porađanje? (ulomci iz Platon, Teetet i Peter Sloterdijk, Doći na svijet dospjeti u jezik)

Sokrat: Ti imaš, dragi Teetete, trudove jer nisi prazan nego si zatrudnio.
Teetet: Ne znam, Sokrate! Govorim samo ono što osjećam.
Sokrat: Smiješni mladiću! Zar nisi čuo da sam ja sin vrsne i cijenjene primalje, Fenarete?
Teetet: Već sam to čuo.
Sokrat: A jesi li i to čuo da se ja bavim istim umijećem?
Teetet: Ne, nikada.
Sokrat: No dobro znaj da je tako, ali ipak nemoj me izdati drugima jer je, dragi prijatelju, tajna da ja posjedujem to umijeće. Budući da ne znaju, ljudi ne govore o meni to, nego da sam vrlo čudan čovjek i da dovodim ljude u sumnju. I to si čuo?
Teetet: Da.
Sokrat: Da ti reknem uzrok?
Teetet: Svakako.
Sokrat: … Ti svakako znaš da nijedna žena koja još sama može zatrudnijeti i rađati nije primalja drugim ženama nego samo one koje više ne mogu rađati. … Moja vještina porodiljstva odgovara inače onoj primalja, osim po tome što se izvršava na muškarcima a ne na ženama i što pazi na njihove duše koje rađaju, a ne na tijela. No najvažnije u mojoj vještini je to da može na svaki način ispitivati rađa li duša mladića utvaru i laž ili čestito i istinito. Naime i ja imam zajedničko s primaljama to da sam nerodan u mudrosti – a što mi već mnogi prigovoriše da druge ispitujem a sam ne dajem nikakav odgovor zato što nemam nikakve mudrosti, pravo mi prigovaraju. A razlog je tome ovaj: Bog me prisiljava da budem primalja, ali mi je zapriječio rađati. Stoga ja sam nisam ni u čemu mudar, niti mogu izložiti neki plod moje duše. Oni pak koji se sa mnom druže, jedni se u početku čine sasvim posve neuki, ali s nastavkom drugovanja svi kojima bog dopušta izvanredno napreduju, kako se njima samima i drugima čini. No i to je jasno da od mene nikada ništa ne naučiše, nego su sami u sebi mnogo toga lijepo našli i to rađaju. … Već su mnogi, … koji su sebe držali začetnicima porođaja, mene prezreli te su ili sami ili od drugih nagovoreni otišli od mene ranije nego je trebalo. A kad su otišli, ne samo da su pobacili ostalo zbog lošeg drugovanja, nego nego su i ono što su uz moju primaljsku vještinu porodili lošom njegom upropastili jer su laž i utvare držali u većoj cijeni od istine….  A oni koji se sa mnom druže doživljavaju isto što i rodilje. Imaju naime trudove i noću i danju puni su nemira mnogo više nego žene. Moja je vještina sposobna da budi i smiruje ove trudove. … A gdjekad mi se, Teetete, učini da neki nisu trudni. Spoznavši da mene ne trebaju, … uz božju pomoć prilično pouzdano pogađam u čijem društvu mogu imati korist.

ulomak iz Platon, Teetet, Zagreb 1979., str. 14.-16., preveo: Milivoj Sironić, izvornik: Platon, Theiaitetos (4. st. pr. Kr.)


Te izjave [naime, gore navedene iz Teeteta, op. d.] su u filosofskoj muškoj tradiciji gotovo bez iznimke čitane kao slijed kitnjastih pedagoških metafora, u najgorem slučaju kao homoseksualna sugestija koja bi mlade muškarce trebala potaknuti da pred filosofom željnim pružanja porodiljske pomoći rašire noge svoje duše. Ali oba su ta načina čitanja, metaforičko-didaktičko i homoerotsko-strateško, pogrešna ili moguća tek marginalno. Želio bih pokazati da je legitimno samo doslovno čitanje tog mjesta. …

