Polazimo od spisa u kojem je sam Hegel prvi put izložio izvornu situaciju svoje filosofije: Razlika Fichteovog i Schellingovog sistema filosofije (1801).
Kad iščezava moć sjedinjenja iz života ljudi, kad su suprotnosti izgubile svoj živi odnos i uzajamno djelovanje, i kad zadobivaju samostalnost, nastaje potreba filosofije.
Filosofija, kao nešto što je potrebno ljudskom životu, kao nužnost ljudskog života, ima jednu određenu povijesnu situaciju, jedino u kojoj ona može ”nastati”: situaciju ”razdvojenosti”.
Razdvojenost je izvor potrebe filosofije, a kao uobličenje razdoblja, neslobodna je, dana strana oblika. U tvorevini se ono što je pojava apsoluta izoliralo od apsoluta i fiksiralo kao nešto samostalno. No, istodobno ne može pojava prikriti svoje izvorište i mora težiti tomu da raznovrsnost svojih ograničenja konstituira kao jednu cjelinu.
Pitamo ponajprije: što znači razdvojenost kao situacija i što se razdvojilo?
Hegel određuje razdvojenost parovima suprotnosti: duh i materija, duša i tijelo, vjerovanje i razum, sloboda i nužnost, bitak i nebitak, konačnost i beskonačnost. No, te suprotnosti su konkretizirane za povijesnu situaciju vremena: u ”toku uobličenja” one su prešle ”u formu suprotnosti razuma i osjetilnosti, inteligencije i prirode, za opći pojam: apsolutne subjektivnosti i apsolutne objektivnosti”.
U situaciji razdvojenosti kreće se ljudski život u jednom svijetu čvrstih suprotnosti i ograničenja. Svijet mu je poput nekog područja jednoznačnih i izoliranih određenosti, u kojem je svako nešto spram svakog drugog razgraničeno i osigurano. Svijet je to totalnog smirenja u kojem ”razum” – za Hegela jednak zdravom razumu – ima posvemašnje vodstvo: on stvara ”indiferentnost sigurnosti”, sveopće ”utvrđenje”, uporište u ”ispravnim stajalištima”, s kojima si čovjek razumno ispomaže kroz život”, ”od kojih polazi i ka kojima se vraća”. Razum uzima svako biće koje sreta kao mirujuće, čvrsto, ograničeno, jednoznačno određeno, pojedinačno, pozitivno i zadovoljava se time da utvrđuje odnose između tih bića, te da ih isto tako jednoznačno fiksira, da ograničenja upotpuni, da poduzme nove diobe i suprotstavljanja.
To goni u dijelovima izgubljeni razum k njegovu beskrajnom razvitku raznolikosti. Kad se on teži proširiti u apsolutno, a beskonačno samo sebe proizvodi, izruguje samog sebe.
Svako biće stoji najprije pred nama u jasnoj i jednoznačnoj određenosti, tako rekuć kao čvrsta točka u i među raznolikosti svijeta, u sigurnoj ograničenosti, kao jedan ”ograničeni moment suvremenosti”, ovdje i sada. Isto tako čvrsti i jednoznačni pojavljuju se odnosi između pojedinih bića: ovo biće jest to, a to i to nije – ono je to, tako i tako određeno pozitivno, a isključuje iz sebe, kao negativno, to što ono u datom slučaju nije. – No, pri dubljem razmatranju taj svijet čvrstoće i jednoznačnosti biva narušen. Svako biće je nešto pozitivno, tj. nešto ”postavljeno”. Time što je postavljeno kao to i to biće, postavljeno je s tim istodobno okružje bića koja nisu ono, i to tako da ovo ”što ono nije”, negativno, pripada smislu samog pozitivnog, njegovo negativno je, štoviše, ono uopće tek omogućuje to i to biće kao pozitivno. – (Stolac je kao stolac samo to što jest kad postoji stol, što on nije, – ili uzmimo primjer koji jedanput upotrebljava sam Hegel: livada je livada samo u ”suprotstavljenosti” spram šume, naselja itd.) – ”Svako [određeno, ovdje i sad] biće je, budući postavljeno, nešto suprotstavljeno, uvjetovano i uvjetujuće”, u svojem tako-bitku goni onkraj sebe, nešto je nesamostalno, potrebuje upotpunjenje. Zdravi razum
upotpunjava ta njegova ograničenja postavljanjem suprotstavljenih ograničenja kao uvjeta: ova potrebuju ista upotpunjenja, pa se njegova zadaća proširuje do beskraja.
