Da bi sebe slijedio, da bi vidio kako njegova misao djeluje, čovjek mora biti izuzetno budan, tako da, kako biva sve više i više budan za zaplete svog vlastitog mišljenja kao i reakcija i osjećaja, javlja se sve veća svjesnost, ne samo o sebi već i o drugome sa kime je u određenom odnosu. Poznavati sebe znači proučavati se u djelovanju, što predstavlja odnos. Problem je u tome da smo tako nestrpljivi; mi želimo napredovati, želimo doseći kraj, i tako nemamo ni vremena, niti priliku da si pružimo mogućnost proučavanja, motrenja. Mi smo se alternativno posvetili određenim djelatnostima — sticanju prihoda za život, odgajanju djece — ili smo preuzeli određene odgovornosti raznih organizacija; tako smo se predali djelatnostima na različite načine, da teško da imamo uopće vremena za samorefleksiju, motrenje, proučavanje. Tako uistinu odgovornost reakcije ovisi o čovjeku samom, ne o drugome. … A budući je većina nas krajnje nesvjesna same sebe, izuzetno je teško početi prozirati jasno proces našeg mišljenja, osjećanja i djelovanja. Što je veće znanje o sebi, veća je jasnoća. Samospoznaja nema kraja — vi ne dolazite do postignuća, ne dolazite do konca. To je beskrajna rijeka. Kako je proučava, kako uranja u nju sve dublje, čovjek nalazi mir. Tek mirnoćom duha — kroz samospoznaju, a ne nametnutom samodisciplinom — tek tada, u toj mirnoći, toj tišini, može se stvarnost pojaviti. … Ako je čovjek u stanju razumjeti sebe i time dovesti onu kreativnu sreću, ono doživljavanje nečega koje nema porijeklo u umu, možda se tada može zbiti preobrazba u neposrednom odnosu među nama a time i u svijetu u kom živimo. …
Jiddu Krishnamurti (1895.-1986.)
Stvarnost se može naći tek u razumijevanju što JESTE, a za razumijevanje što JESTE, mora postojati sloboda, sloboda od straha o onome što JESTE. Za razumijevanje tog procesa mora postojati namjera da se sazna što JESTE, slijedi svaka misao, osjećaj i djelo; a i razumjeti što JESTE izuzetno je teško, budući JESTE nikada nije mirno, statično, uvijek je u pokretu; JESTE predstavlja ono što ste vi, ne što biste željeli biti; ono nije ideal, budući je ideal fiktivan, već je zapravo ono što vi činite, mislite i osjećate iz trena u tren. Ono što JESTE je zbiljsko (actual), a da bismo shvatili zbiljsko potrebna je svjesnost, veoma budan, hitar um. No ako počnemo osuđivati što JESTE, ako počnemo kriviti ili odbijati, tada nećemo razumjeti njegov pokret. Ako želim razumjeti nekoga, ne mogu ga osuđivati: moram ga motriti, proučiti. Moram voljeti samu stvar koju proučavam. Ako želite razumjeti dijete, morate ga voljeti i ne koriti ga. Morate se igrati sa njime, motriti njegove kretnje, njegove idiosinkrazije, načine ponašanja; ali ako ga samo korite, odbijate ili krivite, tu nema razumijevanja djeteta. Slično, da bi razumjeo ono što JESTE, čovjek mora motriti ono što misli, osjeća i čini u svakome trenu. To je zbiljsko. Bilo koja druga radnja, ideal ili ideološko djelo nije zbiljsko; ono je tek želja, fiktivna želja da se bude nešto drugo od onog što JESTE. Za razumijevanje što JESTE potrebno je stanje uma u kome ne postoji poistovjećivanje ili osuđivanje, što znači um koji je budan a ipak pasivan. Mi smo u tame stanju kada uistinu želimo razumjeti nešto; kada postoji intenzitet interesovanja, javlja se takovo stanje uma. Kada je čovjek zainteresiran za razumijevanje što JESTE, zbiljsko stanje uma, tada nije potrebna sila, disciplina ili kontrola istog; sasvim suprotno, postoji pasivna budnost, pažljivost. Takovo stanje svijesti se javlja kada postoji zanimanje, namjera za razumijevanjem. …
Kako, dakle, stičete ideju — veoma jednostavnu ideju, ne treba biti filozofska, religijska ili ekonomska? To je očito proces misli! Ideja je ishod misaonog procesa. Bez misaonog procesa, ona ne bi postojala. Stoga moram razumjeti misaoni proces po sebi, prije nego što mogu razumjeti njegov proizvod, ideju. Sto podrazumijevamo pod mišlju? Kada vi mislite? … [M]isaoni proces [je] odgovor pamćenja, zar ne? Vi ne biste imali misli da nemate pamćenje, a odgovor pamćenja na određeni doživljaj dovodi misaoni proces u djelovanje. … Promatrajte misaoni proces dok djeluje u vama i možete provjeriti istinu o ovome izravno. Netko vas je uvrijedio i to ostaje u vašem pamćenju, ono tvori dio pozadine. Kada sretnete osobu koja je izazov, odgovor je pamćenje te uvrede. Tako odgovor pamćenja, koje je misaoni proces, stvara ideju; ideja je stoga uvijek uvjetovana — i to je važno razumjeti. To će reći, ideja je ishod misaonog procesa, misaoni proces je odgovor pamćenja, a pamćenje je uvijek uvjetovano. Pamćenje je uvijek u prošlosti, a tom pamćenju je dat život u sadašnjosti izazovom. Pamćenje nema život po sebi samome; ono oživljava u sadašnjosti kada je suočeno izazovom. I, pamćenje u cijelosti, bilo uspavano ili živo, jeste uvjetovano.
ulomak iz J. Krišnamurti, Duh i sloboda, Beograd 1987., str. 20.-21, 33.-34., 40.-41., preveo: Marin Domitrović, izvornik: Jiddu Krishnamurti, The First and Last Freedom (1954)
nagovor na filosofiju 