uz Bitak i vrijeme §4: tubitak?

[zajedničko čitanje: Martin Heidegger, Bitak i vrijeme]

Heidegger je na početku §2., razmatrajući formalnu strukturu pitanja, izbjegao polazak od čistog pitanja u njegovoj apstrakciji, pa je razmatrao zapitivanje kao ”ponašanje/držanje nekog pitača”. Otud se pokazalo da ”izraditi postavljanje pitanja o smislu bitka znači raskriti samo [to] pitanje kao biće, tj. raskriti sam tubitak[1], dakle ono biće koje smo mi sami, mi koji pitamo.

Ovdje ponavlja isti obrazac: neka apstraktna odredba znanosti, poput npr. ”cjelina sustava obrazloženja istinitih stavova”[2], skriva ono što prethodi i omogućuje takvu odredbu, naime, to da je znanost prije svega ”ponašanje/držanje čovjeka” pa zato ima njegovu vrstu bitka.[3] Zato se od ”znanstvenog prvenstva” pitanja o bitku, pokazanog u §3., čini važnijim obrazložiti tu vrstu bitka. Pritom moramo na neki način ”preskočiti znanost” (i njene odgovore na pitanja o čovjeku), da bismo dospjeli do ”onog predznanstvenog i istinskog filosofskog otvaranja zbilje”[4], budući da ”znanstveno istraživanje nije ni jedini ni najbliži mogući način bitka tog bića”.

Pod tubitkom je mišljeno biće u svojem bitku: mi ga poznajemo kao ljudski život, ovo biće u svagdašnjosti svojega bitka, koje smo svi mi sami, koje svatko od nas označuje temeljnim iskazom: jesam.[5]

Tubitak je središnji pojam SuZ [6], a možda i Heideggerove filosofije uopće[7], pa se ovdje samo ”unaprijed zahvaća analize koje će doći kasnije” i koje će ”tek pružiti pravi uvid”. Dapače

dobro objasniti [taj] termin … znači zapravo eksplicirati cijelu problematiku Bitka i vremena.[8]

Tako da bi se pravo razumijevanje toga pojma trebalo tek steći čitanjem cijelog djela; ipak, možda su dobrodošla neka pojašnjenja unaprijed.

Riječ ”tubitak” je u našem jeziku skovana pri prijevodima Heideggerovog pojma Dasein, riječi koja inače u njemačkom jeziku znači ”postojanje”, ”opstanak”, a najčešće, osobito nakon Heideggera, čovjekovo postojanje/opstanak. U §4. Heidegger tek uzgred (zapravo u zagradama) spominje da se radi o čovjeku. Zašto umjesto ”tubitak” ne kaže jednostavno ”čovjek”?

Prije svega ”tubitak je biće koje se ne pojavljuje naprosto među drugim bićima”. Kad kažemo ”čovjek”, onda to zvuči baš kao još jedno biće među ostalima – kuća, čovjek, mačka, planet, broj, vilenjak, prirodni zakon,… Ali, ovdje se radi o perspektivi prvog lica:

To je ono biće koje smo mi sami; to biće, koje sam pojedince ja sam, nazivamo tubitkom.[9]

Odmah uočavamo da Heidegger podjednako koristi prvo lice množine i jednine: i ”mi sami” i ”ja sam”.[10]

Ako hoće uvažiti perspektivu prvog lica, zašto ne koristi uvriježeni termin ”subjekt”? Heidegger smatra da je taj pojam tek reducirani, osiromašeni aspekt onoga što on naziva ”tubitak”.[11]

Tubitak jest biće koje se karakterizira kao biti-u-svijetu. Ljudski život nije kakavgod subjekt, koji mora izvoditi nekakve majstorije da bi došao u svijet.[12]

Ovu će strukturu nazvanu ”biti-u-svijetu”, koja se suprotstavlja novovjekovnom (Descartes, Kant, Husserl,…) pojmu subjekta, u kasnijim poglavljima opširno obrazložiti. Time što tubitak od početka nije tek ”ja sam”, nego i ”mi sami”, a također i ”biti-u-svijetu”, Heidegger unaprijed odbacuje one probleme koje pojam subjekta ima sa solipsističkim i skeptičkim pitanjima (npr. mogu li znati da ima drugih subjekata?, mogu li znati da vanjski objekt odgovara mojoj subjektivnoj predočbi?, i sl.).