A određeni pozitivitet bića se izgrađuje u jednom negativitetu, kako gotovo u plošnoj dimenziji u slijedu prostora, tako i u dubinskoj dimenziji u vremenskom slijedu: sve biće nastalo je i pretvaranje je u drugo biće. Također svojim nastankom povezano je ono s beskonačnom različitošću drugih bića, i prelazi, omogućavajući nastanak, u novu beskonačnu raznolikost.
Svako biće, koje proizvodi razum jest nešto određeno, a određeno ima nešto neodređeno ispred sebe i iza sebe, te različitost bića leži nezaustavljivo između dvije noći. Ona počiva na ništa, jer je neodređeno za razum ništa, i završava u ništa.
Tako ”objektivni svijet” razuma ”propada u beskonačnom bogatstvu”.
No, što je to beskonačno bogatstvo u kojem propada smireni i učvršćeni svijet razuma, svijet razdvojenosti? Za razum, na svaki način, samo ništa.
Za stajalište razdvojenosti apsolutna sinteza je nešto onostrano, njezinim određenostima suprotstavljeno neodređeno i bezoblično. Apsolut je noć, i svjetlo mlađe od nje, te razlika obojega, kao što je istupanje svjetla iz noći apsolutna diferencija – ništa je prvo iz čega je proizišlo sve biće, sva raznolikost konačnog. …
Apsolut može, za sada, biti shvaćen samo nasuprot bitno ”relativnog”, datog ”određenog” bića, s obzirom na razum i njegove postavke: kao negacija toga bića; on je bitno ”negativni apsolut”. Apsolut uopće nije biće niti neka regija bića – upravo stoga je on za puki razum posve ”neodređeno i bezoblično”: ”noć”, ”ništa”. Međutim, nije to prazna noć i prazno ništa: iz njega je ”proizašlo sve određeno biće, sva raznolikost konačnog”. Apsolut je jedinstvo i totalitet bitka, koje obuhvaća svako pojedinačno biće, iz kojeg tek svako biće, kao to određeno, može biti određeno i u kojem se drže sve postavke i pretpostavke. To jedinstvo, koje je u osnovi svem relativitetu bića, i totalitet bitka jest apsolut razriješen od svakog povratnog odnosa. ”Apsolut”, jer je sam temelj i osnova svake relacije, u kojem se već uvijek kreću sve postavke i protupostavke, odakle izviru i kamo se uvraćaju.
No, ova postavka koja iskazuje ništa i noć kao istinu razumljivo sačinjenog svijeta, istodobno stavlja ovo ništa i ovu noć na početak filosofije. Mora biti da je ona već prošla rasap razumnog svijeta da bi svoju zadaću tek uopće mogla vidjeti. Naspram ”ispravnog” svijeta – svijet filosofije je ”izokrenut”, naspram totalne smirenosti – totalna nesmirenost.
Zadaća filosofije biva unaprijed određena kao ”ponovno uspostavljanje totaliteta” razdvojenog svijeta… Vidimo: svijet razdvojenosti, učvršćenih suprotnosti i ograničenja propada kad izlazi iz samog sebe. A to što tad preostaje uopće nije ništa – biće ne iščezava, nego se vraća u svoje ”izvorište”; baš u propasti očituje svoje izvorište. Razdvojenost je ”pojava”, u samoj njoj se nešto pojavljuje, nešto očituje: ”pojava ne može zatajiti svoje izvorište”. Kao to izvorište pojavljuje se prvo ništa, ”noć totaliteta”, a upravo kao izvorište pojavila se ona puštajući izviranje, kao ”beskonačna djelatnost nastajanja i proizvođenja”, kao ”najviša živost”.
Time je ono što se razdvaja iskusilo prvo određenje.
Nužno razdvajanje jest čimbenik života. Život se obrazuje u vječnom suprotstavljanju.
Razdvojeno je razdvajanje samorazdvajajućeg, izvorno jednog, u jedinstvu i totalitetu kojeg se ono jedino održava. To jedinstvo i totalitet je izvorno, ”izvorište”: ono pušta da iz njega izvire prvo svijet suprotnosti i ograničenja, – a kao izvorno jedinstvo ono je istodobno jedinstvo koje jedini, koje ovaj svijet uopće tek čini svijetom i pušta da se kao svijet zbiva. Prva svojstva, u kojima ”apsolut” kao ”apsolutna sinteza” biva vidljiv jesu jedinstvo i totalitet, i kao to jedinstvo i totalitet, on je izvor: ”nastajanje i proizvođenje”, zbivanje, gibljivost.
ulomak iz Herbert Marcuse, Hegelova ontologija i teorija povijesnosti, Sarajevo 1981., str. 17. – 21., prevela: Branka Brujić, izvornik: Herbert Marcuse, Hegels Ontologie und die Theorie der Geschichtlichkeit (1932.)
nagovor na filosofiju 