Sukob između znanstvenog naturalizma i raznih oblika antiredukcionizma jedna je spojnica novije filosofije. S jedne strane postoji nada da se na najtemeljnijoj razini sve može objasniti fizičkim znanostima proširenim i na biologiju. S druge strane postoje sumnje o tome može li se stvarnost takvih obilježja našega svijeta poput svijesti, intencionalnosti, značenja, svrhe, misli i vrijednosti smjestiti u svemir koji se na najtemeljnijoj razini sastoji samo od fizičkih činjenica – činjenica, koliko god sofisticiranih, od one vrste koju su otkrile fizičke znanosti. … [O]nima koji sumnjaju u prikladnost takvog svjetonazora svi se različiti pokušaji da u njega smjeste um i srodne pojave pokazuju kao pokušaji da se istinski opseg stvarnosti svede [reducira] na zajednički temelj koji za tu svrhu nije dovoljno bogat. Otud se taj otpor može općenito nazvati antiredukcionizmom.
Tendencija tih antiredukcionističkih sumnji je obično negativna. One pozivaju na zaključak da postoje neke stvari koje fizičke znanosti same ne mogu u potpunosti objasniti. Mogli bi biti potrebni drugi oblici razumijevanja, ili možda u stvarnosti postoji više toga nego bi i najrazvijenija fizika mogla opisati. Ako u nekom pogledu svođenje [redukcija] ne uspije, to otkriva neku granicu dosega fizičkih znanosti, koje se stoga moraju nadopuniti nečim drugim što bi trebalo objasniti nedostajuće elemente. Ali situacija može biti ozbiljnija od toga. Sumnja li se u svodivost umnog na fizičko, a isto tako i svih drugih stvari koje idu s umnim, poput vrijednosti i smisla, tada postoji razlog za sumnjati da se reduktivni materijalizam može primijeniti čak i u biologiji, pa stoga i razlog za sumnju da materijalizam može dati prikladan prikaz čak i fizičkoga svijeta. …
Thomas Nagel (1937.)
Mi i druga bića s umnim životima smo organizmi, a naše umne sposobnosti očito ovise o našem fizičkom ustrojstvu. Zato ono što objašnjava postojanje organizama poput nas također mora objasniti postojanje uma. Ali ako ono umno nije samo puko fizičko, tad se ono ne može u potpunosti objasniti fizičkom znanošću. I onda je, kao što ću tvrditi, teško izbjeći zaključak da se oni vidovi našega fizičkog ustrojstva koji donose sa sobom ono umno ne mogu u potpunosti objasniti fizičkom znanošću. Ako je evolucijska biologija jedna fizička teorija – kao što se obično smatra – tada ona ne može objasniti pojavu svijesti i drugih pojava koje nisu svodive na fizičko. Dakle, ako je um proizvod biološke evolucije – ako organizmi s umnim životom nisu čudesne anomalije nego sastavni dio prirode – onda biologija ne može biti čisto fizička znanost. Otvara se mogućnost jednog sveprožimajućeg poimanja prirodnog reda vrlo različitog od materijalizma – onoga koji um čini središnjim, a ne nuspojavom fizičkog zakona.
Čini se jasnim da zaključak antiredukcionističkih argumenata protiv materijalizma ne može zauvijek ostati čisto negativan. Čak i ako se dominacija materijalističkog naturalizma bliži kraju, potrebna nam je neka zamisao o tome što bi ga moglo zamijeniti. … Prava alternativa redukcionističkom programu zahtijevala bi neko obrazloženje načina na koji je svemiru unutarnje svojstven um i sve što ide s njim.
Samo obrćem na glavu poznati argument kako bih osporio premise. Materijalizam zahtijeva redukcionizam; stoga neuspjeh redukcionizma zahtijeva alternativu materijalizmu. … Materijalistički naturalizam dovodi do redukcionističkih ambicija jer se čini neprihvatljivim poricati stvarnost svih onih poznatih stvari koje na prvi pogled nisu fizičke. Ali ako nije dostupno uvjerljivo svođenje [redukcija], i ako poricanje stvarnosti onog umnog nastavlja biti neprihvatljivo, to upućuje na to da je izvorna premisa, materijalistički naturalizam, ne tek nesavršena nego pogrešna. Možda prirodni red nije isključivo fizički; ili možda, u najgorem slučaju, ne postoji sveobuhvatni prirodni red u kojem se sve sabire – tek međusobno nepovezani oblici razumijevanja. Ali što god od toga da je slučaj, moramo započeti iz nekoga većeg poimanja onoga što se mora razumjeti kako bi prirodni svijet bio suvisao.