Pitanje na koje treba odgovoriti §4. jest ovo: zašto je od sveg bića upravo tubitak ono biće koje je mjerodavno da bude upitano o bitku? Zato, kaže nam Heidegger, što se ”tom biću u njegovu bitku radi o samom tom bitku”. U toj zbunjujućoj rečenici možda najprije prepoznamo neko samo-odnošenje, pa nam to može zvučati kao nešto poput samosvijesti. Međutim:

Primaran odnos prema tubitku nije promatranje, nego ‘to biti‘.[13]

Zato se ne kaže npr. to biće spoznaje/misli/poima/svjestan je samog tog bitka nego kaže ”radi [mu] se o samom tom bitku”. To ”radi mu se” nije nikakav teorijski odnos. Dalje pojašnjava ovako: ”tubitak razumije sebe u svom bitku na bilo koji način”. Ovdje je ključna riječ ”razumije”. Pod tim on, a što će također biti u kasnijim poglavljima potanko obrazloženo, ne misli teorijsku spoznaju, a niti praktično odnošenje, nego sasvim prvotan odnos koji prethodi podjelama na teorijsko i praktično. Kao kad kažemo ”on se u to razumije”[14] – to ne precizira radi li se o teorijskoj spoznaji, praktičnoj vještini, estetskom taktu ili nečem četvrtom. Zato Heidegger kaže ”razumije … na bilo koji način”. To nas vraća našoj početnoj aporiji (vidi §1.): mi ne znamo što je to bitak (dakle, nemamo izričit pojam o tome) ali ipak ”uvijek već nekako” (”maglovito i prosječno”, ”na bilo koji način”) razumijemo bitak. Nekako nam već ide s tim ”jest”, razumijemo o čemu ”se radi” pri raznolikim načinima na koji bića jesu. Zgodna je analogija naše pred-gramatičko razumijevanje jezika: prije svake eksplicitne gramatičke teorije mi već nekako razumijemo jezične izraze u njihovoj raznolikosti.[15] U tom smislu pred-teorijskog razumijevanja tubitak jest ”ontološki”, ili, ”ako naziv ontologija zadržavamo za eksplicitno teorijsko ispitivanje o bitku”, jest ”pred-ontološki”. To mu daje ”ontološko prvenstvo” među bićima, zbog čega je upravo tubitak ono biće koje je upitano o bitku.

To predontološko razumijevanje bitka uključuje onda i razumijevanje bitka onih bića koja nisu tubitak. Heidegger taj uvid prepoznaje već u ”davnoj Parmenidovoj ontološkoj tezi”: to gar auto noein estin te kai einai[16] koju Heidegger osebujno prevodi : ”bitak je isto što i razabiranje bića u njegovom bitku.” ”Već tu, u pitanju za onim što bitak jest, izričito se uračunava i iskustvo samog upitanoga…”[17] Kod Aristotela taj uvid dobiva oblik: he psyche ta onta pos estin.[18]

Duša (čovjekova) jest na izvjestan način biće; ‘duša’, koja tvori čovjekov bitak, otkriva u svojim načinima na koje jest … sve biće u pogledu na njegovo da- i kako-jest, tj. uvijek također i u njegovu bitku.

To da tubitku ”upravo izvorno pripada razumijevanje bitka svih bića koja su drugačija nego tubitak” daje tubitku i drugo prvenstvo, ”ontičko-ontološko”, kao onome upitanom pri pitanju o bitku.

Moglo bi nam se činiti da se ovdje radi o nekom ”lošem subjektiviranju svih bića”: nije li bitak drugih bića neovisan o nama? Zar su npr. Jupiterovi mjeseci svoj bitak dobili tek kad je Galileo usmjerio teleskop ka njima? Ne radi se o tome. Sigurno je da ima bića koja su nam skrivena. Ali način bitka Jupiterovih mjeseca je takav da ih je bilo moguće otkriti tubitku posredovanjem teleskopa. Da su svi ljudi slijepi za boje, tada taj način bitka, dakle obojanost, naprosto ne bi bio. Bilo bi različitih valnih duljina elektromagnetskih valova, i bile bi dostupne matematičkom mišljenju i pokusu, kao što i sad ima nevidljivih valova dostupnih matematičkom mišljenju i pokusu, ali ne bi bilo boja. Ne bi bilo tog načina bitka da on nije dostupan tubitku. Možemo reći: ali zamislivo je biće koje nam nije nikako dostupno. Ipak, i ono nam je nekako dostupno, i to upravo kao puko zamišljeno. Njegov način bitka kao zamišljenog je tubitku dostupan.

