[I]stražuje se prikazuje li Popper Platona primjereno svojom interpretacijom. Pri tom se ograničavamo na Popperovu interpretaciju Platonova historicizma. Može se pokazati da Popper promašuje jednu njegovu bitnu točku i u sklopu s time ne prepoznaje jedinstveno historijsko mjesto koje filozofija zauzima za Platona. Na koncu tada treba nabaciti pitanje zbog čega je Popper promašio taj aspekt Platonove teorije povijesti. …
Daleko najveći prostor u Popperovoj knjizi zauzima kritika platonovskog historicizma. Pod historicizmom Popper podrazumijeva shvaćanje kako se tijek povijesti može izraziti u nekom univerzalnom historijskom zakonu protjecanja. Budući da smatra kako se zakoniti tijek povijesti nastavlja preko sadašnjosti, historicizam polaže pravo na davanje dugoročnih prognoza o tijeku socijalnih zbivanja. To je također razlog zbog kojega se vrlo često pojavljuje u svezi s nekom utopijskom socijalnom tehnikom.
Popper prigovara da historicizam nije znanstven. Budući da se zakoni koje on postavlja odnose na velika razdoblja, a povijest se ne može ponavljati, nemoguće je empirijski provjeravati historicističke teorije. … No, historicizam, kako smatra Popper, nije samo neznanstven, nego je upravo opasan jer navodi ljude na neprimjerene načine ponašanja, djelovanja i očekivanja. …
Platonov se historicizam sastoji u teoriji propadanja socijalnog tijela. Koncepcija platonovske teorije propadanja … se, kako smatra Popper, nužno nadaje iz primjene učenja o idejama na socijalne fenomene. Prema Popperovu tumačenju učenja o idejama, Platon je smatrao da ideje uvijek stoje na početku nekog vremenskog razvoja, u čijem se protjecanju stvari sve više udaljuju od ideja tako da se vremenski tijek stvari mora pojaviti kao propadanje, kao sve veće udaljavanje odslika od njihova pralika. … Primijenjeno na historicističku teoriju države, to znači da na početku historijskog razvoja stoji idealna država, a da nju tijekom povijesti postupno smjenjuju druge, svaki put sve lošije forme uređenja. … Popper smatra da je suvišno hvaliti Platonov prikaz prijelaza među pojedinim formama države; Platonu je tu uspjela oštra analiza društvenih revolucija. Popper osobito ističe Platonov uvid da se socijalni prevrati pojavljuju uslijed rascjepa unutar vladajuće klase.
Ali takav rascjep unutar vladajuće klase može postojati samo ako su ćudoredna i moralna mjerila za tu klasu izgubila valjanost. Stoga Platonov historicizam nije samo učenje o propadanju države, nego isto tako i još izvornije učenje o propadanju vrijednosti i normi, teorija etičko-moralnog propadanja. … Popper sad nadalje smatra kako je uzrok propadanja ćudoređa Platon vidio u izrođivanju klase odnosno rase gospodara.
Popper dospijeva do tog shvaćanja jer ključnu ulogu u Platonovoj teoriji povijesti pripisuje ”istočnom grijehu”, kako je on to nazivao. ”Istočni grijeh” je prelazak iz idealne iskonske države u prvu formu propadanja. Poznajemo li uzroke tog istočnog grijeha – tako Popper rekonstruira Platonova razmišljanja – onda u ruci imamo ključ za preokretanje procesa propadanja i možemo izbjeći njegovo ponavljanje. … Platonova bi politička namjera bila da se iznova uspostavi iskonsko društvo i izbjegne drugi pad.
Time smo došli do jedne veoma bitne teze Popperove interpretacije Platona. Za Poppera je Platonovo političko htijenje potpuno reakcionarno i restauracijsko: svojom koncepcijom idealne države Platon je kanio iznova uspostaviti iskonsko stanje društva i vratiti se natrag do polazne točke povijesti. …
Popper smatra da je ideal stabilna društva Platon vidio u iskonskom društvu kojim je vladao plemenski tabu. Platon prema Popperu
vjeruje da uzor ili izvorni oblik savršene države može naći u dalekoj prošlosti, u zlatno doba praskozorja povijesti; jer ako svijet s vremenom propada, onda će savršenstvo biti tim veće što se dublje vratimo u prošlost.
Platonova utopijska vizija nije dakle orijentirana na budućnost nego na prošlost:
Ali on nije namjeravao konstruirati neku buduću državu, nego rekonstruirati državu iz prošlosti…
Platonov je cilj bio da ”obnovi zahtjeve plemenskog društva razvijajući totalitarnu teoriju morala” i tako izazove ”povratak u harmonično prirodno stanje.” Platonov politički credo Popper sažima ovako:
Vratimo se prirodi! Vratimo se izvornoj državi naših predaka, primitivnoj državi koja je u skladu s ljudskom naravi, i stoga stabilna; vratimo se plemenskom patrijarhatu iz doba prije propasti, prirodnoj vladavini mudre nekolicine nad neukim mnoštvom. …
Primjenjujući na Platona kategorije ”zatvorenog” i ”otvorenog društva”, Popper dolazi do sljedećeg tumačenja: u svojoj genijalnoj sociološkoj intuiciji Platon je kod svojih sugrađana vidio patnju koja se nužno javlja s prelaskom iz zatvorenog u otvoreno društvo. Platon je na ljudima prepoznavao posljedice takvog prelaska (gubitak emocionalnih spona, gubitak uzora i identifikacijskih mogućnosti, gubitak starih vrijednosti, teret osobnih odluka), ali se protiv njih borio najneprikladnijim zamislivim sredstvom, naime, restauracijom iskonskog stanja. Društvo koje je izašlo iz stadija nevinosti ne može se više vratiti u nj. Svaki takav pokušaj završava, kako Popper želi egzemplarno dokazati na Platonu, u tlačenju i tiraniji. …
Naša teza glasi: Popper neprimjereno interpretira Platonovu teoriju povijesti, a time i temeljnu misao teorije idealne države.
