađeno kao temeljna karakteristika mišljenja, to se za Heideggera pokazalo kao osnovna crta grčkog mišljenja, ako ne čak i karakteristika filosofije kao takve. [2]

Ako je ispravna ova Sutlićeva interpretacija, da se radi o ”samootkrivanju samih stvari – kad smo za njih dostatno priređeni”, a ne o stvarima ”konstituiranima u doživljajima svijesti”, onda mi izgleda da je odgovor na ovo Magičarevo pitanje negativan:

Magičar:…dakle, radi se o samosvjesnom biću, koje razlikuje bića u svijetu, ali koje uopće može sebi predočiti nešto poput ‘bitkovitost svijeta’. Tu se postavlja ono pitanje nije li tubitak sve izmislio, jer je sam po sebi ‘bitkovit’, pa promatrajući svijet osjeća da se samo radi “o njemu samom” ili…?

Prije nego u jeziku, istinitost je u aisthesis, u običnom osjetilnom opažanju nečega (a to nešto, vidjeli smo, nije nikakva ‘naša predočba’, nego npr. ‘sama stolica’ i sl.).

Ukoliko neka aisthesis uvijek cilja … na biće pristupačno samo putem nje i samo za nju, … tada je opažanje uvijek istinito. To znači: gledanje uvijek otkriva boje, slušanje uvijek otkriva zvukove. U najčišćem i najizvornijem smislu ‘istinito’ – to jest samo otkrivajuće, takvo da nikad ne može zakrivati, jest čisto noein, obično gledajuće opažanje najjednostavnijih određenja bitka bića kao takvih. To noein nikada ne može zakrivati, biti lažno…

Iz takvog tumačenja noein Heidegger vidi sebe kao bliskog Parmenidu – kao što sam pokušao pojasniti uz §4.:

Heidegger taj uvid prepoznaje već u ”davnoj Parmenidovoj ontološkoj tezi”: to gar auto noein estin te kai einai  koju Heidegger osebujno prevodi : ”bitak je isto što i razabiranje bića u njegovom bitku.” ”Već tu, u pitanju za onim što bitak jest, izričito se uračunava i iskustvo samog upitanoga…”

Moglo bi nam se činiti da se ovdje radi o nekom ”lošem subjektiviranju svih bića”: nije li bitak drugih bića neovisan o nama? Zar su npr. Jupiterovi mjeseci svoj bitak dobili tek kad je Galileo usmjerio teleskop ka njima? Ne radi se o tome. Sigurno je da ima bića koja su nam skrivena. Ali način bitka Jupiterovih mjeseca je takav da ih je bilo moguće otkriti tubitku posredovanjem teleskopa. Da su svi ljudi slijepi za boje, tada taj način bitka, dakle obojanost, naprosto ne bi bio. Bilo bi različitih valnih duljina elektromagnetskih valova, i bile bi dostupne matematičkom mišljenju i pokusu, kao što i sad ima nevidljivih valova dostupnih matematičkom mišljenju i pokusu, ali ne bi bilo boja. Ne bi bilo tog načina bitka da on nije dostupan tubitku.

Istinitost je, dakle, prije svega u tome da se bića raskrivaju, nama. U tom smislu je, kako kaže Parmenid, isto to da bića jesu i to da se raskrivaju nama, noein. Tamo gdje se ne raskrivaju, tamo nije laž, nego agnoein, neopažanje. Laž je nešto drugo, naime, varajuće raskrivanje; zato mogućnosti laži mora prethoditi mogućnost istine, raskrivanja.

7. C) fenomenologija (i hermeneutika)

Fenomen logos (u svojoj ”primarnoj funkciji” apofantičkog logosa) pokazali su se, dakle, kao bliski, pa riječ ”fenomenologija” jedva da treba shvaćati kao složenicu: njen grčki prijevod bio bi

apofainesthai ta fainomena: to što se pokazuje onako kako se ono samo od sebe pokazuje, pustiti da se vidi samo od sebe. … Ali time ne dolazi do izražaja ništa drugo do gore formulirana maksima. ‘K samim stvarima!’

Taj pojam fenomenologije nije nužno onaj kojega je Heidegger naslijedio od Husserla. Mada na kraju §7. odaje priznanje Husserlu, ipak jasno daje do znanja da ono bitno u njoj nije ono što je već ostvareno kao jedan filosofski ”pravac” (koji započinje s Husserlom), nego je bitno nešto više, ono što ona može biti.