Je li onda ”tubitak” povratak sa novovjekovnog ”subjekta” na aristotelovsku ili srednjevjekovnu ”dušu”? Ne baš. Čini se da su upravo aristotelovski pojmovi ponajprije ono što Heidegger naziva ”antičkom ontologijom”, za koju vjeruje da još uvijek, doduše prikriveno, uvelike određuje i suvremeno mišljenje. Tamo gdje ih koristi, istodobno ih bitno revidira. I sam pojam ”tubitak” ima zbog toga ”tu-” aristotelovski prizvuk: znamo da Aristotel prvu supstanciju, ono što prije svega jest, naziva tode ti, upravo ”ovo tu”. Pritom: ”Grci nisu imali neki pojam poput ‘položaj neke mase u prostoru’. Prostor se prije razumije kao ‘mjesto’ nekog bića. … Mjesto nije neki neutralni spremnik… Prije, biće stiže na svoje mjesto i time njegovo mjesto tek biva.”[19] Izgleda da i Heidegger u onome ”tu-” vidi nešto kao takvo prethodno otvaranje mjesta biću:

U jednoj kasnijoj verziji … Heidegger će reći ovako: ‘Das Dasein ist das Da des Seins‘ (‘Tubitak je ono Tu bitka’). … Ono što je baš tubitku među svim bićima svojstveno … viđeno je samo ako se u ‘tu’ (‘ovdje’), u otvorenosti, ne vidi samo bitkovni karakter čovjeka nego … sveza … čovjeka i bitka kao takvog u cjelini.[20]

Ali ključna razlika spram aristotelovsko-skolastičkog naslijeđa je neprimjerenost tradicionalnih pojmova esencije egzistencije za tubitak. Podsjetimo se:

Toma [Akvinski], slijedeći Aristotela, rješava … proturječje [između jedinstva mnoštva] svojom teorijom postojanja [existentia] i suštine [essentia]. Sve su stvari jedno u pogledu svog postojanja – one su jedno po tome da jesu, i sve su one različite u pogledu svoje biti ili suštine – po tome što su.[21]

Iznimno biće, kod kojega su esencija i egzistencija jedno, za Tomu i za srednji vijek je Bog. On u Svetom pismu na pitanje tko/što odgovara sa: ”Ja jesam”.[22] Za Heideggera je tubitak takvo biće koje nema neku bit/suštinu u uobičajenom smislu odgovora na pitanje ”što?”. Njegova ‘bit’ je, kaže Heidegger, egzistencija. Pritom uz tradicionalno značenje te riječi, naime to ”da jest”, naglašava i njenu etimologiju:

Čisto izlaženje sugerira prefiks ‘iz’ u grč. riječi ekstasis i u lat. existentia, od ex-sisto, koje obje znače iz-stoj.[23]

‘Bit’ tubitka je ta izloženost (iz-stoj) u svijet, da je on ono tu u kojem ima bića. On nije nikakva samostalno postojeća supstancija, nego čisto iz-stajanje.

Budući da je tubitak od početka iskazan i sa ”ja sam” i sa ”mi sami”, u njegovo razumijevanje vlastite egzistencije spada i ”mogućnost … da bude ili da ne bude on sam”. To će u kasnijim poglavljima biti razrađeno pod pojmom ”pravosti” (”svojstvenosti”, ”navlastitosti”, ”autentičnosti”, Eigentlichkeit). Zasad je važno da je jednu ili drugu mogućnost tubitak ”ili odabrao sam, ili je dospio u njih ili je oduvijek rastao u njima”. Ipak, u svakom od tih slučajeva ”egzistenciju određuje tubitak sam”, tako da te mogućnosti ”prihvaća ili propušta”. U smislu takvog prihvaćanja ili propuštanja, egzistencija tubitka je uvijek već u pitanju, prije bilo kakve ontologije. To čini treće, ”ontičko” prvenstvo tubitka kao onoga bića koje ima biti upitano o bitku.