Sokrat ni kao filosof, vjerujem, ne zaboravlja ni u jednom trenutku ono što zna od svoje majke, babice, o pragmatičkoj strani ljudskoga fizičkog dolaska na svijet. Stoga mu s velikom jasnoćom stoji pred očima ono od čega su drugi, kada bi započinjali misliti, uvijek skretali pogled: nema sretnog rođenja i bezbolnog porođaja, nego tijelo dolazi na svjetlo s velikim mukama, a duša gotovo uvijek ostaje zaturena u tmini, i stoga pobačaj kod ljudi nije nikakva iznimka nego pravilo – to posebno vrijedi za mišljenja kojima podupiremo naše iluzije da smo došli na svijet. Dovoljno je nekoliko pitanja i ispostavlja se da imamo izrođaje u glavi, pseudopredočbe, sheme, fikcije, himbe, zaturene monstrume mišljenja i logičke nakaze. Naš je mozak podzemni svijet koji smo zamijenili za dnevni svijet, a kod većine nas ostaje cijelog života nastanjen sjenama i idiotizmima, samouvjerenim nevažećim stvarima i ponosnim neodrživim besmislicama, tričavim brigama i taštim slikama o nama samima. Gledajući ta unutarnja stanja, Sokrat prakticira poziv jedne tragične primalje: koja mu god ”rođenja duše” prezentirali, on baš uvijek može utvrditi da se radi o mrtvorođenčadi. Što čvršća uvjerenja, to razornija opovrgavanja. Što samouvjerenija vjera da stojimo na apsolutnim fundamentima, to dublji sunovrat u sumnju. …

Duša se mora sjećati samoga svojega rođenja, kako bi se u stečenim mnijenjima mogla vraćati pred život u početno stanje bez misli bogato mislima. Da bi za to postala sposobnom, moraju sve važne ideje o životnim pitanjima koje se pojavljuju, jedna za drugom biti prorađene i anulirane, pa čak i najvjerojatnije i najplemenitije misli moraju biti vraćene u stanje u kojem lebde između važenja i nevaženja… Kod Sokrata se nije radilo o tome … da pomogne duši da stekne suverenost nad mutnim vladajućim mišljenjima… Ono čime mu se valja baviti uvijek su već mrtvorođene duše same, koje su stigle do mnijenja i uglavljivale se u čvrstim predočbama. Mnijenja i predočbe nisu po svojem djelovanju ništa drugo nego smetnje sposobnosti sudjelovanja u igri erosa. Duše napadnute ovim smetnjama moraju negativnom dialektikom biti potresene, ojađene, posramljene, uzrujane i razoružane, sve dok se u smrtnoj borbi ranije stvorenih mnijenja ne rastvore da bi osjetile dašak slobode duha koji pirka rajem jednog stanja bez mnijenja. Ono što je kod Sokrata ironično jest to da on nije ironičan kad bezbroj puta usrdno tvrdi da zna samo to da ništa ne zna… Ali to da je Sokrat u ovoj točki govorio bez ironije… to njegovoj neposrednoj okolini, a pogotovu njegovim nasljednicima nije bilo sasvim jasno. … To da je govor primalje bio više od igre riječi te da je dodirivao središte njegove egzistencije, to su njegovi suvremenici ipak jasno osjetili; inače ne bi došlo do toga da se, kako je znao pripovijedati Diogen Laertije, u antici nije prestalo s običajem da se rođendan velikog majeutičara slavi na dan kad Grci slave Artemidu, boginju porodiljstva.

Samo  u ovom kontekstu može se objasniti i jedan paradoks koji se nalazi u Sokratovoj primaljskoj jednačbi. Prema grčkoj tradiciji primalje same su neplodne žene – stoga djevojačka boginja koja se plaši muškaraca i lovi po šumi može biti njihovom zaštitnicom. Sokrat sa svoje strane vrši poziv primalje za muškarce,  i sada ono neobično: kao i njegova majka. Ali kako je to njegova majka bila neplodna kad je Sokratu poklonila život? Nije li on sam živući dokaz njezine plodnosti? Zagonetka se, čini se, može odgonetnuti ako razmotrimo okolnost da su primalje žene koje su, kao Fenareta, rodile, ali nisu više u plodnoj dobi. Mudrim ženama postaju tek kada prerastu nemudrost rađanja vlastite djece. Upravo u tome nalazimo razlog Sokratova pozivanja na njegovu mudru majku… Tek kad je sam došao tako daleko da sam više ne donosi na svijet nikakva mnijenja i nikakve teorije, može preuzeti ulogu da porađa one koji su trudni od teorije i naduti od mnijenja…

Sokrat u komunikaciji sa superpametnim sinovima mora postati ubojitom primaljom pod čijom dialektikom umiru mnijenja, predočbe i oni koji su rođeni naglavce. Da bi duša došla na svijet, i da bi ono što je u nama najbolje stiglo k sebi i k drugima, ne smiju se u njoj ugnijezditi nikakve odredbene predočbe i nikakva pozitivna uvjerenja. Ne bi li takvim ugniježđenjima ušla u trag sokratovska majeutika postupa konsekventno otkrivalački i destruktivno. Njezin cilj je da partnere u razgovoru izvede na osvijetljeni trijem sveobuhvatnoga svijetlog neznanja te da ih dovede do svijesti o neodrživosti i suvišnosti svih postojećih fiksnih mišljenja. Gotovo 2500 godina prije Poppera Sokrat je učio o znanju kao da se ništa ne zna. …