Na mjestu višem nego zbilja nalazi se mogućnost.

To što ona (tek s Heideggerom) može biti jest fundamentalna ontologija, a ”fenomen razumljen fenomenološki [a ne ”vulgarno” op. d.] uvijek je samo ono što tvori bitak”.

Da bi pokazao da se fenomen prvenstveno odnosi na bitak, a ne na bića, Heidegger se upušta u razmatranje pojma skrivenosti i njemu srodnih pojmova. Fenomen zacijelo nije nešto poput kantovske ”stvari po sebi” koja se uopće nikad ne pokazuje. Ali, ako je fenomenologija uopće neka smislena djelatnost, onda fenomen nije ni nešto svakome odmah očito. Dakle, fenomen je

nešto takvo što se najprije i najčešće upravo ne pokazuje, nešto što je (nasuprot onome što se pokazuje najprije i najčešće) sakrito/prikriveno, ali je ujedno nešto što bitno pripada tome što se pokazuje najprije i najčešće, i to tako što mu tvori smisao i osnovu.

A to što je na taj način skriveno

nije ovo ili ono biće … nego je bitak bića. On može biti zakrit/pokriven do te mjere da biva zaboravljen, i pitanje o njemu i njegovu smislu izostaje.

Zato je potrebna fenomenologija, jer su fenomeni, dakle ono što se odnosi na bitak, ”najčešće i najprije” skriveni. To opet znači da je ”ontologija moguća samo kao fenomenologija”.

Ali, i ”vulgarni” pojam fenomena, koji se odnosi na biće, jest fenomenološki relevantan ako je to biće tubitak – jer tubitak je ono biće koje ima biti ispitano pri ontološkom zapitivanju, pitanju o bitku. A

logos fenomenologije tubitka ima karakter hermeneuein putem kojega razumijevanju bitka, svojstvenom samom tubitku, bivaju objavljeni pravi smisao bitka i temeljne strukture njegova vlastita bitka. Fenomenologija tubitka jest hermeneutika u izvornom značenju riječi, prema kojemu ona označuje posao izlaganja.

Kakva sad heremeneutika?

Heidegger poopćava hermeneutiku od tradicionalne metode tumačenja autoritativnih tekstova (ponajprije svetih ili pravnih tekstova) u način razumijevanja samih ljudskih bića. Posljedično, hermeneutička paradigma nudi jedno korjenito novo razumijevanje toga što je osobito za ljudska bića: biti čovjek nije ponajprije biti racionalna životinja, nego biti sebe tumačeća životinja. Upravo zato što ljudi nisu ništa drugo do tumačenje djelatnost tumačenja smislenih tekstova nudi najprimjereniji model razumijevanja ljudskog iskustva uopće. Ta promjena perspektive znači ključan prekid s tradicionalnom filosofijom. Jer ona je uglavnom bila vođena dijametralno nasuprotnim pokušajem, naime da modelira svo ljudsko iskustvo na temelju našeg opažanja fizičkih objekata.[3]

Dakle, hermeneutika tubitka ima ispostaviti smisao bitka tubitka, i to kao bića koje ima prvenstvo pri fundamentalno-ontološkom pitanju o bitku. A tek drugotno se iz te hermeneutike tubitka mogu razvijati i regionalne ontologije, vezane uz regije povijesti, jezika, umjetnosti,…

Konačno, Heidegger daje nešto kao definiciju filosofije, kako je ona poduzeta u SuZ:

Filosofija jest univerzalna fenomenološka ontologija, koja polazi od hermeneutike tubitka, a ta je, kao analitika egzistencije, utvrdila konac niti vodilje čitava filosofskog zapitivanja ondje odakle ono izvire i k čemu se vraća.

Ovo ”odakle” i ”ka čemu” ja sam razumio kao ”predontološko” razumijevanje, ali nisam siguran.


[1] Sutlić, Kako čitati Heideggera, Zagreb 1989., str. 43.

[2] Vanja Sutlić, Kako čitati Heideggera 1989. str. 49. i 60.

[3] Cristina Lafont, Hermeneutics, u Dreyfus i Wrathall (ur.), Cambridge Companion to Heidegger, 2005., str. 265., preveo: ja

[izvorno objavljeno na forumčiću pjaceta]

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s