Heidegger uvodi još jedan pojmovni par koji opetuje raniju razliku: kad je razumijevanje egzistencije (vlastitog načina bitka tubitka) ”pred-ontološko”, odnosno predteorijsko, tad ga naziva ”egzistencijskim”/”egzistencijelnim” [existenziell], a kad je ono ”izričito”/”tematski”/”eksplicitno” usmjereno na vlastite ontološke strukture, tad ga naziva ”egzistencijalnim” [existenzial]. Budući da prije svih regionalnih ontologija (vidi §3.) tražimo jednu fundamentalnu ontologiju, ono ispitano što ima biti zadobiveno pitanjem o bitku, tada je trebalo pokazati prvenstvo tubitka kao onog bića koje ima biti upitano o bitku. Navedeno trostruko prvenstvo znači da

fundamentalnu ontologiju, iz koje tek mogu izvirati sve ostale [regionalne], valja tražiti u egzistencijalnoj analitici tubitka.


[1] Martin Heidegger, Prolegomena za povijest pojma vremena, Zagreb …, str. 167.

[2] gdje nije drugačije naznačeno, navodi su iz Bitka i vremena §4.

[3] Ipak, Husserl kaže: ”Istina je da 2 + 3 = 5 stoji po sebi kao čista istina bez obzira ima li ili nema svijeta, pa i ovoga svijeta…” (navod iz Dan Zahavi, Husserlova fenomenologija, Zagreb 2011., str.20.) Lako je uvidjeti slabosti te tvrdnje, pa ipak nije lako izbjeći njenoj uvjerljivosti. Sigurno je da znanost najčešće pretpostavlja kao da njene istine ne ovise nikako o ”držanju znanstvenika”, nego da bi nakon što su formulirane morale vrijediti i za ”anđele”, kako kaže Husserl, ili, kako bi se danas reklo, i za vanzemaljce. Čini mi se da imamo pravo očekivati od Heideggera da pojasni i taj osobiti način bitka znanstvenih iskaza.

[4] Prolegomena, str. 2.

[5] Martin Heidegger, Pojam vremena, u Kraj filozofije i zadaća mišljenja, Zagreb 1996., str. 47.

[6] usporedi Vanja Sutlić, Kako čitati Heideggera?, Zagreb 1984., str. 65.

[7] tako Thomas Sheenan, Dasein, u A Companion to Heidegger, Blackwell 2005., ed. Hubert L. Dreyfus & Mark A. Wrathall, str. 193., link: ”…the central issue of Heidegger’s thought – what he called ‘the thing itself’ (die Sache selbst). … Dasein is the thing itself.”

[8] Sutlić, isto, str. 79.

[9] Prolegomena, str. 167.

[10] Moglo bi se reći da je hermeneutika istraživanje tubitka kao ”mi sami”, a fenomenologija kao ”ja sam”.

[11] usporedi Sutlić, isto, str. 69.: ”Nije ‘tubitak’ konkretizacija subjekta, nego obratno: subjekt se osniva, utemeljuje na ‘tubitku’.”

[12] Pojam vremena, str. 48.

[13] Pojam vremena, str. 50.

[14] usporedi predavanje Milana Todorovića od 14-10-08, link

[15] isto

[16] u prijevodu Dubravka Škiljana: ”… jer isto je misliti kao i biti.”, navod iz Damir Barbarić, Grčka filozofija, Zagreb 1995., str. 84.

[17] Prolegomena str. 167.

[18] ”duša je na neki način sveukupno biće” (?)

[19] Walter A. Brogan, Aristotle and Heidegger: The Twofoldness of Being, Albany 2005., str. 36., link

[20] Sutlić, isto, str. 79., 80.

[21] William Johnston, Mistična teologija: znanost ljubavi

[22] usporedi Izlazak 3:14: ”Ja sam koji jesam”, reče Bog Mojsiju. Onda nastavi: “Ovako kaži Izraelcima: `Ja jesam` posla me k vama.”

[23] Damir Barbarić, Vježbe u filozofiji,

[izvorno objavljeno na forumčiću pjaceta]

Oglasi

Jedna misao o “uz Bitak i vrijeme §4: tubitak?

  1. Dio razgovora sa zajedničkog čitanja na pjaceta.com:

    Marijan:

    Prije svega ”tubitak je biće koje se ne pojavljuje naprosto među drugim bićima”. Kad kažemo ”čovjek”, onda to zvuči baš kao još jedno biće među ostalima – kuća, čovjek, mačka, planet, broj, vilenjak, prirodni zakon,…

    Jedan razlog bi mogao biti da se ne koristi riječ ‘čovjek’ zato što pojam ‘tubitak’ ne obuhvaća sva ljudska bića a može obuhvatiti i neka neljudska bića? Bitno je samo da se “…tom biću u njegovu bitku radi o samom tom bitku.”

    davor: To mi je dosta upitno. Ne znam koja ljudska bića ne bi bila obuhvaćena pojmom ”tubitak”… Npr. i neautentična/neprava/nesvojstvena egzistencija je način bitka tubitka.