Moje gospođe i gospodo, neizgovoreni način funkcioniranja sokratovske majeutika može se sad učiniti jasnim: primaljstvo za duše postaje djelotvornim time što se duša opovrgavanjem i postiđivanjem dovodi u bezizlazan položaj, kroz koji zapada natrag u lebdeće stanje neznanja. Ako mislilac više ne zna ni amo ni tamo, nije više daleko od mudrosti. Na paradoksalan način duša mislećih dolazi na svijet čista samo onda ako se prebaci natrag u fetalni negativitet u kojem se ne mogu održati nikakva svjetska mišljenja. Majeutika time postaje postupak fetalizacije. … Erotski rad na sjećanju izaziva porođajne muke. Dok pozitivne argumentacije u najboljem slučaju imaju kao posljedicu usijane glave, a u najgorem rat, proboj kroz opnu pozitiviteta izaziva integralno sjećanje na muke. … Tko diskutira sa Sokratom ne mora biti junakom e da bi osjetio kako se pukotina bezizglednosti rastvara u njegovu životu. …

Michael Landmann … je u svojim raspravama o antičkoj psihologiji … dokazao nužnu paralelu između antičke majeutike i moderne psihoanalize. Možda je točno da psihoanalitička majeutika operira u plićim edipovskim slojevima, ali zato ipak razvija terapeutsku ozbiljnost, dok antička majeutika dodiruje fetalne dubine, ali ipak više gaji psihagogične nego terapeutske ambicije. … Tajna sokratovske dialektike leži u reaktiviranju fetalnog negativiteta slobodnog od svijeta koji se spoznaje u euforiji apsolutnog bivanja unutra, a da se ne ”posjeduje”. Nakon Sokrata mogli su i Europejci znati da za ljude postoji jedna mogućnost oko koje se ne treba truditi, naime, da se bude sasvim od ovoga svijeta, a da se na zapadne u grubi pozitivitet: ”Ja jesam, ali ja nemam sebe…”

Sokratovski mudrac koji se povlači u sjajno neznanje prakticira odraslo-djetinjasto suzdržavanje od uzrokovanja novih svjetskih učinskih lanaca. Njegov negativitet nema drugog smisla doli da povuče dušu iz pozitiviranog svijeta kao pozornice rata među identitetima. Ta rezerviranost međutim ne apelira ni na kakvu onostranost, ni na kakvu transcedenciju, već na puninu negativiteta koja spada u prava rođenja svakog individuuma. Sokratova diferencija spram zasljepljivanja i nasilja pozitivnih mišljenja nije stečena odustajanjem od života, već spoznajom da ono što je za nas najbolje ne leži na liniji znanja, htijenja i moći, nego u obraćanju sveobuhvatnom neznanju u kojem i moći i htjeti nalaze put do svojega mira i neizvjesnosti. Stoga je za Sokrata samo put negativiteta još otvoren. On ga vodi ravno k blistavoj omladini Atike. Hölderlin je bio taj koji je primijetio što je Sokrat ondje tražio:

Onaj tko misli najdublje, voli ono najživotnije.

ulomak iz Peter Sloterdijk, Doći na svijet, dospjeti u jezik, Zagreb 1992., str. 51.-61., prevela: Mirjana Stančić, izvornik: Peter Sloterdijk, Zur Welt kommen – zu Sprache kommen (1988.) 

Oglasi

Jedna misao o “porađanje? (ulomci iz Platon, Teetet i Peter Sloterdijk, Doći na svijet dospjeti u jezik)

  1. Maieutika – (grč. maieutike tekhne = primaljska vještina) postupak kojim je Sokrat pomagao sugovorniku da, u prenesenom smislu, “porodi” istinu kojom je “bremenit”. Postupak je započinjao ironijom kojom je Sokrat navodio sugovornika da posumnja u ispravnost svojih stavova da bi ga zatim u razgovoru, prikladnim pitanjima, vodio prema spoznaji i izošenju istine koju svatko nosi u sebi. (Milan Polić, Čovjek – odgoj – svijet, Zagreb 1997., str. 37.)

    Osobito bi se moglo govoriti o Sokratovoj majeutici, porodiljskoj vještini osvješćivanja neznanja i paralelnoj ulozi u diskursu Freudova psihoanalitičara. (Ljiljana Filipović, Nesvjesno u filozofiji, Zagreb 1997., str. 26.)

    Jung je 1912. napisao da je psihoanaliza jedan vid majeutike – iznosimo na vidjelo unutarnju istinu osobnosti. (Lionel Corbett, A History of Psychology, preveo: ja, skripta str. 20.)

    Sviđa mi se

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s