tubitak? (uz Bitak i vrijeme §4)

[zajedničko čitanje: Martin Heidegger, Bitak i vrijeme]

Na početku §2, razmatrajući formalnu strukturu pitanja, Heidegger je izbjegao polazak od čistog pitanja u njegovoj apstrakciji (npr. “što je bitak”), nego je razmatrao zapitivanje kao ”ponašanje/držanje nekog pitača”. Otud se pokazalo da ”izraditi postavljanje pitanja o smislu bitka znači raskriti samo [to] pitanje kao biće, tj. raskriti sam tubitak”[1], dakle raskriti ono biće koje smo mi sami, mi koji pitamo.

Ovdje u §4 ponavlja isti obrazac: neka apstraktna odredba znanosti, poput npr. ”cjelina sustava obrazloženja istinitih stavova”[2], skriva ono što prethodi i omogućuje takvu odredbu, naime, to da je znanost prije svega ”ponašanje/držanje čovjeka”.[3] Zato se od ”znanstvenog prvenstva” pitanja o bitku, pokazanog u §3., čini važnijim obrazložiti tu čovjekovu vrstu bitka. Pritom moramo na neki način ”preskočiti znanost” (i njene odgovore na pitanja o čovjeku), da bismo dospjeli do ”onog predznanstvenog i istinskog filosofskog otvaranja zbilje”[4], budući da ”znanstveno istraživanje nije ni jedini ni najbliži mogući način bitka tog bića”.

Pod tubitkom je mišljeno biće u svojem bitku: mi ga poznajemo kao ljudski život, ovo biće u svagdašnjosti svojega bitka, koje smo svi mi sami, koje svatko od nas označuje temeljnim iskazom: jesam.[5]

Tubitak je središnji pojam SuZ[6], a možda i Heideggerove filosofije uopće[7], pa se ovdje samo ”unaprijed zahvaća analize koje će doći kasnije” i koje će ”tek pružiti pravi uvid”. Dapače

dobro objasniti [taj] termin … znači zapravo eksplicirati cijelu problematiku Bitka i vremena.[8]

Utoliko bi se pravo razumijevanje toga pojma trebalo tek steći čitanjem cijelog djela; ipak, možda su dobrodošla neka pojašnjenja unaprijed.

Riječ ”tubitak” je u našem jeziku skovana pri prijevodima Heideggerovog pojma Dasein, riječi koja inače u njemačkom jeziku znači ”postojanje”, ”opstanak”, a najčešće, osobito nakon Heideggera, čovjekovo postojanje/opstanak. U §4 Heidegger tek uzgred (zapravo u zagradama) spominje da se radi o čovjeku. Zašto umjesto ”tubitak” ne kaže jednostavno ”čovjek”?

Prije svega ”tubitak je biće koje se ne pojavljuje naprosto među drugim bićima”. Kad kažemo ”čovjek”, onda to zvuči baš kao još jedno biće među ostalima – kuća, čovjek, mačka, planet, broj, vilenjak, prirodni zakon,… Ali, ovdje se radi o perspektivi prvog lica:

To je ono biće koje smo mi sami; to biće, koje sam pojedince ja sam, nazivamo tubitkom.[9]

Odmah uočavamo da Heidegger podjednako koristi prvo lice množine i jednine: i ”mi sami” i ”ja sam”.[10]

Ako hoće uvažiti perspektivu prvog lica, zašto ne koristi uvriježeni termin ”subjekt”? Heidegger smatra da je taj pojam tek reducirani, osiromašeni aspekt onoga što on naziva ”tubitak”.[11]

Tubitak jest biće koje se karakterizira kao biti-u-svijetu. Ljudski život nije kakavgod subjekt, koji mora izvoditi nekakve majstorije da bi došao u svijet.[12]

Ovu će strukturu nazvanu ”biti-u-svijetu”, koja se suprotstavlja novovjekovnom (Descartes, Kant, Husserl,…) pojmu subjekta, opširno obrazložitiu kasnijim poglavljima. Time što tubitak od početka nije tek ”ja sam”, nego i ”mi sami”, a također i ”biti-u-svijetu”, Heidegger unaprijed odbacuje one probleme koje pojam subjekta ima sa solipsističkim i skeptičkim pitanjima (npr. mogu li znati da ima drugih subjekata?, mogu li znati da vanjski objekt odgovara mojoj subjektivnoj predočbi?, i sl.).