    Marijan: Mislio sam na neke žalosne primjere ljudi, koji jesu ljudi u biološkom smislu, ali se zbog bolesti, nesreće, genetskih pogrešaka itsl. ne može reći da se u njihovom “bitku radi o samom tom bitku”.

    davor: S druge strane, ima li bića koja nisu čovjek (pojedinačno ili kolektivno) a koja jesu tubitak? Navodno kasnije H. govori o tubitku ”polubogova” pri interpretaciji Hölderlinovih pjesama (davno sam čitao ono što imamo prevedeno pa se toga ne sjećam).

    Marijan: Tu sam pak mislio na načelnu mogućnost postojanja nekih dovoljno inteligentnih/svjesnih neljudskih bića bilo izvan Zemlje i bilo možda jednog dana na Zemlji, koji bi mogli biti tubitak (to ja spekuliram pod utjecajem SF-a i dokumentaraca o svemiru :D). Ali mogu proći i polubogovi. 🙂

    Naravno, jasno je da H. nije razmišljao na taj način već je u pravilu izbjegavao riječ “čovjek” zato što se uz nju automatski pojavljuju asocijacije poput: “racionalno biće”, “životinja koja govori”, “biće stvoreno na božju sliku i priliku”, “nosilac gena” itd., čime se on unaprijed definira, pripisuje mu se određena, fiksna bit (iako, sve to čovjek (možda) jest na jednoj razini ali ne na onoj koja zanima Heideggera).

    davor: Hubert Dreyfus u svom komentaru prvog odsječka SuZ navodi mišljenje Johna Haugelanda da tubitak ne treba razumjeti kao pojedinačnog čovjeka, nego da su i npr. ”neki narod, General Motors, ili Cincinnati” primjeri tubitka. Ali, H. eksplicitno kaže na više mjesta da je tubitak i ”ja sam pojedince”. Tako da ta interpretacija sigurno nije pogođena. Ipak, Dreyfus navodi mjesto iz §4. koje kaže da i znanost ima egzistenciju kao način bitka: ”Znanosti posjeduju kao držanja čovjeka vrstu bitka tog bića (čovjek). To biće terminološki shvaćamo kao tubitak.” Dakle, moglo bi se čitati da je i znanost nešto kao tubitak. Drugi Dreyfusov primjer je iz Temeljni problemi fenomenologije, koja se neposredno nastavlja na SuZ: ”Jezik nije identičan s ukupnosti riječi zabilježenih u nekom rječniku, već je jezik, ukoliko jest, kao tubitak, tj. jezik egzistira, on je povijestan.” (navod iz hrvatskog prijevoda, Zagreb 2006., str. 230.) Tako da ova dva navoda sugeriraju da bismo možda pod ”tubitak” trebali uvrstiti i znanost(i) i jezik(e).

    Marijan: Razlika u prijevodu. Na hrvatskom bi se to moglo malo drugačije shvatiti: “Znanosti kao ponašanja čovjeka jesu način bitka tog bića (čovjeka). To biće zahvaćamo terminološki kao tubitak.”

    davor: U izvorniku je: ”Wissenschaften haben als Verhaltungen des Menschen die Seinsart dieses Seienden (Mensch).” Ali, da ne pretjerujemo u spekulaciji o tome, mislim da je jasno da u prvoj aproksimaciji tubitak=čovjek, a ostalo ide pod upitnik.

    Uroboros: Ali tubitak ne jede i tubitak ne spava. Tako da je pitanje koliko vrijedi ova “jednadžba” koju si napisao.

    davor: Ja bih rekao da tubitak jede i spava, da to spada pod ”brigu” kao bitak tubitka. To što Heidegger eksplicitno ne piše o tome dijelom je opravdano upravo u §5., kad naglašava da on ne razmatra tubitak s antropološkom namjerom nego s ontološkom: ”Ovako shvaćena analitika tubitka ostaje posve orijentirana na vodeću zadaću obrade pitanja o bitku. Time se određuju njene granice. Ta analitika ne može htjeti da dade jednu potpunu ontologiju tubitka, koju dakako valja izgraditi, koja kao nešto poput ‘filozofske’ antropologije treba da stoji na filozofski zadovoljavajućoj osnovici. U smjeranju k jednoj mogućoj takvoj antropologiji, odnosno njezinu ontološkom utemeljenju, interpretacija što slijedi pruža samo neke, premda ne nebitne, ‘dijelove’.” Dakle, određeni aspekti tubitka nisu problematizirani u SuZ, jer nisu toliko važni za fundamentalnu ontologiju. Mislim da u to spada općenito čovjekova tjelesnost, ili, ako je dopušteno reći (a ja mislim da jest), tjelesnost tubitka.

