majstor i filosof?

[vježba uz …jer niman postole]

U pogledu svih znanosti, umjetnosti, vještina i obrta vrijedi uvjerenje da je potreban mnogostruk trud učenja i vježbanja da bi se ovladalo njima. Naprotiv se čini da u pogledu filozofije sada vlada predrasuda da ipak svatko umije neposredno filozofirati i prosuđivati filozofiju, jer mu je za to mjerilo njegov prirodni um. Dok, naprotiv, nije kadar da napravi cipele, kad bi dobio kožu i alat, premda ima oči i prste – kao da mu noga nije isto tako mjerilo za cipelu. Čini se da se upravo nedostatak znanja i studija pretpostavlja za posjedovanje filozofije te da ona prestaje tamo gdje znanja i studij počinju. (G. W. F. Hegel)

Jedan se drugi Nagovor na filosofiju zabavljao zamišljanjem razgovora davnašnjega filosofskog profesionalca, profesora Hegela, s njegovim postolarom (a koji je, pretpostavlja se, potaknuo tu usporedbu postolarenja i filosofiranja iz Fenomenologije duha). Tamo nagovarač, pitajući se čije umijeće ima veću težinu, skoro u potpunosti vuče na Hegelovu stranu vage – on naglašava dugoročne (mada najprije teško zamjetne) dobrobiti od filosofije koje daleko nadilaze svima odmah očitu pragmatičnu korisnost postolarevog zanata. Pritom se poziva na već u antici uvriježeno suprotstavljanje dalekosežnih uvida filosofa i notorne kratkovidnosti neukoga puka. Tako se pouka priče zadržava na tradicionalnoj europskoj strani onog nama suvremenog duhovnog događanja koje je, polu u šali, već nazvano “euro-taoizmom” (mada inače u knjizi autor pokazuje stanovitu sklonost tom gledištu).

Da se, pak, više usmjerio na drugi pol te kovanice, otvorila bi se jedna drugačija mogućnost za tu priču o Hegelovom postolaru. U taoističkim se pripovijestima, naime, često postavlja baš takva scena: neki ugledni državni službenik, naravno konfucijanac (konfucijanci su bili neka vrsta kineskih državnih učenih ljudi, Staatphilosoph-a, čuvara državnih institucija i ćudoređa, posrednika tradicionalne mudrosti), bude doveden u poražavajuću misaonu nepriliku od nekog pučanina, često obrtnika – a zapravo samozatajnog taoističkog mudraca. U nenametljivoj praktičnoj vještini “tihog obrta” takvoga majstora (koji je ujedno i Majstor) redovito bude skriveno daleko dublje znanje od svakog poznavanja spisa kojim bi se mogao podičiti konfucijanski “kvalificirani” pametnjaković.

Slične su mudrosne pripovijesti u novije doba prožele i našu kulturu, ne samo putem taoističkih i zen priča, nego i u onim popularnim romanima o starom i na prvi pogled neuglednom vraču meksičkih Yaqui Indijanaca koji poučava zbunjenog sveučilišnog profesora antropologije, senor doctora Castanedu, čineći ga pritom urnebesno smiješnim u njegovoj preozbiljnoj učenosti.

Iz takve bi perspektive neki umješni filosofski pisac mogao ispripovjediti zgodu u kojoj bi istančana dijalektička posredovanja Herr Doktora Hegela iznenada prekinuo zveket postolareva neposrednog udarca čekićem posred nekog čavla… A potom i neki podjednako neposredni i udarački raskrivajući mudrorijek – možda čak i poluglasno “Biti, to je baš ništa.“

U sretnom slučaju, priča na tom mjestu trijumfalno okončava – naš bi se dotadašnji filosofski plaćenik u istom trenutku prosvijetlio, te se možda i sam započeo baviti nekim korisnijim zanatom. U manje sretnom bi, potaknut onom rečenicom, napisao tri toma Znanosti logike.

Kako god stajalo to s prosvjetljenjem, Hegelova obrtnička lekcija mi se čini neospornom – baš kao što su neki vještiji od drugih u postolarenju, i baš kao što naukovanje kod iskusnijih postolara najčešće unaprijeđuje tu postolarsku vještinu, isto tako je i s filosofiranjem. I tu je neizbježno iskustvo naukovanja, vježbanja. Potvrđuje to i onaj filosof koji bi s najviše prava mogao reći suprotno.

