Iz svakodnevice zdravoga ljudskoga razuma dolazi jednostavno mjerilo korisnosti, u čemu filozofija zakazuje. Već je Tales, koji se smatra najranijim od grčkih filozofa, bio ismijan od svjetine koja ga je vidjela kako je prilikom promatranja zvjezdanoga neba pao u bunar. Zašto je on tražio ono najudaljenije ako je bio toliko nespretan u onom najbližem!
Filozofija se dakle treba opravdavati. To je nemoguće. Ona se ne može opravdavati iz nečega drugoga, za što bi ona imala opravdanje zbog svoje korisnosti. Ona se jedino može obratiti silama koje u svakom čovjeku doista tjeraju na filozofiranje. Ona može znati da se bavi jednom stvari čovjeka kao takvoga, stvari koja je nesvrhovita i iznad svakoga pitanja o koristi i šteti u svijetu, i da će se ozbiljivati sve dok ljudi žive. Čak i njoj neprijateljske sile ne mogu a da ne misle njima samima svojstveni smisao i da onda stvaraju svrhovite misaone tvorevine koje su zamjena za filozofiju, ali koje stoje pod uvjetima željenog učinka – poput marksizma ili fašizma. I te misaone tvorevine još uvijek pokazuju neizbježnost filozofije za čovjeka. Filozofija je uvijek tu.
Ona se ne može boriti, ne može se dokazivati, ali se može priopćavati. Ona ne pruža nikakav otpor tamo gdje se odbacuje, ne trijumfira tamo gdje se sluša. Ona živi u jednodušnosti koja u temelju čovječanstva može sve povezati sa svima.
ulomak iz Karl Jaspers, Uvod u filozofiju, Zagreb 2012., preveo: Željko Pavić, izvornik: Karl Jaspers, Einführung in die Philosophie (1953.), predavanja na radiju
Kao što se, Teodore, o Talesu govori da je motreći zvijezde gledao gore te je pao u bunar. Kaže se da mu se neka ljupka i dosjetljiva tračka djevojka narugala da bi htio znati ono što je na nebu, a ne opaža ono što mu je sprijeda i pred nogama. Ista poruga vrijedi za sve koji provode život u filozofiji.
ulomak iz Platon, Teetet (174a), Zagreb 1977., preveo: Milivoj Sironić
Platon u Theaetetu ocrtava filozofa kao nekoga tko ne zna novosti na trgu, interesantne procese u sudnici, politička savjetovanja, tko se ne brine o reputaciji svojih bližnjih, za njihovo bogatstvo ili njihovu otmjenost; nadalje kao nekoga tko nikoga ne zna napasti pogrdama jer o nikome ne zna ništa loše, budući da se o takvim stvarima nije brinuo; koji se čini budalast tamo gdje se radi o najvažnijemu takozvanog zbiljskoga života; koji se brine o onome što drugima u samorazumljivosti ostaje skriveno. …
Očita nespretnost onih koji filozofiraju, koji se više ne razumiju u važnost aktivnoga života te izazivaju porugu tračkih sluškinja, samo je odsjev promjene koja se događa kad se čovjek od obuzetosti bićem oslobađa u začuđenom pitanju što ono zapravo jest. Izgubljenost u stvarima je istodobno duboki zaborav, u kojemu je ono samorazumljivo prisutno i drži nas u svojim okovima. Taj zaborav, to spavanje svijeta slama se u čuđenju, u buđenju filozofije. Time što sada samorazumljivost koja nas okružuje i nosi u svekolikom odnošenju prema stvarima postaje upitnošću, izgubljenost u stvarima oslobađa se za izričito držanje spram svijeta. Čovjeku je sad štoviše stalo ne više do pravednih ili nepravednih, nego do onoga biti pravedan ili biti nepravedan,ne više do određenih političkih savjetovanja, nego do biti države, ne više do dotičnog bića koje nas se tiče, nego do bića kao takvog, te dolazi u opasnost da kod toga traženja padne u duboki bunar, gdje još dugo neće dospjeti do dna.
ulomak iz: Eugen Fink, Uvod u filozofiju, Zagreb 1998., str. 45.-46., prevela: Božica Zenko, izvornik: Eugen Fink, Einleitung in die Philosophie (1985.), predavanja u Freiburgu (1946.)
Sasvim na početku evropske povijesti filozofije odzvanjao je jedan smijeh, koji je otkazivao poštovanje ozbiljnome mišljenju. Laertije pripovijeda o protofilozofu Talesu, ocu jonske filozofije prirode, i prvome u nizu muževa što uveliko personificiraju zapadni ratio, kako je jednom praćen starom služavkom napustio svoju kuću u Miletu da bi se posvetio studiju neba. Pri tomu je pao u neki jarak. Žena je tada dobacila zapomažećemu: “Ti Talesu nisi u stanju vidjeti ni što je pred nogama a umišljaš da spoznaješ ono što je na nebu.”
Ova poruga inaugurira drugu, naširoko nevidljivu, dohvaćanju historije ustegnutu dimenziju filozofije povijesti – povijest “ukidanja” filozofije. To je više predanje fiziognomijsko-rječitih gesti nego predanje tekstova. Usprkos tomu, ono je kao tradicija podjednako gusto i pouzdano izatkano kao ono u kojemu su se pisala, pogovarala i uvježbavala velika naučavanja. U toj prije nijemoj tradiciji javlja se stanovit broj utvrđenih gesta koje se ponavljaju kroz tisućljeća s arhetipskom snagom ustrajnosti i sposobnošću preobražaja pramotiva: skeptičko odmahivanje glavom; zlobni smijeh; ramenima sliježući povratak k najbližim stvarima; realističko čuđenje nad bespomoćnošću baš onog najbogatijeg duhom; zadrta ustrajnost na ozbiljnosti života nasuprot lakoumnim girlandama riječi apstrakcije. Ono što filozofijskome mišljenju podaruje veličinu, tu se razotkriva kao izvor slabosti – kao nemogućnost biti malen i kao odsutnost duha onoga što je najbjelodanije.
ulomak iz Peter Sloterdijk, Kritika ciničkoga uma, Zagreb 1992., str. 509. – 510., preveo: Boris Hudoletnjak, izvornik: Peter Sloterdijk, Kritik der zynischen Vernunft (1983.)
Usporedi i: je li Tales upao u bunar?
nagovor na filosofiju 
Finkov ulomak sam najprije prenio na forum.hr, a Jaspersov (tamo iz beogradskog izdanja) na prvo izdanje bloga. Sad evo cjelovitijeg zapisa na tu temu, uz dodatak Sloterdijka.
Sviđa mi seSviđa mi se