Moje glavno uvjerenje jest da um nije tek nešto naknadno, ili slučajnost, ili neki dodatak, nego jedan temeljni vid prirode. Bez obzira na antiredukcionističke argumente u filosofiji uma, postoji neovisna potpora za korak prema takvoj proširenoj koncepciji stvarnosti u jednom od uvjeta u podlozi znanosti. Znanost se vodi pretpostavkom da je svijet razumljiv. To jest, svijet u kojem se nalazimo i o kojem nam iskustvo daje neke informacije, može se ne samo opisati, nego i razumjeti. Ta pretpostavka stoji iza svake potrage za znanjem, uključujući i one potrage koje završe u prividu. U prirodnim znanostima koje su se razvile od sedamnaestog stoljeća, pretpostavka razumljivosti dovela je do izvanrednih otkrića, potvrđenih predviđanjem i eksperimentom, skrivenoga prirodnog reda koji se ne može promatrati samo ljudskim opažanjem. Bez pretpostavke razumljivog reda u podlozi, koji je dugo vremena prethodio znanstvenoj revoluciji, ta otkrića ne bi mogla biti načinjena.
Što objašnjava taj red? Jedan bi odgovor bio: ništa. Objašnjenje završava samim redom, kojega nam je pretpostavka razumljivosti tek omogućila otkriti. Možda se jedna razina reda može objasniti pomoću neke još dublje razine – kao što se događalo u povijesti znanosti. Ali na kraju, s ovog gledišta, razumijevanje svijeta će na kraju dosegnuti točku u kojoj se više ništa ne može reći, osim: “Stvari su naprosto takve.”
Nisam spreman uspjeh znanosti vidjeti na taj način. Izgleda mi da se ne može doista razumjeti znanstveni svjetonazor ako se ne pretpostavi da je razumljivost svijeta, kako je opisana u zakonima koje je znanost otkrila, sama po sebi dio najdubljeg objašnjenja zašto su stvari takve kakve jesu. Pa tako kad jedno objašnjenje istih podataka preferiramo pred drugim, jer je jednostavnije i ima manje proizvoljnih pretpostavki, to nije samo neka estetska preferencija: to je zato što mislimo da je vjerojatnije da je istinito ono objašnjenje koje nam pruža veće razumijevanje, i to upravo zbog tog razloga.
Ta pretpostavka je oblik načela dovoljnog razloga – da se sve o svijetu može na nekoj razini razumjeti i da, ako se mnoge stvari, čak i najobuhvatnije, u početku čine proizvoljnima, to je zato što postoje druge stvari koje ne znamo a koje objašnjavaju zašto one prve naposljetku nisu proizvoljne.
Gledište da je razumna razumljivost u korijenu prirodnog reda čini me, u širem smislu, idealistom, ali ne subjektivnim idealistom, jer ono ne znači tvrdnju da je sva stvarnost u konačnici privid, nego objektivnim idealistom u tradiciji Platona, a možda i nekih poslijekantovaca poput Schellinga i Hegela, koji se obično nazivaju apsolutnim idealistima. Pretpostavljam da u svakom znanstveniku teoretičaru mora postojati zahtjev za takvom vrstom idealizma: čisti empirizam nije dovoljan.
Razumljivost svijeta nije slučajna. Um je, u tom pogledu, dvostruko povezan s prirodnim redom. Priroda je takva da daje da bude svjesnih bića s umovima; a također i takva da je razumljiva takvim bićima. U konačnici bi, stoga, takva bića trebala biti razumljiva sebi. I to su temeljna svojstva svemira, a ne nusproizvodi kontingentnih zbivanja čije se istinsko objašnjenje ne odnosi na um.
ulomak iz Thomas Nagel, Mind and Cosmos, 2012., preveo: ja
nagovor na filosofiju 