Ljudi tu i tamo kažu kako to i to nisu mogli prosuditi, nisu učili filozofiju. To je iritirajuća besmislica; jer pretpostavlja se kako je filozofija neka znanost i o njoj se govori kao, recimo, o medicini. – No može se kazati da ljudi koji nikada nisu obavljali neko filozofsko istraživanje, kao npr. većina matematičara, nisu opremljeni ispravnim gledalima za takvo istraživanje ili dokazivanje. Gotovo kao što onaj koji nije naučen u šumi tražiti cvijeće, bobice ili trave ne nalazi ih jer mu oči nisu za njih izoštrene i ne zna gdje ih naročito mora tražiti. Tako onaj tko je neuvježban u filozofiji prolazi mimo svih mjesta gdje teškoće leže skrivene pod travom, dok onaj tko je uvježban tamo zastane i osjeća da je tu teškoća, iako je još ne vidi. (Ludwig Wittgenstein)

Wittgenstein je bio filosofski samouki genij, poznat između ostalog po svom odbijanju da čita klasike, i po tome što je, jednostavno preskočivši sve stepenice u formalnom filosofskom obrazovanju, svojim prvim filosofskim spisom odmah doktorirao na Cambridgeu. Da priča zazvuči još efektnije: pri obrani doktorata je morao tješiti tada najuglednije britanske filosofe kod kojih je branio doktorat, jer ga ovi nisu uspijevali potpuno slijediti. Naravno, svima nam se odmah svidi ta istinita rockyjevska priča u kojoj neki natural-born-philosopher pomete pod s onima koji su (uludo?) uložili puno truda u formalno obrazovanje. To nam budi nadu da se ni nama nije baš nužno gnjaviti s ona tri Hegelova toma – lako nam pada poistovjetiti se s takvim junakom. Tim više što je isti taj Wittgenstein potom učinio upravo ono što Hegel iz moje gornje pričice ipak nije – napustio je filosofiranje kao profesiju i započeo se baviti “korisnijim” zanatima (među ostalim je neko vrijeme bio i vrtlar, pa seoski učitelj; ipak, kasnije se vratio filosofiji). No, i on je jasan po ovom pitanju: tko ima više iskustva u mišljenju, tko je filosofski uvježbaniji, taj najčešće bolje vidi, lakše uočava. Ako ništa drugo, na mnogim se stranputicama već zavrtio u nekom poročnom krugu, ili dospio u bespuće, pa ih brže prepozna.

U čemu se, onda, može sastojati vježbanje filosofije? Naravno, ne u prihvaćanju bilo kakvog već gotovog konfekcijskog nauka – ništa ne bi moglo biti manje filosofsko od toga. Kant je to mjerodavno izrekao: nije moguće poučavati filosofiju nego filosofiranje. Ali, što to znači, filosofirati? Pri čitanju filosofa se ne može raditi o kupovini bilo kakvog gotovog proizvoda – naprotiv, bez vlastitog sudjelovanja nema filosofije. Filosofirati ne znači ništa drugo do razgovarati s filosofima. Takav se razgovor može odvijati uživo, na predavanju, na pijanki, putem pisama, može na forumu, može čovjek razgovarati sam sa sobom, sa svojom dušom, savješću, čak i s Bogom možda… no može i čitajući tekstove koje su pisali oni koji su filosofirali prije nas. Pa mada taj knjiški razgovor ima očito ograničenje (“knjiga odgovara uvijek isto, kako god je pitali”), ipak, i to može biti pravi razgovor. Čitanje filosofskog teksta ne uspijeva sve dok i čitatelj ne progovori zajedno s pisanim tekstom. A onda se razgovor događa, čak i preko desetljeća i stoljeća, čak i kroz pisani tekst. Zar onaj Jaspersov ulomak ne zvuči kao izravna replika na Hegelov, napisan petnaest desetljeća ranije? I upravo u tom smislu on zahtjeva pristupačnost filosofije svakome, profesionalcu kao i postolaru: baš svatko je pozvan na razgovor (što ne znači da svatko jednako dobro govori).