kako sam postao bogomoljac?

zlata jer oni tražeći zemlju mnogu preruju i pronađu malo (Heraklit)

A sve kušajte; što je dobro, zadržite! (Sv. Pavao)

Tako se i ovoga tragatelja moglo vidjeti na predavanjima o tibetskom buddhizmu, transcendentalnoj meditaciji, umijeću disanja i koječemu sličnom, pa se i okušah se u ponekoj „duhovnoj tehnici“, kako se to danas naziva, koje su se nudile na takvim predavanjima ili, još i više, o kojima čitah u knjigama srodne tematike. Nije to bilo bez ikakvih rezultata, dapače, ali nijedna od tih mojih vježbi nije potrajala duže od kojeg tjedna ili mjeseca.

Jednom u gradu na ulici naletjeh na jednog od takvih lokalnih duhovnih predavača u nekoj bhakti yoga tradiciji (ako se ne varam), zaboravih mu ime (ako sam ga znao). I kaže on meni, više-manje iznebuha: „Znaš li kako mole agnostici? Bože, ako te ima, spasi moju dušu, ako je imam.“ Nasmijah se, naravno, dobra šala, ali njegovo je lice ostalo ozbiljno poput Bustera Keatona.

Prođoše godine od tada, i u razočaranju vlastitom nemoći da se nekoj od tih duhovnih praksi održim imalo dugotrajnije, padne mi na pamet da sam iskušao sve i svašta sa svakakvih udaljenih krajeva svijeta osim onoga što je ovdje najtradicionalnije, naime molitve. Pa se sjetih te agnostičke molitve. „Bože, ako te ima, spasi moju dušu, ako je imam.“ U međuvremenu sam izguglao da joj je autor Ernest Renan, što vjerojatno znači da je mišljena onako ironično kako sam je u prvi mah i shvatio, ali što sam duže o njoj razmišljao činilo mi se da se radi o sasvim dobroj agnostički minimalno pretpostavljajućoj molitvi. I tako je empirist u meni nadvladao. Da vam sad ne prodajem priče, pokušajte pa vidite. Uglavnom, molio sam tako neko vrijeme, svakako duže nego sam ustrajao s vipassanom, mantrama, tai-chijem, magičnim pokretima, yogom i čime već ne. A onda sam u nekom trenutku prešao na molitvu iz svoga djetinjstva, na Oče naš. Od tad molim kako nas je On poučio (Matej 6: 9-13). Netko je to opisao kao osjećaj da urastaš u nešto čemu zapravo oduvijek pripadaš, I „Oče naš nijednom nije isti“, kako kaže G. 

Oduvijek sam vjerovao da „nije dostatno biti filosof samo glavom“, da u filosofsko nastojanje za cjelinom spadaju praxis i poiesis zajedno s theoria; htijenje i osjećanje zajedno s mišljenjem; dobro i ljepota zajedno s istinom. Kant, taj „zapravo autentični platonist i mislilac u kršćanskoj tradiciji“ (Cipra), smatrao je da „sklonost čovječje prirode, koja se opaža kod svakoga, a koja se sastoji u tome da ga ne može zadovoljiti ono što je vremensko, posve sama morala je proizvesti nadu u budući život“ a „divni red, ljepota i promišljenost koja posvuda izbija iz prirode, posve sami morali su proizvesti vjerovanje u mudroga i velikoga stvoritelja svijeta“. I svakako barem od Platona to nastojanje ka nadvremenskom i udivljenje kosmosom stoje kao putokazi čovječanstvu, ali ipak „iskustvo mišljenja“, moje i našega doba uopće, takvo je da i ta nada i to vjerovanje nisu nešto što čovječja priroda naprosto mora uvažiti, nego joj je slobodno i odbaciti ih u korist besmisla i slučaja. Utoliko sam bliže tradicionalnom kršćanskom shvaćanju da kreposti nade i vjere, a osobito ona središnja, ljubav, jesu božanska milost a ne naprosto sklonosti ljudske prirode. Milost je nezaslužen dar, i onome tko ga ne želi dar se ne nameće. Molitva, pak, nije nikakva „duhovna tehnika“, jer tehnika je nešto neosobno, što radi ili ne radi neovisno o tome tko je upotrebljava. Molitva je otvaranje za milost, za osobni odnos, i kao što to biva u osobnim odnosima, kako će se razvijati nije samo do nas.