    Sad, je li razlog takvom preskakanju doista prvenstveno nezanimljivost toga aspekta za fundamentalnu ontologiju? Čini se da je barem jednako važna bila i težina tih pitanja. O tome kasnije Heidegger, u Pismu o humanizmu, kaže ponešto: ”Ek-sistencija se može kazati samo o biti čovjeka, to će reći samo o ljudskom načinu da se ‘bude’… Tako se i ono što u usporedbi sa ‘životinjom’ čovjeku pripisujemo kao animalitas samo temelji u biti ek-sistencije. Čovjekovo tijelo je nešto bitno drukčije od životinjskog organizma. Zabludjelost biologizma time još nije prevladana što se onome tjelesnom čovjeku natovaruje duša, a duši duh… Kao što se malo bit čovjeka sastoji u tome da bude animalni organizam, jednako se malo to nedostatno određenje biti čovjeka može odstraniti i otkloniti time da se čovjeka opremi nekom besmrtnom dušom ili moći uma ili osobnim karakterom.” (navod iz Martin Heidegger, Kraj filozofije i zadaća mišljenja, Zagreb 1996., str.162.) Odmah zatim navodi i rečenicu iz SuZ, ” ‘Bit tubitka’ leži u njegovoj egzistenciji.”, tako da ova ”ek-sistencija” nije nešto drugo od ”egzistencije” iz SuZ, kao načina bitka tubitka. Nadalje: ”Po svoj je prilici za nas od svega bića što jest najteže pomišljati živo biće, zato što nam je ono s jedne strane najsrodnije, a s druge ipak u isti mah ponorom odijeljeno od naše ek-sistentne biti.”

    Dakle, sigurno nije tako da je čovjek neki mind-body spoj bez-tjelesnoga tubitka i životinjske tjelesnosti, nego je tjelesnost aspekt tubitka, što bi trebalo značiti da tubitak i jede i spava. Heidegger je, kaže Rainer Thurnher (Hermeneutička fenomenologija kao angažman, Zagreb 2004., str.65.), ”u predavanjima Temeljni pojmovi metafizike. Svijet – konačnost – usamljenost (Grundbegriffe der Metaphysik. Welt – Endlichkeit – Einsamkeit, WW sv. 29/30, 294-376) iznio fenomenologijsku razradu ‘života’ kao načina bitka životinja, koja po opsegu i težini nimalo ne zaostaje za ontologijskim područnim [regionalnim] analizama Bitka i vremena.” Ipak, ostaje kao propust to da nismo (koliko znam) nigdje dobili Heideggerovu fenomenološku analizu ljudske (tubitkove?) tjelesnosti. Prije svega vlastitoga tijela kao zacijelo ”razumijevajućeg” (što ga pokazuje kao bitno pripadnog tubitku), ali i tijela drugih ljudi, sa svim fascinacijama i gađenjima koja nam ona znače. U svakom slučaju, kao fenomen se nameće to da ne samo svoje nego i tijelo drugog čovjeka samo u iznimnim slučajevima doživljavamo kao puko predručno/prisutno (poput npr. nekog kamena), čak i kod mrtvih ljudskih tijela (potreban je izričit naporan trening da bi npr. neki patolog razvio takav stav spram ljudskog tijela).

    Magičar: Jedino što bih ovdje pridodao jednu, uvjetno rečeno, svoju riječ (za koju, naravno, nisam siguran da pogađa) izvedenu iz H. kasnijeg tumačenja tubitka kojeg navodiš i u kojem kaže: “Tubitak je ono Tu bitka”, a to je ‘upojedničenje’.

    davor: Pa je, tubitak je radikalno individuiran, npr. pravost ili nepravost egzistencije tubitka nije moguće poopćiti (recimo u nekim etičkim propisima)… Kad sam već bitak preveo s pitagorejskim apeiron, onda bi ”ono Tu” mogao prevesi s pitagorejskim peras, granicom. Ali, to je više slutnja nego nešto što bih mogao izvesti. 😮

    Sviđa mi se

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s