Iskonsko stanje društva, tj. stanje društva na polazištu historijskog razvoja, prema Platonu nipošto nije idealno niti identično stanju idealne države. U ranom povijesnom dobu doduše postoji intaktno ćudoređe, a uslijed toga i relativno stabilan socijalni sklop. No to ćudoređe u Platonovim očima ima jedan načelan nedostatak: ono je neposredno-nesvjesno, prirodno-nereflektirano ćudoređe, počiva na tradiciji i navici, ne na svjesnu uvidu i spoznaji. Time je već naveden razlog iz kojega je to ćudoređe nužno moralo propasti. (Odatle slijedi da objašnjenje pomoću ”istočnoga grijeha” nema ono središnje mjesto unutar platonovske teorije države koje mu pridaje Popper.) ”Ćudoredno držanje otaca” (Ep. VII, 325d) nad čijom naglom propasti jadikuje Platon u Zakonima počiva samo na ispravnu mnijenju (orethes doxa) a ne na uvidu i znanosti (gnome, episteme)… Ispravno mnijenje, za razliku od spoznaje, ne može opravdati svoje razloge, počiva samo na nekritičkoj navici koju još nisu poljuljala suprotna stajališta, i stoga nije trajno. … Iskonsko društvo za Platona dakle nipošto nije idealno, nego već u sebi nosi klicu propadanja.
Filozofija je fenomen koji se u povijesnom tijeku pojavljuje kasno, tj. tek u razdoblju krajnjeg propadanja, kao posljedica izazova koji dolazi s njime. Time smo dospjeli do točke koja je od velikog značenja za razumijevanje Platonove koncepcije povijesti: ćudoređe otaca koje počiva na ispravnom mnijenju prema Platonu je u njegovo doba prepušteno naglom propadanju ponajprije stoga što je potpuno nezaštićeno izloženo sofističkoj dijalektici i njenzinu relativirajućem načinu argumentiranja. Ako se u toj historijskoj situaciji želi ćudoređu dati novi nosivi temelj, onda se ono mora temeljiti na uvidu i filozofiji. Prema Platonu, jedino filozof koji misli ideje može od svih napada dijalektike pobjedonosno obraniti svoje ćudoredne nazore koji trebaju biti utemeljeni i trajni uvidi. To je razlog iz kojega Platon za idealnu državu, dakle državu koju treba jednom zauvijek oteti propadanju, zahtijeva vlast filozofa.
Time je trebalo postati jasno da Platon sa svojim političkim mišljenjem nije imao na umu povratak u nevino prirodno stanje, restauraciju iskonskog društva, nego ulazak u novo, znanstveno doba, u kojem bi se socijalne institucije i javni i privatni moral trebali temeljiti na znanosti, onako kako ju je on razumijevao. …
Istaknimo ovdje tri točke koje su po našemu mišljenju utjecale na Popperovu interpretaciju Platonove teorije povijesti…:
(1.) Ne stoji Popperovo shvaćanje da ideje treba promatrati kao polazište nekog razvoja u vremenu. Ideje su za Platona nevremenske i transcendiraju svijet. Svako konkretiziranje u prostoru i vremenu treba kao fenomen već čisto ontologijski na nepremostiv način razlučiti od ideje. Učenje o idejama stoga se ne može u smislu Popperove interpretacije koristiti kao teorijski temelj historicizma.
(2.) Platonovo izvođenje formi državnog uređenja u Državi ne smije se razumijevati kao historijska teorija, nego samo prenosi puki logički slijed. Da je Platon tim prikazima htio zastupati neku historijsku teoriju, nju bi već više puta opovrgnuo faktični povijesni razvoj u grčkim državama, uključujući i Atenu.
(3.) … Za Poppera postoji samo apstraktna opreka između metodologijskog nominalizma izjednačenog sa znanosti s jedne i metodologijskog esencijalizma izjednačenog s praznovjerjem s druge strane. … [D]a bez Platonove koncepcije episteme vjerojatno ne bi moglo biti zakona moderne znanosti, ta je misao Popperu daleka. Za Poppera je esencijalizam samo suprotan pol moderne znanosti i retardirajući element u njenom nezaustavljivom pobjedničkom pohodu.
ulomak iz Rainer Thurnher, Hermeneutička fenomenologija kao angažman, Zagreb 2004., str. 184. – 195. , prevela: Darija Domić, izvornik: Rainer Thurnher, članak iz 1985.
Knjigu se može kupiti u knjižarama ili kod nakladnika: Matica hrvatska
nagovor na filosofiju 