Već su grčki mislioci, Platon i Aristotel, upozorili na to da filozofija i filozofiranje pripadaju onoj ljudskoj dimenziji koja se naziva ugođaj…
Platon kaže (Theätet 155d):
Naime, filozofu je posve svojstven taj pathos – to čuđenje (thaumazein); drugim riječima, ne opstoji neko drugo vladajuće filozofsko polazište (arche) doli to.
Čuđenje je kao pathos, arche filozofije. Grčku riječ arche moramo razumjeti u punom smislu. Ona imenuje ono odakle nešto izlazi. Ali se to ”odakle” ne u-stavlja u izlaženju; štoviše, arche postaje ono što kazuje glagol archein, takvo nešto vlada. Pathos, čuđenje, ne stoji na početku filozofije jednostavno tako kao što npr. pranje ruku prethodi kirurškoj operaciji. Čuđenje nosi i prodahnjuje filozofiju.
Aristotel kaže isto (Met. A2, 982b12sq):
Jer iz čuđenja su ljudi, kako sada tako i prije, počeli filozofirati.
Bilo bi posve površno i ponajprije negrčki kad bismo držali da su Platon i Aristotel ovdje samo tvrdili kako je čuđenje uzrokom filozofiranja. Da su oni tako mislili to bi značilo: ljudi se nekad čuđahu nad bićem, nad tim da ono jest i što jest. Potaknuti tim čuđenjem stadoše filozofirati. A kad se filozofija počela razvijati, postalo je čuđenje suvišno kao poticaj, te je tako nestalo. Budući je bilo samo poticaj, moglo je nestati. Ali čuđenje je arche – ono nadahnjuje svaki korak filozofije. Čuđenje je pathos. Mi pathos obično prevodimo kao passion, strast, burkanje osjećaja. Ali pathos je povezan s pashein, patiti, podnositi, trpjeti, izdržati, prepustiti se nečemu, dopustiti da se bude nečim određen. Odvažno je … ako pathos prevedemo kao ugođaj, pri čemu imamo u vidu usklađenost i određenost. Ipak, moramo se odvažiti na taj prijevod jer nas on čuva od toga da pathos predočimo psihološki u novovjeko-modernom smislu. Samo ako pathos razumijemo kao ugođaj (disposition), možemo i thaumazein, čuđenje, pobliže označiti.
U čuđenju … gotovo uzmičemo pred bićem – pred tim da ono jest, da tako jest i nikako drukčije. Čuđenje se ne iscrpljuje u tom odstupanju pred bitkom bića, nego je ono, kao to uzmicanje i ustrajanje-pri-sebi, istodobno poneseno prema onome i gotovo okovano onim pred čim uzmiče. Tako je čuđenje disposition, u kojoj i za koju se bitak bića otvara. Čuđenje je ugođaj unutar kojeg je grčkim filozofima bilo zajamčeno odgovaranje bitku bića.
Posve je druge vrste onaj ugođaj koji je odredio da mišljenje postavi na novi način tradicionalno pitanje o tome što je biće ukoliko ono jest, i da tako započne novo doba filozofije. Descartes ne pita u svojim Meditacijama samo i ponajprije ti to on – što je biće, ukoliko ono jest? … Za Descartesa se to što doista jest odmjerava na drugi način. Njemu sumnja postaje onaj ugođaj u kojem se usklađenost uzdiže do ens certum, do izvjesnosti bića. Certitudo postaje ono učvršćenje tog ens qua ens, koje se iz nedvojbenosti cogito (ergo) sum izdaje za čovjekov ego. Time ego postaje odlikovni subiectum, i tako čovjekova bit prvi put stupa u područje subjektiviteta u smislu jastva (egoiteta). Iz usklađenosti s tom certitudo dobiva Descartesovo kazivanje određenost u smislu clare et distincte percipere. Ugođaj sumnje je pozitivni pristanak uz izvjesnost. Od sada je izvjesnost mjerodavni oblik istine. Ugođaj pouzdanja u vazda dostupnu apsolutnu izvjesnost spoznaje ostaje pathos, a s tim i arche novovjekovne filozofije.
ulomak iz Martin Heidegger, Što je to – filozofija?, u Kraj filozofije i zadaća mišljenja, Zagreb 1996., str. 277.-279., preveo: Ivan Salečić, izvornik: Martin Heidegger, Was ist das – die Philosophie?, 1963
nagovor na filosofiju 