Kao načine bitka-u u kojima se tubitak otkriva svijetu Heidegger … obrađuje zatečenost, razumijevanje i govor. Govor (kao egzistencijalni temelj jezika, logos), razumijevanje (kao nabacivanje sebe na mogućnost) i zatečenost, kao što se lako dade vidjeti, pritom nisu ništa drugo nego egzistencijalni korelati onome što se prema tradicionalnoj klasifikaciji psihičkih fenomena na specifičan način obrađuje kao mišljenje, htijenje i osjećanje. … Klasifikacija psihičkih fenomena, koja je u metafizičkoj tradiciji kanonizirana, pritom bitno predstavlja i poredak: na prvome mjestu stoji mišljenje, jer se prema metafizičkom načinu predočavanja istina realizira jedino u mišljenju. Jedino mišljenje može u sudu izraziti primjerenost naših predodžaba biću i utvrditi je strategijama obrazlaganja. Tako je mišljenje idealiter usmjereno na istinu, djelovanje naprotiv na dobro, a osjećanje na ugodno odnosno lijepo. Mišljenje ima prednost pred djelovanjem jer jedino ono može spoznavati ciljeve i prosuđivati o primjerenosti sredstava. Osjećaji se pak u horizontu metafizike u pravilu pojavljuju kao onaj moment koji zbunjuje mišljenje i ometa ga u njegovoj težnji za spoznajom.
Rainer Thurnher (1948.)
Kada sad Heidegger kao načine otvorenosti onog tu na prvome mjestu analizira zatečenost, zatim razumijevanje, a konačno govor, onda taj redoslijed nipošto nije slučajan. U njemu se zapravo izražava svjesno preokretanje metafizičke klasifikacije i poretka. I upravo u tom preokretanju redoslijeda … in nuce je zasnovan prekid s metafizikom i njezinom implicitnom pretpostavkom identiteta mišljenja i bitka.
Heidegger u raspoloženjima više ne vidi samo iritaciju mišljenja. Zapravo tumači zatečenost kao najizvorniji moment u zbivanju raščišćavanja/rasvjetljivanja [Lichtung], koji nosi sve:
Kao što je sigurno da nikada apsolutno ne shvaćamo cjelinu bića po sebi, tako je izvjesno da se ipak nalazimo postavljeni usred bića nekako razotkrivenog u cjelini. Na kraju postoji bitna razlika između shvaćanja cjeline bića po sebi i zatečenosti usred bića u cjelini. Ono je u načelu nemoguće. Ovo se neprestano zbiva u našem tubitku. […] Takva ugođenost, u kojoj nekome ‘jest’ tako i tako, dopušta da se – prožeti njome – nalazimo usred bića u cjelini. Zatečenost raspoloženja ne samo razotkriva ovisno o svojem načinu biće u cjelini, nego je to razotkrivanje – daleko udaljeno od pukog pričina – ujedno temeljno zbivanje našeg tubitka.
U zatečenosti je tubitku, prije svake refleksije i prije svakog racionalnog određivanja bića koje mu je dostupno, na stanovit način prozirna i očevidna njegova bačenost u svijet, tj. u sklop značenja koji je svaki put povijesno određen. Metafizika prema Heideggeru, budući da kod nje ratio ima prvenstvo, previđa tu otvarajuću bit zatečenosti:
Ugođenost (raspoloženje) ipak se nikad ne da shvatiti kao ”doživljaj” i ”osjećaj”, jer se time samo lišava svoje biti i tumači iz onoga (”života” i ”duše”) što samo može potvrditi jedino privid bitnog prava, dok u sebi nosi iskrivljavanje i krivo tumačenje ugođenosti. Ugođenost tj. egzistentna izloženost u biće u cjelini može se ”doživljavati” i ”osjećati” samo stoga što je ”čovjek koji doživljava”, i ne sluteći bit raspoloženja, svaki put uronjen u ugođenost koja otkriva biće u cjelini.
Razumijevanje je za Heideggera nabacivanje sebe na mogućnosti, pri čemu se značenja u nabačaju otkrivaju, zasnivaju i drže otvorenima. U predujmu volje-za, kao što Heidegger egzemplarno pokazuje u analizi upotrebnih stvari, fundirano je sve ono da-bi-se… i radi-nečega. U nabačaju je svijet svaki put razvijen kao značenjska cjelina, tako da je u horizontu tog ”otvorenog ponašanja” biće uvijek dostupno kao nešto tumačeno u svojoj hermeneutičkoj kao-određenosti.
Ipak, nabačaj nikada ne može negirati ili sasvim nadići bačenost kao takvu koja je otkrivena u zatečenosti. Nabačaj ostaje ”izručen faktumu bačenosti u ono tu”, kao nabačaj je bitno ”bačeni nabačaj”, tako da moment razumijevanja ne ukida snagu otvaranja ugođenosti koja dolazi prije svega, nego je upravo potvrđuje u njenu prvenstvu.
Svako ponašanje povijesnog čovjeka je, naglašeno ili nenaglašeno, pojmljeno ili ne, ugođeno i tim ugođajem uvučeno u biće u cjelini. […] Ugađajuće puštanje bića da bude prožima svekoliko otvoreno ponašanje koje u njemu titra i prethodi mu. Čovjekovo ponašanje ugođeno je očevidnošću bića u cjelini.
Zatečenost i razumijevanje imaju, dakle, isti izvor i ”kao egzistencijalije karakteriziraju izvornu otvorenost svijeta”. No, svijet raščišćen/rasvijetljen u zatečenosti i razumijevanju u svojoj se kao-strukturi, u svojoj značenjskoj strukturi, uvijek već i jezično artikulirao, tako da se uočava govor kao treći moment konstitucije tog ‘tu’:
Zatečena razumljivost bitka-u-svijetu izriče se kao govor. Do riječi dolazi značenjska cjelina razumljivosti.
Govor je kao ”egzistencijalno-ontologijski fundament jezika” u načelu širi i izvorniji od pukog kategorijalnog iskaza, od suda. Bit govora za Heideggera je priopćivanje [Mit-teilung], shvaćeno kao dijeljenje [Teilen] zatečeno-razumijevajućeg odnosa prema svijetu s drugim tubitkom.
ulomak iz Rainer Thurnher, Hermeneutička fenomenologija kao angažman, Zagreb: Matica hrvatska 2004., str. 109.-112., prevela: Darija Domić, izvornik: Rainer Thurnher, Gott und Ereginis – Heideggers Gegenparadigma zur Onto-Theologie (1992.)
Knjigu se može kupiti u knjižarama i kod nakladnika: Matica hrvatska
nagovor na filosofiju 