Glavno pitanje u §4 jest: zašto je, među svim bićima, upravo tubitak ono biće koje je mjerodavno da bude upitano o bitku? Zato, kaže nam Heidegger, što se ”tom biću u njegovu bitku radi o samom tom bitku”. U toj zbunjujućoj rečenici možda najprije prepoznamo neko samo-odnošenje, pa nam to može zvučati kao nešto poput samosvijesti. Međutim:

Primaran odnos prema tubitku nije promatranje, nego ‘to biti‘.[13]

Zato se ne kaže npr. to biće spoznaje/misli/poima/svjestan je samog tog bitka nego kaže ”radi [mu] se o samom tom bitku”. To ”radi mu se” nije prvenstveno neki teorijski odnos (theorein=promatrati). Dalje pojašnjava ovako: ”tubitak razumije sebe u svom bitku na bilo koji način”. Ključno je da riječju ”razumije” on, a što će također biti u kasnijim poglavljima potanko obrazloženo, ne misli teorijsku spoznaju, a niti praktično odnošenje, nego sasvim prvotan odnos koji prethodi podjelama na teorijsko i praktično. Kao kad kažemo ”on se u to razumije”[14] – to ne precizira radi li se o teorijskoj spoznaji, praktičnoj vještini, estetskom taktu ili nečem četvrtom. Zato Heidegger kaže ”razumije … na bilo koji način”. To nas vraća našoj početnoj aporiji (vidi §1): mi ne znamo što je to bitak (dakle, nemamo izričit pojam o tome) ali ipak ”uvijek već nekako” (”maglovito i prosječno”, ”na bilo koji način”) razumijemo bitak. Nekako nam već ide s tim ”jest”, razumijemo o čemu ”se radi” pri raznolikim načinima na koji bića jesu. Zgodna je analogija naše pred-gramatičko razumijevanje jezika: prije svake eksplicitne gramatičke teorije mi već nekako razumijemo jezične izraze u njihovoj raznolikosti.[15] U tom smislu pred-teorijskog razumijevanja tubitak jest ”ontološki”, ili preciznije, ”ako naziv ontologija zadržavamo za eksplicitno teorijsko ispitivanje o bitku”, jest ”pred-ontološki”. To mu daje ”ontološko prvenstvo” među bićima, zbog čega je upravo tubitak ono biće koje je upitano o bitku.

To predontološko razumijevanje bitka uključuje onda i razumijevanje bitka onih bića koja nisu tubitak. Heidegger taj uvid prepoznaje već u ”davnoj Parmenidovoj ontološkoj tezi”: to gar auto noein estin te kai einai[16] koju Heidegger osebujno prevodi : ”bitak je isto što i razabiranje bića u njegovom bitku.” ”Već tu, u pitanju za onim što bitak jest, izričito se uračunava i iskustvo samog upitanoga…”[17] Kod Aristotela taj uvid dobiva oblik: he psyche ta onta pos estin.[18]

Duša (čovjekova) jest na izvjestan način biće; ‘duša’, koja tvori čovjekov bitak, otkriva u svojim načinima na koje jest … sve biće u pogledu na njegovo da- i kako-jest, tj. uvijek također i u njegovu bitku.

To da tubitku ”upravo izvorno pripada razumijevanje bitka svih bića koja su drugačija nego tubitak” daje tubitku i drugo prvenstvo, ”ontičko-ontološko”, kao onome upitanome pri pitanju o bitku.

Moglo bi nam se činiti da se ovdje radi o nekom ”lošem subjektiviranju svih bića”: nije li bitak drugih bića neovisan o nama? Zar su npr. Jupiterovi mjeseci svoj bitak dobili tek kad je Galileo usmjerio teleskop ka njima? Ne radi se o tome. Sigurno je da ima bića koja su nam skrivena. Ali način bitka Jupiterovih mjeseca je takav da ih je bilo moguće otkriti tubitku posredovanjem teleskopa. Da su svi ljudi slijepi za boje, tada taj način bitka, dakle obojanost, naprosto ne bi bio. Bilo bi različitih valnih duljina elektromagnetskih valova, i bile bi dostupne matematičkom mišljenju i pokusu, kao što i sad ima nevidljivih valova dostupnih matematičkom mišljenju i pokusu, ali ne bi bilo boja. Ne bi bilo tog načina bitka da on nije dostupan tubitku. Možemo reći: ali zamislivo je biće koje nam nije nikako dostupno. Ipak, i ono nam je nekako dostupno, i to upravo kao puko zamišljeno. Njegov način bitka kao zamišljenog je tubitku dostupan.

