čuđenje? (ulomak iz Eugen Fink, Uvod u filozofiju)

Pravo čuđenje je uvod u filosofiju. Najprije ćemo pokušati kratku analizu čuđenja. Nije li ona tako, kao tema jedne analize, … jedan tipično poznati subjektivni doživljaj? Nije li čuđenje uobičajeni način kako  čovjek reagira na ”čudnovate”, ”neočekivane”,  ”zagonetne” stvari i događaje? Ili pak taj svakodnevni fenomen čuđenja možda nije ništa drugo do prolazno svjetlucanje jedne većinom prikrivene mogućnosti čovjeka, takoreći kratko, udaljeno sijevanje iskonske egzistencije? Što je dakle to ”čudnovato” i ”zagonetno”? Je li to svojstvo stvari, i čak određenih stvari – ili je to odnos, odnošenje stvari spram čovjeka, način susreta koji nas od strane svakog bića može iznenaditi? Najprije bi se moglo učvrstiti mišljenje da je ono ”začuđujuće” zapravo svojstvo samih stvari, baš njihova neshvatljivosti neprozirnost za ljudski razum, s čime se čovjek može zadovoljiti. Nadalje, da postoji naročito, odlikovano područje onoga što je vrijedno čuđenja, upravo na granici svijeta prisne životne prakse: tajnovito vladajuća sudbina, moći koje se ne mogu imenovati, ono nadosjetilno itd.

Jedna je te ista životna tendencija ta koja je ono čudnovato učinila takoreći ”stalnim” svojstvom i svojstvom koje ”čvrsto pripada stvarima”, te ga tako izgurala na rub života, da bi tamo ostalo: tendencija k osiguravanju ljudske prisnosti s bićem. To pak uvijek nanovo pokazuje zabludu svake sigurnosti: ono prognano ”tajanstveno” i ”zagonetno”, ono protiv čega čovjek brani polje svoje životne prakse, brani ono mirujuće i stalno, jednom zauvijek razumljeni poredak stvari, može ga odjednom napasti s leđa, posred onoga samorazumljivoga i potpuno prisnoga. Tu i tamo, posvuda može na do sada poznate i prisne stvari pasti sjena otuđenja, ona neprijatna i uzbuđujuća promjena odnosa bića prema čovjeku, koja mu se događa u čuđenju. Poznato mu ne postaje odjednom naprosto nepoznatim, prisno mu ne postaje odjednom neprisnim, a prije svega mu ne postaje nepoznatim i neprisnim u onome poznatom i prisnom smislu što ga unutar općerazumljivo protumačenog svijeta ima ono što još nije spoznato, ono što spoznajno još nedostaje.

Ono što u čuđenju nadire i oblikuje se jedna je – prema svome smislu nepoznata – nepoznatost onoga poznatoga, jedna do sada neprisna neprisnost onog prisnoga. U čuđenju se dakle događa osebujan preokret: ono samorazumljivo postaje nerazumljivim upravo na način da ne prelazi u svoju suprotnost, nego baš kao samorazumljivost postaje upitno. Upitno je ono neupitno u svojoj neupitnosti upitno, ono samorazumljivo upitno je u svojoj samorazumljivosti. U čuđenju se svijet izokreće.

Čuđenje prepada: – neslućeno i nepozvano može ono navrijeti u čovjeka kao iznenadna promjena njegova prebivanja pri biću. Prisnost u kojoj je bio udomaćen unutar stvari lomi se. Čuđenje izbacuje čovjeka iz zaokupljenosti u svakodnevnoj, zajedničkoj, tradicionalnoj i otrcanoj prisnosti i stavlja mu tu zaokupljenost nasuprot. Čuđenje iz-bacuje; ono izbacuje čovjeka iz zaokupljenosti u koju je prije toga bio premješten i baca pred njega tu zaokupljenost …; ona mu kao to pred-bačeno (pro-blema) postaje problemom. Time što se onaj koji se čudi oslobađa svoga mirujućeg, smirenog razumijevanja svijeta njegovo se razumijevanje bića ponovno pokreće. …

Čuđenje je kao oganj, koji bukne sad ovdje, sad tamo, tjerajući čovjeka iz naviknutog ophođenja sa stvarima svijeta. Ponekad brzo ugašen, katkada se međutim širi do beskrajnog požara u kojem sva tradicija, sva prisnost s bićem, sve prethodno dato, neizvorno, tradicionalno preuzeto razumijevanje svijeta postaje gorućom upitnošću – u kojemu svijet postaje problemom. …

Najpovršnije je čuđenje ono nad neobičnostima, nad osebujnim, upadljivim stvarima ili događajima, ono oko nerazjašnjenog ili tajanstvenog. No najdublje je čuđenje nad onim najsamorazumljivijim; u tom se čuđenju zbiva najveći preobražaj onoga tko se čudi. … To najdublje čuđenje je početak filosofije. Sad je moguće prvo pozitivno određenje predmeta filosofije: ono neposredno kao takvo, tj. neposrednost neposredno danoga bića. Čuđenje nas mora iz-baciti iz zaokupljenosti u samorazumljivome i time omogućiti pitanje što ono kao takvo jest.

No do sada smo uvijek govorili o čuđenju. A jesmo li se zaista i sami začudili?

ulomak iz Eugen Fink, Uvod u filosofiju, Zagreb 1998., str. 26.-29., prevela:  Božica Zenko, izvornik: Eugen Fink, Einleitung in die Philosophie, 1985 (predavanja iz 1946.)

(dijelom objavljeno na prvom izdanju bloga: čuđenje?)

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s