Je li onda ”tubitak” povratak sa novovjekovnog ”subjekta” na aristotelovsku ili srednjevjekovnu ”dušu”? Ne baš. Čini se da su upravo aristotelovski pojmovi ponajprije ono što Heidegger naziva ”antičkom ontologijom”, za koju vjeruje da još uvijek, doduše prikriveno, uvelike određuje i suvremeno mišljenje. Tamo gdje ih koristi, istodobno ih bitno revidira. I sam pojam ”tubitak” ima zbog toga ”tu-” aristotelovski prizvuk: znamo da Aristotel prvu supstanciju, ono što prije svega jest, naziva tode ti, upravo ”ovo tu”. Pritom:

Grci nisu imali neki pojam poput “položaj neke mase u prostoru”. Prostor se prije razumije kao “mjesto” nekog bića. … Mjesto nije neki neutralni spremnik… Prije, biće stiže na svoje mjesto i time njegovo mjesto tek biva.[19]

Izgleda da i Heidegger u onome ”tu-” vidi nešto kao takvo prethodno otvaranje mjesta biću:

U jednoj kasnijoj verziji … Heidegger će reći ovako: “Das Dasein ist das Da des Seins” (“Tubitak je ono Tu bitka”). … Ono što je baš tubitku među svim bićima svojstveno … viđeno je samo ako se u “tu” (“ovdje”), u otvorenosti, ne vidi samo bitkovni karakter čovjeka nego … sveza … čovjeka i bitka kao takvog u cjelini.[20]

Ali ključna razlika spram aristotelovsko-skolastičkog naslijeđa je neprimjerenost tradicionalnih pojmova esencije i egzistencije za tubitak. Podsjetimo se:

Toma [Akvinski], slijedeći Aristotela, rješava … proturječje [između jedinstva i mnoštva] svojom teorijom postojanja [existentia] i suštine [essentia]. Sve su stvari jedno u pogledu svog postojanja – one su jedno po tome da jesu, i sve su one različite u pogledu svoje biti ili suštine – po tome što su.[21]

Iznimno biće, kod kojega su esencija i egzistencija jedno, za Tomu i za srednji vijek je Bog. On u Svetom pismu na pitanje tko/što odgovara sa: ”Ja jesam”.[22] Za Heideggera je tubitak takvo biće koje nema neku bit/suštinu u uobičajenom smislu odgovora na pitanje ”što?”. Njegova “bit” je, kaže Heidegger, egzistencija. Pritom uz tradicionalno značenje te riječi, naime to ”da jest”, naglašava i njenu etimologiju:

Čisto izlaženje sugerira prefiks ‘iz’ u grč. riječi ekstasis i u lat. existentia, od ex-sisto, koje obje znače iz-stoj.[23]

“Bit” tubitka je ta izloženost (iz-stoj) u svijet, da je on ono tu u kojem ima bića. On nije nikakva samostalno postojeća supstancija, nego čisto iz-stajanje.

Budući da je tubitak od početka iskazan i sa ”ja sam” i sa ”mi sami”, u njegovo razumijevanje vlastite egzistencije spada i ”mogućnost … da bude ili da ne bude on sam”. To će u kasnijim poglavljima biti razrađeno pod pojmom ”pravosti” (”svojstvenosti”, ”navlastitosti”, ”autentičnosti”, Eigentlichkeit). Zasad je važno da je jednu ili drugu mogućnost tubitak ”ili odabrao sam, ili je dospio u njih ili je oduvijek rastao u njima”. Ipak, u svakom od tih slučajeva ”egzistenciju određuje tubitak sam”, tako da te mogućnosti ”prihvaća ili propušta”. U smislu takvog prihvaćanja ili propuštanja, egzistencija tubitka je oduvijek već u pitanju, prije bilo kakve ontologije. To čini treće, ”ontičko” prvenstvo tubitka kao onoga bića koje ima biti upitano o bitku.

Heidegger uvodi još jedan pojmovni par koji opetuje raniju razliku: kad je razumijevanje egzistencije (vlastitog načina bitka tubitka) ”pred-ontološko”, odnosno predteorijsko, tad ga naziva ”egzistencijskim”/”egzistencijelnim” [existenziell], a kad je ono ”izričito”/”tematski”/”eksplicitno” usmjereno na vlastite ontološke strukture, tad ga naziva ”egzistencijalnim” [existenzial]. Budući da prije svih regionalnih ontologija (vidi §3) tražimo jednu fundamentalnu ontologiju, ono ispitano što ima biti zadobiveno pitanjem o bitku, tada je trebalo pokazati prvenstvo tubitka kao onog bića koje ima biti upitano o bitku. Navedeno trostruko prvenstvo znači da

fundamentalnu ontologiju, iz koje tek mogu izvirati sve ostale [regionalne], valja tražiti u egzistencijalnoj analitici tubitka.

---

[1] Martin Heidegger, Prolegomena za povijest pojma vremena, Zagreb …, str. 167.

[2] gdje nije drugačije naznačeno, navodi su iz Bitka i vremena §4.

[3] Ipak, Husserl kaže: ”Istina je da 2 + 3 = 5 stoji po sebi kao čista istina bez obzira ima li ili nema svijeta, pa i ovoga svijeta…” (navod iz Dan Zahavi, Husserlova fenomenologija, Zagreb 2011., str.20.) Lako je uvidjeti slabosti te tvrdnje, pa ipak nije lako izbjeći njenoj uvjerljivosti. Sigurno je da znanost najčešće pretpostavlja kao da njene istine ne ovise nikako o ”držanju znanstvenika”, nego da bi nakon što su formulirane morale vrijediti i za ”anđele”, kako kaže Husserl, ili, kako bi se danas reklo, i za vanzemaljce. Čini mi se da imamo pravo očekivati od Heideggera da pojasni i taj osobiti način bitka znanstvenih iskaza.

[4] Prolegomena, str. 2.

[5] Martin Heidegger, Pojam vremena, u Kraj filozofije i zadaća mišljenja, Zagreb 1996., str. 47.

[6] usporedi Vanja Sutlić, Kako čitati Heideggera?, Zagreb 1984., str. 65.

[7] tako Thomas Sheenan, Dasein, u A Companion to Heidegger, Blackwell 2005., ed. Hubert L. Dreyfus & Mark A. Wrathall, str. 193., link: ”…the central issue of Heidegger’s thought – what he called ‘the thing itself’ (die Sache selbst). … Dasein is the thing itself.”

[8] Sutlić, isto, str. 79.

[9] Prolegomena, str. 167.

[10] Moglo bi se reći da je hermeneutika istraživanje tubitka kao ”mi sami”, a fenomenologija kao ”ja sam”.

[11] usporedi Sutlić, isto, str. 69.: ”Nije ‘tubitak’ konkretizacija subjekta, nego obratno: subjekt se osniva, utemeljuje na ‘tubitku’.”

[12] Pojam vremena, str. 48.

[13] Pojam vremena, str. 50.

[14] usporedi predavanje Milana Todorovića od 14-10-08, link

[15] isto

[16] u prijevodu Dubravka Škiljana: ”… jer isto je misliti kao i biti.”, navod iz Damir Barbarić, Grčka filozofija, Zagreb 1995., str. 84.

[17] Prolegomena str. 167.

[18] ”duša je na neki način sveukupno biće” (?)

[19] Walter A. Brogan, Aristotle and Heidegger: The Twofoldness of Being, Albany 2005., str. 36., link

[20] Sutlić, isto, str. 79., 80.

[21] William Johnston, Mistična teologija: znanost ljubavi

[22] usporedi Izlazak 3:14: ”Ja sam koji jesam”, reče Bog Mojsiju. Onda nastavi: “Ovako kaži Izraelcima: `Ja jesam` posla me k vama.”

[23] Damir Barbarić, Vježbe u filozofiji,

[izvorno objavljeno na forumčiću pjaceta]